Dr . Josip Stjepandić : Kako bi Nijemac glasovao, da ga pošalju na izbore u Hrvatskoj?

 
Hrvatskoj predstoje sudbonosni izbori. Opet. Poučeni katastrofalnom ostavštinom kukuriku vlasti od 2011. do 2015., u kojoj su se svi negativni trendovi, od zapošljavanja preko javnog duga do iseljavanja i ozračja u društvu bitno pogoršali i doveli Hrvatsku na dno europskih ljestvica, hrvatski birači imaju opet prigodu da izaberu najnoviji novi put.

Ali koji? Ponuda je velika: izbor treba načiniti između čak 177 lista (iako sve ne nastupaju u svakoj izbornoj jedinici). Sve nešto obećavaju. Sve imaju (makar poneke) ljude od znanja i ugleda u svojim redovima.

Možda bi poučno bilo iskustvo tipičnog njemačkoga birača. Ako zanemarimo rijetke ekscese, njemačke vlade vladaju u pravilu dva mandata (najprije ih izaberu, pa nakon 4 godine potvrde), a predsjednici najjačih stranaka drže svoj položaj i dulje. Vlade se sastavljaju tako da se stvori stabilna parlamentarna većina s najmanje desetak zastupnika preko polovice. Kad se jednom formira, vlada vlada, manje ili više uspješno.

Kako je Njemačka u većini disciplina znatno ispred Hrvatske, pokušajmo zamisliti kako bi se tipični njemački birač, recimo Hans Müller, ponašao u Hrvatskoj.

Izborni sustavi su slični. U obje zemlje postoji prag od 5% glasova, koji se mora prijeći, da bi lista ušla u parlament. Isto tako postoji preferencijalno glasovanje, kojim se bira osoba, a ne lista. Najveća razlika je u tome da je cijela Njemačka jedna izborna jedinica, dok ih je u Hrvatskoj deset, uz dvije posebne. Stoga ne bi bilo za očekivati da bi se naš Hans skroz izgubio u hrvatskome izbornom sustavu.

Prvo pitanje koje bi si Hans postavio bilo bi da li uopće izaći na izbore. Kao i u Hrvatskoj, u Njemačkoj nema izborne obveze, što dovodi do izlaznosti od 55 do 70 posto. Hans bi se sigurno premišljao. Kad bi mu se pak reklo da se od godine 2000. stalno ponavljaju optužbe o prijevarama na izborima u korist Partije, a da su indicije bile očite na prošlim izborima kad u izbornoj noći oporbi u nekim izbornim jedinicama praktički nisu pribrojani nikakvi glasovi, onda bi naš Hans jamačno čvrsto odlučio (Hrvati počujte!) da sam odluči o sudbini svoje Hrvatske, te da mu nije niti na kraj pameti da bi Partija na bilo koji način mogla dobiti njegov glas.

Većina Hrvata na žalost ne zna da je nakon njemačkoga ujedinjenja Njemačka preuzela i više stotina tisuća manje-više tvrdokornih komunista i s njima napravila kratak postupak. Oko jedan posto stanovništva (150 tisuća ljudi) bilo je doživotno pometeno iz javnih službi (uprava, sudstvo, policija, školstvo, državne tvrtke itd). Nakon toga kazneni progon više nije bilo potreban, osim u najtežim slučajevima. Komunisti (zovu se: LEVICA) su u međuvremenu malo digli glavu, ali političku ulogu igraju samo na lokalnoj I regionalnoj razini među onima koji jos žale za sovjetskim gospodarima.

Znači: Hans ni u snu ne bi birao Partiju, niti njezinu koaliciju. Becnu Vesnu niti preferencijalno, jer Hans ne voli ljude s prevelikim, nerealnim ambicijama.

Tipičan njemački birač ne bira na temelju obećanja, nego očekivanja prema strankama. Prema malim strankama na državnoj razini vrlo je skeptičan. Ako bi takve došle na vlast, kako bi uopće popunile mjesta u vlasti, kad nemaju znatnu stranačku infrastrukturu? Svaka sličnost s hrvatskom strankom kodnoga imena ĆUPRIJA posve je slučajna. Zajamčeno njihovim potpisima kod javnog bilježnika!

Dobro, ako Narodna fronta (Partija i sateliti) ne dolazi u obzir, kako će se Hans snaći među preostalih 176 lista? Hans bi jamačno krenuo od najveće, pa ako tamo ne nađe nekoga, kome bi dao svoj preferencijalni glas, promatrao bi alternative.
Kao tipičan Nijemac, Hans bi prošao sve izborne jednice, promotrio kandidate i na koncu dao svoj glas. Pođimo redom.
U prvoj izbornoj jedinici, u kojoj u znatnome broju žive potomci “osloboditelja” iz 1945, koji su za sebe “oslobodili” kuće i stanove, najveća stranka poslala je mješovit tim. Hansu bi jamačno negativno upalo u oči da je predsjednik Sabora tek na četvrtome mjestu, pa bi mu sigurno dao svoj preferencijalni glas, pogotovo kad bi se malo raspitao o osobi. Alternativa bi bila istražiteljica komunističkih zločina Bruna Esih, koja se nalazi na jedanaestome mjestu. Nije isključeno da bi birao prvoplasiranog Plenkovića, na temelju njegova djelovanja u Brislu i okolici.

Kod samog pogleda na drugu izbornu jedinicu, Hansu bi poskočilo srce. Kao svaki Nijemac, i on voli odrešite, temeljite ljude, predane poslu i obitelji. Na trećem mjestu (zašto tek na trećem?) liste HDZ-a našao bi najboljeg i najpopularnijeg ministra, te prvog stvarnog kandidata HDZ-a Dr. Zlatka Hasanbegovića, te njemu dao svoj preferencijalni glas. Kad bi došao so posljednjeg, četrnaestog mjesta, možda bi kratko razmislio da svoj glas ipak dade velikome borcu (i to Nijemci vole) Milijanu Brkiću, ali mislim da bi ostao pri prvotnome izboru.

U trećoj izbornoj jedinici bi se jadni Hans potpuno izgubio, pa bi vjerojatno birao listu HDZ-a, iako je na njoj i fašizator Darko Horvat. Da glas ne pripadne Partiji!

U četvrtoj izbornoj jedinici bi se Hans brzo i lako odlučio te preferencijalni glas dao Miroslavu Tuđmanu, više zbog mudrosti i smirenosti, a manje zbog imena. Ako bi počeo razmišljati o alternativama, onda bi promatrao listu POMAK, te njezinu nositeljicu Nadu Prkaćin.

Potom bi Hans ušao u dvojbe, da li da u petoj izbornoj jedinici svoj glas dade prvoplasiranome izvrsnome ministru financija Zdravku Mariću ili Stevi Culeju na začelju. Kao prijatelj boraca i obespravljenih na koncu se odlučuje za hrvatskoga branitelja Culeja.

U šestoj jedinici opet zaplet. Hans je u dvojbi, da li je HDZ dobar izbor, jer listu strašno ruži fašizator dr. Drago Prgomet na trećem mjestu. Ipak, odlučuje se dati preferencijalni glas prvoplairanome dr. Goranu Mariću, cijeneći njegovu ustrajnost u istraživanju financijskih nepravilnosti. Kad bi počeo tražiti alternative, onda bi to bio dr. Tomislav Sunić, drugoplasirani na listi POMAK.

Sljedeca, sedma izborna jedinici donosi težak izbor: Stier, Jelić ili Medved. Hans se odlučuje za ministra za branitelje (netko se mora i za njih brinuti, zar ne?).

U osmoj jedinici opet lagan izbor: dr. Ivan Kirin kao stručnjak i domoljub dobija preferencijalni glas.
Slično i u devetoj jedinici: Željko Dilber, na počasnome četrnaestome mjestu.

U desetoj izbornoj jedinici opet jako težak izbor. Hans bira dr. Gorana Dodiga, cijeneći njegovo sveukupno djelovanje od Hrvatskog proljeća do danas.

U jedanaestoj izbornoj jedinici izbor pada na generala Željka Glasnovića, na temelju njegova predanog rada u prošlom sazivu Sabora, te njegovih javnih istupa i zalaganja za lustraciju. Kao da je sabornički zanat pekao u Njemačkoj!
Kad bi recimo dva milijuna hrvatskih birača biralo ovako kako bi birao Hans, onda bi Partija bila svedena na dimenziju zanovijetala u Saboru sa šačicom zastupnika. Zamislimo samo druga Nerona, becnu Vesnu te drugarce i drugove skojevce u posljednjem redu sabornice!? Samo zbog takve predodžbe svaki odgovorni hrvatski birač morao bi izaći na izbore!

Zato je Hans birao toliko branitelja, u nadi da će se oni i dalje boriti kako najbolje znaju.

Nakon ovih izbora nitko se ne smije žaliti da je izborni zakon nepravedan ili da je ponuda na izbornim listama preslaba. Tko ne znade kako, neka pita Hansa.

 Dr.Josip Stjepandić /Hrvatsko nebo