Dodik kao prvi jahač famozne i fatalne Apokalipse u kronično nepravednoj državnoj tvorevini

Bure baruta i druge basne

Prva i jedina pravda svakome od nas (koliko god empatični i općehumani bili) jest samoočuvanje, vlastiti opstanak. Opstanak jedinke u nekoj skupini kojoj uvijek rođenjem ili naknadnim, slobodnim izborom pripadamo. Zato je strah velebna emocija od koje se uvijek nemoćno ukočimo (tetaniziramo) ili gnjevno nasrćemo na grkljan izravnoj prijetnji. Majstori propagande zato strahom upravljaju kao lutkari strunama o koje obješene su marionete. To se sjajno vidi u kratkoj sekvenci bolno preciznoga filma „Lepa sela, lepo gore“, kad jedan srpski dobrovoljac ispred dojmljive pozadine sela koje dogorijeva izjavljuje „Neće mene ni’ko da genocidiše!“ Do stadija kad ljudsko biće počinje paliti i satirati sve što ne pripada njemu i njegovima doveli su ga mediji. Kroz strah.

Pričama o ogrlicama od „dečjih prstića“, o „spaljenim dečjim lobanjama malog Nikole“, pričama o prošlim zločinima, balijama, ustašama. Strah se gradi pričama. Tako je krenulo devedesetih, kreće se i danas. Opskurni internetski portal Dalicom News&Web objavljuje tako bombastičan naslov: „Obavještajne službe upozoravaju: Hrvatska vojska sprema napad na Republiku Srpsku“. Uz naslov fotografija koja prikazuje kolonu krvoločnih hrvatskih vojnika koji dolaze klati u ime „ustaškoga režima“. Tekst u kojemu, prema riječima njegova tvorca, ruska obavještajna služba stanovnike Republike Srpske poziva na mobilizaciju i oprez, višestranačko parlamentarno uređenje Republike Hrvatske proziva ustaškim režimom, podiže strah na višu razinu. Osobito u Bosni i Hercegovini po kojoj, htjeli mi to priznati ili ne, harače tri hajdučije koje već dva i pol desetljeća iza patosa krinke rodoljublja kriju isključivo vlastite, bitno materijalističke, prizemno smrtne interese: novac i moć pohranjeni u „zavjetnoj škrinji“ sazdanoj od nacionalnih silnica koje valja držati napete do pucanja. Osobito u predizborna vremena. Kako situacija ne bi „omanula“, a na vlast došli „neki drugi“, naivčine koje daleko su od „velikih igrača“. Osobito u Bosni. Koja je „onomad“ šaptom pala, oko koje se natežu svi koji pojma nemaju što bi s njom. Jer vele i: Bosna je bure baruta, minsko-eksplozivno sredstvo sama po sebi, kvintesencija minskoga polja sažetoga u jednu točku.

Bosna je (u osmanskim njedrima) „propustila“ građansku revoluciju pa je u dvadeseto stoljeće, „kobne“ 1908. aneksijom u njedra novoga carstva ušla srednjevjekovno: izjedana više vjerskim, a daleko manje nacionalnim. Poslije se, zapravo ubrzo nakon ulaska u „svijet nacija“, sušičavom Crnom Rukom pretvorila prvo u sjeme prvoga svjetskog pokolja, a zatim, tijekom drugoga, nama tako pamtljivoga pokolja, postala je rasadište zlopamćenja koje poput sumanutoga knjigovođe zbraja tko je koga više pobio. U međuvremenu je, dakako, mijenjala demografije: za vladavine Aleksandra I. Karađorđevića, koji je agrarnom reformom i konverzijom novca odlučio uništiti sve nesrpsko plemstvo i krupne zemljoposjednike, u Hrvatsku je odašiljala naprasno osiromašene begove, a primala „neki novi svijet“.

Guru Alija

Bosna je, poput svih državnih tvorevina koje volimo utjeloviti u živo biće, bombastičnih devedesetih htjela ostati u„bratstvu i jedinstvu“ kroz unitarizam Alije Izetbegovića. Guru Alija htio je naime postići bosansku inačicu onoga „tko nas, bre, zavadi“ hineći kako su u njegovu orlovu gnijezdu svi jedno, kako osim Bošnjaka koji navodno jedini vole svoju zemlju nema ni Srba, ni Hrvata. Premda pojam „Bošnjak“ kroz optiku definicije nacije kao takve djeluje prilično sumnjivo, budući da je ovdje vjera jedina kohezijska sila.

Bilo kako bilo, nakon krvi do koljena i trojedinoga klanja, Bosna i Hercegovina kakvu danas poznajemo porodila se u američkome pitoresknom gradiću Daytonu, gdje je 22. studenoga 1995., pod pritiskom međunarodne javnosti parafiran istoimeni sporazum koji je, ni mjesec dana kasnije, službeno potpisan u Parizu. Poput mitskoga bića taj, Daytonski sporazum nikada nije bio dostupan običnim smrtnicima, jer nikad nije preveden ni na jedan od jezika razumljivih u „regionu“, zato za njim neki posežu kao za božanskom kletvom. Neki poput dužnosnika SDA, gospodina Šefika Džaferovića koji je nedavno, tijekom obraćanja na HTV-u izjavio kako Bosna kao država postoji već dvije tisuće godina i da će kao takva zauvijek postojati. Isto su, posve sigurno, i o Jugoslaviji mislili, prvo onaj diktatorski raspoloženi Karađorđević („Čuvajte mi Jugoslaviju,“ navodno je izjavio tijekom izdisanja),a zatim i Tito. Jednako su i o svojim carstvima mislili i Habsburgovci i Romanovi. Gospodin Džaferović tako nesumnjivo misli zato što je i sam postojan protiv vremena. I optužbi da je kao zapovjednik policije sudjelovao u pokolju što ga je Armija BiH počinila nad srpskim civilima u mjestu Vozući.

Uz sinonim baruta u prijetećemu buretu, Bosna i Hercegovina u međuvremenu je postala sinonim onoga „ne čačkati mečku“, budući da se daleko od svih rasprava drže krucijalni problemi koji u svakome trenutku mogu poslužiti kao fitilj. Problemi koji su nužni kako bi „elita“ opstala u blagostanju. Po principu „Divide et impera“ – ionako se uvijek kolje „narod“ priučen brojanju krvnih zrnaca. Mudri u pomirenju „nesagledivih i nepremostivih“ razlika kuću grade. Zanimljivo je, naime, kako svi bosanski politički velikani imaju monumentalne domove: od Dodika koji od početka vladavine umnaža nekretnine, preko unitarističkoga Bakira, sina jednako unitarističkog Alije Izetbegovića, koji je svoj monumentalan kućerak kamenim zidinama pretvorio u utvrdu, do Dragana Čovića koji je, recimo, zbog ugođaja na svojoj okućnici promijenio tijek rijeke Radobolje.

Pomirenje naroda

Pomiriti „narod“ značilo bi prebaciti njegovu pozornost sa zlopamćenja na stvarnost, sadašnju i buduću, biti bitno pravičan značilo bi osvijestiti ekonomsku bijedu koja poput ložulja bukti negdje ispod površine, ispod stvarnosti koja s hrvatske strane uključuje činjenicu da u BiH ne postoji javni RTV servis na hrvatskome jeziku, da su ukinute paritetne županije, da su Hrvatima Bošnjaci izabrali člana Predsjedništva BiH.

Uz činjenicu da govorimo o državi koja opstojnost duguje sporazumu čije se ime izgleda ne smije uzalud izgovarati, čiji sadržaj gotovo nitko sa sigurnošću ne poznaje, dobro je prisjetiti se kako u Ustavnome sudu iste te države sjedi devet sudaca: po dvojica predstavnika svakoga konstitutivnog naroda, te po jedan Moldavac, Makedonac i Nijemac, kao predstavnici međunarodne zajednice koja „ratoborne divljake“ drži pod paskom. Dobro je prisjetiti se i da se poslovično, nekim „čudom“ međunarodni predstavnici u odlukama priklanjaju bošnjačkim predstavnicima, što malo podsjeća na onu igru „hajde da se dogovorimo da bude po mome“.

Federacija je kompleksna i komplicirana tvorevina koju je teško opisati u nekoliko kartica teksta. Osobito ako seosvrnemo na činjenicu kako sazdana od kantona, Federacija sadrži ogromnu koncentraciju ministarstava i ministara koje valja nahraniti. Ali i na činjenicu da su se ondje prognanici zaledili, ondje gdje su se zatekli u trenutku potpisivanja „onoga“ sporazuma: Hrvati se u Republiku Srpsku ne mogu vratiti, kao ni na područja koja su „čistili“ pripadnici Armije BiH. Hrvatska je mnogima iz BiH istodobno i darežljiva majka (recimo Jasmili Žbanić, kad snima filmove novcem hrvatskih poreznih obveznika) i mrski konkvistador (kad ista ona Jasmila Milanoviću u veljači 2014. viče: „Marš iz Bosne!“). Ukratko: hrvatski je novac dobar, no svaki pokušaj medijacije smatra se izravnom agresijom. Pripadnici HVO-a proganjaju se po svim razinama odgovornosti: od izravne do zapovjedne, nemaju prava na invalidnine, ni mirovine, dok koljači Armije BiH mirno tumaraju svijetom, jer za njih zapovjedna odgovornost ne postoji.

U toj i takvoj Federaciji „događa“ se Dodik i famozni referendum o obilježavanju Dana Republike Srpske. Dodik kao prvi jahač famozne i fatalne Apokalipse kojega bošnjačka strana i svekolika međunarodna zajednica obilježavaju kao demona uništenja, kojega nekim „čudom“ bosanski Hrvati prešutno odobravaju. Sve u sklopu zapravo kronično nepravedne državne tvorevine koja i dalje feudalistički u njedrima čuva začudno bogate predstavnike političke elite i sramotno siromašne predstavnike potencijalnoga mesa za topove. Na pragu europske budućnosti BiH, pred izbore u „buretu baruta“ i Lijepoj Našoj. Nekako to previše nalikuje na jagmu oko jasala, tek prividno ostavlja okus patriotskih nagnuća.

Ivana Šojat/Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/Hrvatsko nebo