Šprlje, Orepić, Grizli – Petrovu kontrola nad cijelim represivnim aparatom!?

Tijekom četvrtka, prije nego je postignut sporazum o koaliciji između HDZ-a i Mosta, procurilo je da su Mostu ponuđena 4 ministarstva, koja uključuju unutarnje poslove, pravosuđe, upravu i zaštitu okoliša, te vođenje Sabora na rok od dvije godine. Je li baš pametno prepustiti manjem koalicijskim partneru kontrolu i nad policijom, i nad pravosuđem, k tome i nad Saborom i državnom upravom? Na taj način Most kontrolira kompletan represivni aparat!

Zašto je Mostu toliko stalo do kontrole nad represivnim aparatom? Očito, “reformiste” iz Metkovića nisu zanimali resori gospodarstva ili zdravstva, ili neki drugi u kojima su reforme tako potrebne. A radi se o stranci koja tvrdi da ih zanimaju samo i jedino – reforme, i to prije svega gospodarske, a ne i vlast, kamoli kadroviranje?

Istina, i u MUP-u su reforme i te kako potrebne, a naročito u pravosuđu. Ali, u proteklom mandatu, Most je također kontrolirao ta dva resora – dva resora na koja čine najveći dio represivnog aparata države – i kakve je reforme proveo? Nikakve, dapače ih je uspješno spriječio, naročito kadrovske! A na čelu oba ministarstva su se našli kadrovi iz – pogađate – Metkovića i okolice, Orepić i Šprlje. Zanimljivo da nitko u medijima nije zamijetio taj Petrovljev sustav kadroviranja, gdje na sva vodeća mjesta dolaze sumještani i prijatelji iz Metkovića! Sjetite se koliko je povike bilo na “Hercegovce” u HDZ-ovim vladama, iako ih nakon Šuška i Pašalića gotovo nije ni bilo! Šprlje je preuzeo cijelo pravosuđe države ravno s mjesta – suca općinskog suda u Metkoviću, dakle bez ikakvog spomena vrijednog iskustva bilo u pravosuđu, bilo u politici. Orepić također nije imao nikakvog iskustva ni u policiji, ni u politici, kad je postao ministar: cijeli radni vijek je praktički proveo radeći u sastavu HRM. Zanimljivo je da Orepić taji svoje točno mjesto rođenja, koje nije spomenuto niti u jednoj njegovoj biografiji, a inače je vrlo štura između 1995. i ulaska u politiku na predzadnjim izborima. Zna se samo da je 2014. kako kaže “izašao iz sustava” ratne mornarice i da je osnovu školu pohađao u Pločama, ali ne i točno gdje je rođen.

Božo i sumještani

Ukratko, radi se o grupi ljudi koja nema nikakve stručne kvalifikacije, što za mjesto ministra možda nije ni toliko bitno, ako se radi o profesionalnim političarima – ali ne radi se. Radi se jednostavno o ekipi “Božo und jaranen”, o sustavu dijeljenja ministarskih fotelja preko sustava kronizma i nepotizma, osobnih veza i poznanstava. Rodbini i prijateljima, te suseljanima. Ali to nije najgore. Čime su se ti ljudi istakli? Kao ministri, ničim, ili bar ničim pozitivnim. Šprlje je bio neprimjetan u vladi, nikakve bitne reforme korumpiranog i nevjerojatno neučinkovitog pravosudnog sustava nije pokrenuo, a u medije je dospio tek kad je u Splitu razbio službenog Passata i kad je otkriveno da vjerojatno krši zakon time što nije dao ostavku na mjesto suca u Metkoviću, što je po zakonu morao kad se politički angažirao.  Članak 90 Zakon o sudovima izričito se navodi da sudac ne smije biti član političke stranke niti se baviti političkom djelatnošću. On doduše može biti angažiran kao ministar pravosuđa ukoliko je sudački status stavio u mirovanje, kao što je i uradio, ali se ni u toj funkciji ne bi smio baviti političkim djelatnostima kao što je pripremanje predizborne taktike Mosta, u čemu je sudjelovao.

Zanimljiviji je međutim Vlaho Orepić. On je ušao u sukob s Karamarkom jer nije htio smijeniti Ostojićeve kadrove koji su prema navodima iz MUP-a činili “policiju u policiji”, zapravo parapolicijsku grupu koja nije odgovarala institucijama, već Ostojiću osobno. A glavni u toj grupi je bio Dolački, na kojeg je Orepić više puta upozoravan. Čovjek koji je nečasno otpušten iz MUP-a početkom dvijetisućitih zbog što namještanja a što prikrivanja dokaza i drugih sličnih radnji, pa se na nepoznat način vratio u sustav i došao do čelnog mjesta zagrebačke krim-policije. Kad su nestale dvije kile zlata i 280.000 eura iz sefa u njegovom uredu, istraga je vrlo brzo utvrdila da je upravo on maznuo zlato. U normalnim država, za takve propuste u svom resoru ministar automatski treba ponuditi ostavku. No, on ostavku nije ponudio, a o tome gdje je sad Dolački i gdje je zlato se ništa ne zna, kao ni kad će mu se suditi. Optužnica protiv Željka Dolačkog nije potvrđena, jer je njegova obrana tražila da se iz spisa kao nezakoniti dokazi izdvoje svi nalazi vještačenja, što upućuje na nevjerojatni diletantizam.

Uz slučaj Dolački, Orepić se istaknuo  time što je pred izbore unaprijedio dvojicu svojih susjeda, prijatelja i sumještana, po prokušanom Mostovom receptu pajdaške demokracije. Most i Orepić su namjeravali prije prošlomjesečnih izbora smijeniti rukovodstvo PU dubrovačko-neretvanske i postaviti svoje ljude, no kako su Orepićeve ovlasti za to ograničene Zakonom o policiji, tehnički se nije radilo o smjeni, nego premještanju načelnika PU. Plan je, prema pisanju Jutarnjeg, bio da Orepić smjesti nešto kompromitirajuće načelniku Tončiju Radibratoviću kako bi ga mogao premjestiti pod izlikom da se protiv njega vodi stegovni postupak. Nakon toga bi se lako obračunao i s njegovim suradnicima. Na njegovo mjesto je planirao dovesti Zorana Pulića, Orepićeva prijatelja i sumještanina, načelnika postaje granične policije u Metkoviću koji je početkom srpnja izvanredno unaprijeđen u čin glavnog policijskog inspektora. Taj plan je odbačen kako se čitava stvar ne bi vukla po medijima, ali su izvanerdno promaknuće dobili Pulić, u glavnog policijskog inspektora, i Dragan Sršen, također iz Ploča, u samostalnog policijskog inspektora.

Slučaj Grizli

No, uza sve sitne makinacije, najvažnija stvar u cijeloj priči je afera Grizli, koju su mediji zataškali kako bi se bavili u osnovi beznačajnim i nategnutim slučajem sukoba interesa Tomislava Karamarka, koji se svodio na to da je privatna firma njegove buduće žene prije nego je on uopće postao šef HDZ-a imala ugovor o marketniškom praćenju tržišta za firmu njegovog prijatelja Petrovića, bivšeg Predsjednika uprave INA-e, koji inače lobira za MOL. U sjeni toga ostao je evidentan slučaj trgovine utjecajem, afera “Grizli”, koji za razliku od sukoba interesa jest krivično djelo. A u tu aferu su upleteni i Šprlje i Orešković. Naime, Thomas Bauer, voditelj marketinške agencije Grizli, koja je radila promociju za Most i inača je povezana s njima, sklopio je ugovor s Braunsberger Holdingom, koji je, kako je navedeno u ugovoru, trebao poslužiti da bi se protiv čelnika tvrtke Focus invest s kojom je Braunsberger u vlasničkom sporu oko trgovačkog centra West gate podigle krivične prijave. U ugovoru je navedeno da će Grizli otvoriti tu temu preko portala, ponuditi je Večernjem ili Jutarnjem listu (vjerojatno uz naknadu, jer u Hrvatskoj nije rijetko da možete platiti nekom u medijima da nekog tko vam smeta blati), te otvoriti temu i u TV emisiji Otvoreno na javnom HRT-u! Navedeno je i da bi u takvoj emisiji sudjelovali neki Mostovi članovi Vlade i državni dužnosnici, te da Grizli može povezati Braunsberger s ključnim predstavnicima Vlade iz Mostove kvote. Poimence su navedeni Šprlje i Orepić.

To upućuje da se tu radi o krivičnom djelu trgovine utjecajem, kako je opisano u krivičnom zakonu. Državni dužnosnici bi, u zamjenu za novac koji bi se Grizliju isplatio ugovorom, iskoristili svoj ugled i utjecaj kao ministri kako bi pogodovali jednoj strani u privatnom sporu. Naravno, Orepić i Šprlje su isti čas negirali da imaju ikakve veze s tim, rekli da nemaju nikakve veze s Grizlijem i da oni te dečke iz Grizlija uopće ne poznaju, te da nemaju pojma zašto su njihova imena na ugovoru. “Jasno i glasno (kao što reče i moj kolega Ante Šprlje): Nikakve kontakte s bilo kakvim klijentima Grizli komunikacije nisam imao, niti znam tko su ti klijenti, niti me tko zvao u emisije tipa Otvoreno glede tih tema koje se navode u medijima, niti imam pojma da je Grizli uopće sklapao nekakve ugovore. Ono što želim poručiti i ovom prilikom je: Dragi ljudi vjerujem da jasno vidite tko iznosi istine a tko laži. No ono što je bitno prepoznati i ne propustiti je aktualni trenutak u RH koji se može opisati riječima: SAD ili NIKAD za demokratski iskorak RH !!!“, poručio je tada Orepić.

Naravno, nikakvih tu laži nema – vlasnik agencije Grizli je potvrdio postojanje ugovora, ali je optužio Karamarka da je ukrao te ugovore iz auta klijenta u Austriji i dostavio ih medijima! Time je uspio skrenuti pažnju s bitnog, a to je postojanje ugovora. Ako su Orepić i Šprlje govorili istinu, da nemaju pojma o svemu i da nemaju veze s agencijom Grizli, da je sve urađeno mimo njihova znanja, onda su trebali pokrenuti istragu protiv Bauera jer je Braunsbergeru obećao nešto što nije namjeravao ispuniti, pa se radi o gospodarskom kriminalu, prevari. A milijarderu Braunsbergeru udariti dva šamara jer je idiot i potpisuje ugovore na velike iznose bez da uopće provjeri je li onaj s kim potpisuje ugovor u stanju ispuniti obećano. I poznaje li on uopće ljude za koje je poimence u ugovoru navedeno da će nešto konkretno odraditi, tj. oblatiti njegovog konkurenta i dignuti protiv njega krivičnu prijavu, a na što kao ministri policije i pravosuđa svakako mogu utjecati!

Kako miljunaši poput Braunsbergera u pravilu nisu idioti, logična je pretpostavka da su oni, ne Bauer, ti koji su se trebali naći na optuženičkoj klupi, a ne na mjestu ministra unutarnjih poslova i ministra pravosuđa. Ako pak govore istinu, onda su to mogli i dokazati tako što bi proveli istragu i digli optužnicu protiv Bauera, koji ih je uvalio u nešto o čemu oni navodno pojma nisu imali i usput ih teško kompromitirao, te počinio – ukoliko oni govore istinu – krivično djelo prevare u gospodarskom poslovanju. Ali oni to nisu uradili, sve se zataškalo, HRT je odredio povjerenstvo koje je trebalo odrediti okolnosti, a na kraju je sve palo u zaborav. Što upućuje da su i te kako bili u dogovoru s Grizli agencijom, koja je uostalom s Mostom inače blisko surađivala.

Još im samo fali SOA!

I nakon prošlih izbora su Mostovci inzistirali upravo na represivnom aparatu, i to su od Karamarka i dobili. A strahovito im je bilo stalo i do toga da na čelo SOA-e ne dođe netko nad kim će kontrolu imati Karamarko, kad već oni nisu mogli dobiti svog čovjeka na tom mjestu. Upravo na izboru šefa SOA-e, nakon što je Predsjednica otkazala povjerenje Lozančiću jer je zapravo radio kao privatni Milanovićev špijun i uradio nešto što šef niti jedne obavještane agencije ne bi nikako smio raditi – pokušao utjecati na ishod izbora – se pojavila pukotina koja je dovela do pada Karamarka, a time i vlade. Naravno, Most nije bio jedini, pa niti bitan čimbenik u tome. Bitan čimbenik se mogao iščitati iz riječi premijera Oreškovića koji je rekao kako je se obavještajne službe SAD i Kanade slažu s izborom novog šefa SOA-e, , Daniela Markića, koji je zamijenio Lozančića. Zadnje Hebrangove izjave o tome zašto je Karamarko morao otići, a i Šeksove od prije oko mjesec dana, zapravo jasno upućuju na to što se zapravo dogodilo, i zašto je Karamarko tada postao “preveliki teret” za Oreškovića, iako je isti Orešković desetak dana ranije tom istom Karamarku javno dao “punu podršku”.

Sama afera Lozančić je bila u rangu Watergatea, s Milanovićem u ulozi Nixona, ali u Hrvatskoj nije polučila interes ni medija ni javnosti, koja jednostavno na takve stvari nije senzibilizirana. Da je bilo obrnuto, da je iza Lozančića stajao HDZ a ne SDP, tada bi svakako bila jako senzibilizirana, no o tom potom zašto je tome tako u Hrvatskoj. No uza sve to valja spomenuti još jednu stvar – prema podacima iz Ministarstva uprave, u državnoj upravi na dan 30. lipnja 2016. godine bilo je zaposleno 59.456 ljudi, od čega samo na Ministarstvo unutarnjih poslova s oko 25 tisuća zaposlenih i Ministarstvo pravosuđa s 10.945 zaposlenika, otpada oko 60% ukupnog broja državnih službenika i namještenika! Dakle, MOST bi uprave i zaštite okoliša koji se također spominju kao “njegovi” pod svojom inegerenicijom imao gotovo dvije trećine zaposlenih u državnoj upravi, i kontrolirao bi protiv koga će se voditi istrage, a protiv koga će se slučaj spremiti u ladicu, protiv koga će se voditi postupak, a protiv koga ne!

Time su oni u poziciji da namjeste nepoćudnim članovima koalicijske stranke, HDZ-a, afere i sudske procese, a istovremeno da zataškaju svoje afere. Odnosno, Most je u prilici sklapati razne “Grizli” ugovore i trgovati uslugama pravosuđa i policije, te ih naplaćivati “a la carte” za VIP klijene poput Braunsbergera. Zato bi bilo puno pametnije da se ti resori podijele između HDZ-a i SDP-a. A o tome kako će Šprlje i Orepić provesti kadrovske i druge reforme u policiji i pravosuđu ne treba niti dvojiti. Vidjeli smo ih i do sad na djelu.

Marcel Holjevac/ http://www.dnevno.hr/Hrvatsko nebo