Brisani prostor N. Piskač : Ozračje 18. obljetnice proglašenja blaženim nadbiskupa Alojzija Stepinca

 Stepinčeva svetost na udaru Lex Tito

Prošlo je osamnaest godina od 3. listopada 1998. kad je papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio nadbiskupa Alojzija Stepinca blaženim mučenikom Katoličke crkve. Njegov odnos prema totalitarizmima u međuvremenu u nas nije postao općeprihvaćen kodeks ponašanja. Ne da glavna struja. Hrvatska se stoga još nije civilizacijski ispravno odredila prema naslijeđu komunizma. U njoj se na sve moguće načine izbjegava lustracija komunističkih dobermana. U njoj je jedan ministar koji insistira na tim temama pod neprestanom rafalnom paljbom ostataka partijskih odreda za likvidaciju. Mediji glavne struje jučer su prešutjeli obljetnicu Stepinčeva proglašenja blaženim, zauzvrat su prenijeli priopćenje velikosrpskog ministra Ivice Dačića u kojemu tvrdi kako će Stepinčeva kanonizacija predstavljati „antisrpski čin“. Odnos prema Stepincu i dalje nam određuju i kreiraju četnici i komunisti.

Odredbe nepostojećega a djelatnoga Lex Tito

Što je nama Stepinac? Zašto dopuštamo da se i danas s njime loptaju ostatci koje smo propustili civilizirano stavitiu stranu kako bismo se bez njihovih klipova u kotačima mogli normalno razvijati poput većine postkomunističkih država? U pogledu razvitka Hrvatska stagnira, prešišala nas je i Rumunjska bez Nicolae Ceauşescua. Ušli smo u EU s uvjerenjem da je članstvo vrhunaravni cilj, a ne sredstvo i prigodan alat za hvatanje priključka, kojega smo izgubili još 1918. ušavši u neprirodnu i neprimjerenu nam zajednicu s Beogradom.

Kako uopće razumjeti svetoga Stepinca i približiti ga kao uzora novim naraštajima, kad se u crkvenom pogledu sve svelo na podizanje kipova njemu u čast (često puta bez osobite estetske vrijednosti) i tiskanje prigodnih nabožnih sličica, a u društvenome stvar je još gora. Imena ulica i trgova odlično su ogledalo blokade i zaostalosti hrvatskoga društva. Stepinčev tužitelj, sudac i krvnik, Josip Broz, jedan od najvećih europskih zločinaca iz doba komunizma, totalitarist bez premca, u nas je nedodirljiv zajedno s njegovim represivnim aparatom. Iako ga nije formalno usvojila, Hrvatska se ponaša prema odredbama nepostojećega Lex Tito.

Hrvatska se, zapravo, još ravna prema naputcima Komisije CK SKJ za očuvanje lika i djela druga Tita, kojoj je „načelu“ bio drug Ivica Račan. On je čuvao mrtvoga Tita, dok su velikosrbi već pisali Memorandum! Danas velikosrbi već djeluju prema smjernicama Memoranduma II., a Hrvatska (ne samo Partija!) još čuva Tita, nije u stanju s Kazališnoga trga usred Zagreba skinuti okupacijsku ploču s natpisom „Trg maršala Tita“.

Kako razumjeti „središnju nacionalnu stranku“ koja obnaša vlast na lokalnim razinama u kojima nije u stanju imenovati ulicu ili trg Stepinčevim imenom dok istodobno ne dopušta micanje ulica i trgova „druga“, „maršala“ i „narodnog heroja“ iza kojega su ostale brojne tek djelomično istražene masovne grobnice? Od 30. svibnja 1990. do danas proteklo je mnogo savske vode, međutim, izgleda kako se djelomično ostvaruje Titova vizija o tome da će prije Sava poteći uzvodno negoli će Hrvatska postati slobodna i doista samostalna.

Posljedice nametnute glavne struje

Kao i u matematici hrvatske društvene prilike i neprilike mogu se kraćenjem svesti na osnovne čimbenike. Recimo, Stepinca i Tita. Stepinčeve vrjednote uspješno se guraju pod tepih. Nasuprot tomu Titov „kult ličnosti“ i dalje je aktualan. Iz istih ideoloških jazbina dolaze udari na Stepinca danas kao i prije 30. svibnja 1990., komunistički sravnjenoga nadnevka hrvatske državnosti. Ako netko ne može smisliti Stepinca, onda su to rigidni komunisti i zadrti četnici. Potonji totalitaristi sad pokušavaju sravniti i 5. kolovoza, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.

Može se kazati kako je Stepinčev odnos prema totalitarizmima i danas aktualan. Samo ga treba kontekstualizirati. A nema tko. Mediji će i danas s osobitim žarom danima na naslovnicama prenositi četničku laž o tome da je Stepinac „ustaški vikar“ i time se praktično uključiti u velikosrpsku propagandu. Političari će i danas bakarićevski šutjeti o komunističkom progonu nadbiskupa Stepinca. Ali, jedni i drugi će skočiti na stražnje noge dirne li se u kult neumrloga im ideološkog oca, hrvatske inačice Ceauşescua.

S lex Tito mentalitetom glavne struje Hrvatska ne može dosegnuti istinu o punini svoje novije povijesti, osobito druge polovice dvadesetoga stoljeća. Posljedice su očite. Civilno društvo svedeno je na ideološko trabunjanje o antifašizmu i optuživanje za nepostojeću fašizaciju. Višestranačje je svedeno na natjecanje u disciplini političke korektnosti. „Plenumi“ zamjenjuju legalnu proceduru, ideologije istinu, Pupovac RSK, a Hrvati pravdu i kruh sve masovnije traže izvan granica „jedine nam i vječne“. U te okolnosti odlično se uklapa i odnos prema Alojziju Stepincu. Da su ga imali, primjerice, Talijani, od njega bi napravili globalni „brand“, a od Krašića neizostavno hodočasničko mjesto poput Asiza.

Svako vrijeme treba svog Stepinca

Vrijeme je da stvari stavimo na pravo mjesto, a vremena za to sve je manje. Bez medija borba protiv glavnestruje ne ide. Isto je mislio i Stepinac. On je, jedva je osvijetljeno čak i u Katoličkoj crkvi, mučenik i katoličkoga tiska. Stepinac je 1946. preuzeo odgovornost za „katoličku štampu“, kako bi spasio urednike i suradnike u vjerskom tisku. Komunistička presuda Stepincu je revolucionarno jasna i neodoljivo podsjeća na današnje parole komunističkih sljedbenika: „Ta je štampa potpuno ustaška i fašistička, prikrivena crkvenim i vjerskim ruhom, širila klevete i laži protiv Narodno-oslobodilačkog pokreta, raspirivala vjersku, nacionalnu i rasnu mržnju, sve u korist okupacije, a protiv narodno-oslobodilačke borbe“. Isti diskurs danas rabi streljački stroj namijenjen ministru kulture dr. Hasanbegoviću.

U montiranom procesu na komunističkome sudu Stepinac je 3. listopada 1946. istaknuo: „Moja je krivnja sto posto u tome što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma, koji jedini vlada u ovoj zemlji, a zašto nisam mogao reći amen na sve što se radilo, evo razloga: nama se govorilo da je zagarantirana sloboda vjeroispovijesti u sadašnjem poretku. Međutim konstatiram… 4) Uništene su naše tiskare. 5) Uništena je naša štampa“.

Stepinac je i prije pada pod „oslobođenje“ uvidio pogubnost glavne medijske struje i potrebu za katoličkim tiskom. Djelatno je podupro izlazak Hrvatskoga glasa („novi informativni katolički dnevnik“), koji je počeo izlaziti u siječnju 1941. Tim povodom u svom Dnevniku Stepinac piše: „Novi dnevnik je uz neizmjerne žrtve stvaran. Hoće li hrvatski katolici shvatiti značenje? Nadam se da hoće… Novi dnevnik. Nije li prekasno? Već nam gori krov nad glavom. Bože, otvori oči našem narodu…“. Bilo je to početkom 1941., a krajem 2016. Hrvati nemaju dnevni katolički tisak. Već nam je izgorio krov nad glavom. Stvarno, nije li prekasno? Nadam se da nije. U Hrvatskoj svako vrijeme, pa i današnje, treba svog Stepinca.

Nenad Piskač/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo