Diplomati na čelu hrvatske vlasti

Hrvatsku državu i njezine relevantne političke stranke danas uglavnom vode ljudi stasali u krilu Ministarstva vanjskih poslova, koji su se kasnije doškolovali u različitim bruxellskim uredima EU, što ne mora, ali može biti nedostatak hrvatske politike u slučajevima kad se na primjer međusobno razilaze interesi Berlina i Zagreba

Izvanredni izbori za Hrvatski državni sabor, na kojima je relativnu pobjedu odnio HDZ Andreja Plenkovića, definitivno je potvrdio smjenu političkih generacija i odlazak u mirovinu snaga koje su tijekom devedesetih godina aktivno sudjelovale u stvaranju hrvatske države.

Naime, hrvatsku državu i njezine relevantne političke stranke danas uglavnom vode ljudi stasali u krilu Ministarstva vanjskih poslova, koji su se kasnije doškolovali u različitim bruxellskim uredima Europske unije, što ne mora, ali može biti nedostatak hrvatske politike u slučajevima kad se na primjer međusobno razilaze interesi Berlina i Zagreba.

Izvanredni izbori su pokazali i kako znatan dio hrvatskoga izbornog tijela, očito zbog nedovoljne kristalizacije vlastitih političkih stajališta, još uvijek luta političkom pustinjom pa od izbora do izbora povjerenje daje egzotičnim političkim skupnostima kao svojedobno nekadašnjemu Orahu Mirele Holly, preko Mosta Bože Petrova i Nikole Grmoje pa sve do Sinčićeva Živoga zida.

Bez obzira kako ove stranačke skupnosti slovile u govoru političke nomenklature, riječ je o znatnom dijelu hrvatskoga izbornoga tijela koje se ipak poistovjećuje s anarhističkim skupinama kojima je, osim ulaska u političku arenu, jedini cilj razbijanje bilo kakvoga sustava, što nedvosmisleno u svakom javnom nastupu manifestiraju predstavnici Grmojina Mosta.

Dok radikalne ljevičarske skupine preko već spomenutih egzotika još uvijek ulaze u Sabor, kao i pojedini nositelji ljevičarskoga ekstremizma, poput primjerice Nenada Stazića, koji na partijskoj listi SDP ulazi u Sabor, s hrvatske je političke pozornice izbrisana cijela skupina pravaških stranaka, čiji se eventualni radikalizam očitovao samo u zaštiti hrvatskih nacionalnih probitaka. Pravaša nažalost više nema u Hrvatskom državnom saboru.

Ovi, kao i niz izbora nakon 2000. godine, odnosno u trećejanuarskom razdoblji hrvatskoga političkog života, pokazuju zanimljivu prostornu disperziju sklonosti hrvatskih birača.

Naime, što se ide dalje na istok, jugoistok i jug od Zagreba sve je brojnije HDZ-ovo izborno tijelo. Nasuprot tomu, sjeverno, zapadno i jugozapadno od Zagreba prostorno se protežu birači SDP-a.

Kako se na razini sukoba državnopravnih koncepcija biračko tijelo u Hrvatskoj dijeli na, s jedne strane državotvorno hrvatstvo, a s druge na priželjkivano jugoslavenstvo, onda se i birači, bez obzira na svjetonazornu i ideološku sklonost, dijele na one koji svoje projugoslavenske političke koncepcije, zbog povijesnoga naslijeđa, vežu za SDP, nasuprot onih birača koji svoju hrvatsku državotvornost vežu za HDZ, kao stranku prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, koja je zapravo svojom politikom tijekom devedesetih godina stvorila hrvatsku državnu neovisnost.

Osim ove dvije koncepcijske podjele na državnopravnoj razini, postoji i još nekoliko podskupina, koje svojom što javnom, a što opet prikrivenom politikom žele dijelove hrvatskoga teritorija kojim upravljaju u konačnici izdvojiti iz sastava hrvatske države.

Takvoj politici najviše se približava t. zv. regionalna politika IDS-a u Istarskoj županiji, čiji se radikalni regionalizam približava ekstremnoj desničarskoj državotvornost, koja se u svim elementima opire svakom hrvatskom državotvorstvu, a u ekstremnijim ga slučajevima čak i poništava, dok istodobno žudi za suradnjom s ljevičarstvom u ostaloj Hrvatskoj. Ova skupina i na razini lijevih političkih stranaka može surađivati samo s onima koje su na razini državotvornih koncepcija sukladne projugoslavenskoj političkoj ideji.

Sličan birački potencijal postoji i u Međimurskoj županiji, samo što taj dio biračkoga tijela još uvijek nema vlastitu političku stranku koja bi artikulirala njegova politička stajališta. Zato oni, bez obzira na osobnu svjetonazornost i ideološku pripadnost, uglavnom glasuju za SDP.

Upravo stoga je IDS u organizacijskom smislu puno bliži srpskoj stranci SDSS-u, koja bez obzira na pravni okvir svoga političkoga djelovanja uvijek radi na izdvajanju hrvatskoga teritorija na kojem živi iz sastava Hrvatske. Ako joj to ne uspjeva, onda se ta srpska politika pretvara u spajanje sa Srbijom, što je kroz povijest u dva navrata realizirano kroz koncepciju stvaranja jugoslavenske države.

Ovi izvanredni izbori za Hrvatski državni sabor pomest će i s političke pozornice predsjednika SDP-a Zorana Milanovića, koji premda Bruxellac, u sebi nije uspio pomiriti jugokomunističku državnu koncepciju sa sve snažnijim europskim unitarističkim konceptima.

U hrvatskoj povijesti ostat će zapamćen kao političar koji je uvođenjem t. zv. zakona lex Perković pokušao zaštiti udbaške kilere od sudskoga progona, jer je očito jugoslavenska državna ubojstva hrvatskih političkih emigranata smatrao poželjnim i opravdanim.

Milanović je čovjek koji nasilnim uvođenjem ćirilice i srpskoga jezika u Vukovar, taj grad pretvorio u u buduću trajnu metu velikosrpske politike, koja bi u povoljnim okolnostima mogla eskalirati novom agresijom na Hrvatsku.

Odnos ovog Račanova nasljednika prema hrvatskim braniteljima najznakovitije se zrcalio u izvođenju specijalne policije na hrvatske branitelje na Markovu trgu i zapovjedi da ih redarstvo napadne i u crkvenom prostoru.

Ova tri politička čina sadržana su u Milanovićevoj izjavi kako je Hrvatska slučajna država, iz čega proistječe i njegov cjelokupan odnos prema svim hrvatskim vrijednostima, njezinoj kulturi, povijesti, a onda i budućnosti. Dobro je da takav tip odlazi iz politike.

Koliko će pak Bruxellci biti spremni na obranu hrvatskih nacionalnih probitaka pokazat će vrijeme, pogotovo u slučaju novoga migrantskog vala, što ga u svom pohodu na Europu sprema Erdoganova Turska s jedne i obrani od realizacije ruskih toplomosrkih strategija s druge strane.

 Ivan Svićušić /Hrvatsko slovo/Hrvatsko nebo