Ilija Vincetić : GDJE JE NESTALO DOMOLJUBLJE U IZBORNOJ GROZNICI?

Bliže se parlamentarni izbori. Stranačka vodstva su u paradnom izdanju, jedni odbacuju, drugi stavljaju krinke. Treći doživljavaju „kafkijansku preobrazbu“, četvrti izvode „kopernikanski obrat“. Tamo metamorfoze, u svih 250 mitoloških priča (da je živ Publije Ovidije Nazon, dobio bi predložak za još pokoji, dosada neopisani oblik), ovamo mimikrije, u svoj raskoši prilagodbe kojoj bi pozavidjela i majka priroda, unatoč svom iskustvu nebrojenih tisućljeća. Odvija se groteskna utrka u kojoj svi hrle prema cilju. Puzi, ljezi, mili, gmiže, hoda, skače, leti, trči, šepa, cota i baulja, spotiče se i glavinja. Ocvale, uščuvane, mlade i stare, muške i ženske, skupe i jeftine, prostitutke svih „fela“, sitni i krupni lopovi,  kao na dražbi, „tko da više“, „još malo pa nestalo“. E, moj narode!!

Promatrajući taj pomahnitali igrokaz, čovjek se upita:-„Je li doista nužno sve, do apsurda komplicirati? Zaodjenuti jednostavne istine u nebrojene nijanse svih boja u spektru, preko granice prepoznatljivosti, prave, temeljne boje“? Jesu li u ovoj „priči“ više zastranili oni „koji nude“ ili oni „koji prodaju“, retoričko je pitanje, puno više od proste zakonitosti u odnosu „ponude i potražnje“!!

Većina nas je ogorčena na političare, politiku proglašavamo nečasnim poslom! A pri tom, poput noćnih leptira srljamo na svjetlost, nesvjesni njegovog učinka. Upitajmo se, iskreno, pošteno, sami pred sobom, temeljem kojih preferencija se odlučujemo „ZA“ ili „PROTIV“?  Biramo li one koji govore istinu, ili one koji govore ono što mi želimo čuti?

Ad captandum vulgus!!

Jesmo li se spremni suočiti s činjenicom da smo (samo) dio svjetine i želimo li to biti? Zbog čega danas, kada se rađaju i donose sudbonosne odluke ne želimo priznati činjenicu da nam je Bog podario razum, svijest i savjest, da smo sposobni razlikovati DOBRO od ZLA? Ako to doista želimo!! Zbog čega ne možemo spoznati antropološku i anatomsku činjenicu da imamo „dva uha i jedan jezik“? Zašto ih ne koristimo u tom omjeru, nego obratno? Zašto odbijamo prihvatiti svoju odgovornost za vlastite sudbine, sudbine svojih obitelji, doma, domovine.?

Svima su nam puna usta domoljublja, a biramo one koji domovini nisu dali ništa, a od nje su uzeli sve.Biramo one koji su radili i rade protiv interesa svoje (i naše) domovine.Biramo lažljive, blagoglagoljive, nevjerodostojne. Jesmo li zaboravili da je aktivno biračko pravo (pravo birati) veća odgovornost od pasivnog (biti biran) ?A tako malo je potrebno za „orijentirati se“ u sve tri dimenzije ovog političkog prostora i četvrtoj, trenutka u kojemu biramo. I da, postoji i „peti element“, koji možda nije „dimenzija“, ali je zato bitniji.

Kako ga prepoznati?  Jednostavno!

Vratimo se u drugi razred pučke više škole, u godinu gospodnju 1854. Pažljivo pročitajmo ovih nekoliko, svima razumljivih rečenica, „preslikajmo“ ih u sve četiri dimenzije i, pojavit’ će se jasna, kristalno jasna slika! Svaki će akter ove naizgled „kakafonične“ i (na momente) zbunjujuće priče, nepogrješivo zauzeti „svoje mjesto“!!Evo kako je opisan domoljub, (muški ili ženski) kojemu bih ja, ako ga pronađem na listama koje mi se nude, dao svoj preferencijalni glas.

ŠTO IMA ČINITI ONAJ KOJI LJUBI SVOJU DOMOVINU?

„Ona zemlja, u kojoj smo rodjeni i odgojeni, ili u kojoj smo izabrali svoj stalan stan, zove se naša Domovina. U domovini svaki posebni stanovnik dobiva hranu, koja mu treba za život, dobiva nauk o potrebitih i koristnih znanjih, dobiva izobraženje i odgojenje, zaštitu i sigurnost svojega života i imetka, dobiva takodjer mnogu drugu korist, da može živeti i postići cilj svoj.

Dakle, svaki dobiva od svoje domovine mnoga i velika dobročinstva.

Zato je svaki stanovnik domovini dužan zahvalnost, ljubav i priverženost. Ova zahvalnost, ljubav i priverženost zove se ljubav domovine.

Svatko dakle, dužan je ljubiti svoju domovinu.

Što ima indi činiti onaj, koj ljubi svoju domovinu?

Onaj, koj ljubi svoju domovinu, valja da se raduje nad svim, što prospešava blagostanje domovine, takvoga mora u serdce dirnuti, kad mu domovinu postigne zlo i nesretja; takovi mora udioničtvovati u svih udesih svoje domovine.

Mi moramo dakle našu ljubav prema domovini time pokazati, da na svemu, što se domovine tiče, sveserdno udioničtvujemo.

 Prorok Jeremija sveserdno udioničtvovaše na žalostnu udesu svoje domovine, i njezino opustošenje oplakivaše u svojih tužnih pesmah; a Isus plakaše nad Jeruzolimom.

Onaj, koj ljubi svoju domovinu sveserdno i iskreno, želi joj sve ono, što joj je dobro i koristno. Mi svoju ljubav prema domovini moramo takodjer time pokazati, da joj od serdca želimo svako dobro.

Isto tako greši onaj, koj ništa nemari za domovinu svoju, kad ju postigne budi kakov udes; kad joj od serdca neželi svaku sreću, il koj poduzima takova dela, koja su pogibeljna i škodljiva redu, miru i pokoju domovine.

Onaj također greši, koj pogerdno govori o zavodih i uredih svoje domovine, koj nepriznaje, nego kudi njihovu korist i blagu sverhu, koj ništa ne doprinaša za potrebe domovine, koj neće da podpomaže spasonosne javne zavode,: koj dapače sramotnim koristoljubljem, prevarom i lihvom uzrokuje nuždu i potrebu, te tako podkopava i razorava blagostanje svojih iskernjih; koj se uklanja naloženu porezu i datji, ili manje platja nego je dužan platiti; koj uzkratjuje zakonitu drumarinu i tergovačku datju.

Napokon greši onaj, koj živi u dangubi, bez da je domovini na kojgod način koristan; koj leno obavlja ili zloupotrebljava javnu službu, koj vara, ili se budi kako izneveri, koj se protivi, ma bilo životom, domovinu onda braniti, kad ona lebdi u pogibelji“.

Iz čitanke za drugi razred višjih pučkih učionah, tiskanoj 1854. u Beču

Ovo je napisano u svrhu domoljubnog odgoja djece u pučkoj školi, prije 162 godine. Kratko, jednostavno, razumljivo. Deset godina nakon javno obznanjenog polazišta za razradu velikosrpske doktrine, lažljive, prijetvorne bizantske politike sa primjesama tumačenja i primjene prava prispodobivo iskustvima iz „turskog vojničkog tabora“!! Devedeset jednu godinu prije dolaska na vlast crvenog terora u svojoj najgoroj inačici. Prije provedbe zločina aristocida, i memoricida nad hrvatskim narodom i državom. Prije nego su zločinci i njihova djeca, uspjeli, u procesu obrazovne i kulturne hegemonije, „prisilu“ pretvoriti u „pristanak“!!

Ovih nekoliko rečenica, pisanih (istina danas arhaičnim) djeci razumljivim jezikom, govore SVE o preferencijama temeljem kojih bi mi danas trebali birati one koji će nas voditi i predstavljati. Zašto mi, koji sebe smatramo superiornijim u odnosu na dijete od 12 godina iz 1854.godine, ne razumijemo ovih nekoliko rečenica, temeljem kojih bi se jasno razlikovala „janjad“ od „vukova grabežljivih“? Zašto nam trebaju tumači i posrednici za razumijevanje ovih nekoliko „prostih“ a tako sadržajnih rečenica, uz pomoć kojih možemo, prostom usporedbom, sami razlikovati „prave“ od „lažnih“?

Izborna kampanja je u punom zamahu. Facebook je prepun „stratega“, „pobornika“, „slijepih sljedbenika“ (teških oklopnika koji donkihotovski jurišaju u provaliju), raskidaju se prijateljstva, uvrede lete poput kiše meteorita, svemirske prašine u repu kometa. Vode se ljuti bojevi na osobnoj razini, u skupinama. Neki već zazivaju pobjedu, osvetu, podjelu plijena.

Zar smo zaboravili koliko je nečasna pobjeda „nad svojima“!!

Zar smo zaboravili da je ljubav prema domovini iznad  „svih (drugih) ljubavi“!!

Da ih sve „obuhvaća i sadrži u sebi“!!

Je li doista toliko teško spustiti se na razinu dvanaestogodišnjeg djeteta (ili se popeti na nju), s razumijevanjem pročitati ovih nekoliko rečenica, prispodobiti njihov sadržaj današnjim okolnostima, pojavama, ljudima. Odbaciti lažljivi, nemušti govor, pun ispraznica koje zamagljuju, u istinu omataju laž, blagoglagoljivo nude ono što nikada ne bi prihvatili kada bi se nazvalo pravim imenom. Jesmo li slijepi? Razumijemo li, doista, dobrobit i interese svoga naroda? Domovine?  Možemo li se oduprijeti kakafoniji medija i „stručnjaka“ (za kampanje) kojima nije cilj „otkriti“ nego „prikriti“, zaodjenuti laž u istinu, zagušiti komunikacijske kanale, obmanuti, zavesti, pridobiti?

Zar smo zaboravili da je domovina iznad svih? Iznad svega!!

 Ilija Vincetić/ Hrvatsko nebo