Ljubica Kolarić-Dumić : OČI MOJE BAKE

Ni jedan lan nije tako plav kao što su bile oči moje bake. U njihovu plavetnilu raslo je moje djetinjstvo. Odgovore na sva pitanja, koja su postavljala moja dječja usta, našla sam uvijek u tim dragim očima.

Zašto otac tako jako viče?

Zašto je majka bolesna?

Zašto visibaba mora biti samo bijele boje?

Zašto je mačka pojela golubića koji je ispao iz gnijezda?

Mojoj znatiželji nije bilo kraja. Tako je baka govorila, a ja sam bila radoznala i neumorna u traženju nečega što sam nazvala moja istina.

Ponekad mi se činilo da se ja i znatiželja utrkujemo, da je ona brža i da je uvijek bar jedan korak ispred mene. Čim dobijem odgovor na jedno pitanje, moja znatiželja već priprema drugo. I tako od pitanja do pitanja. Od odgovora do odgovora. Hitala sam svojim djetinjstvom, tom širokom šarenom livadom od igre do pitanja – sve do bakinih očiju.

A te tople oči nisu bile samo moja prva knjiga. U njih je stalo čitavo nebo i sunce. One su liječile udarce prvih padova, tjerale mrak iz moje sobe prije spavanja, grijale mi ozeble ruke u zimskim danima. U tom blagom pogledu zrcalila se sva bakina dobrota.

Još je bilo nešto posebno u njezinim očima. Moja se baka nikada nije smijala. Ni plakala. Nama djeci, sestri, bratu i meni, govorila je najnježnije riječi, ali na njezinu licu i očima nikada nije zasjao osmijeh niti zaiskrila suza.

Mislim da je moja baka bila najdobrija i najtužnija baka na čitavom svijetu, ali ja se nikad nisam sjetila, uz tolika pitanja, postaviti joj ono o plaču i smijehu, jer sam se i smijala i plakala dostatno za obje.

Od dječje pjesme i radosnoga smijeha odjekivalo je naše dvorište od jutra do mraka. Voljela sam igru i pjesmu koja je bila moj dobri prijatelj i pratilac. Bile smo nerazdvojne. Pjevala sam ujutro dok me baka češljala, kad sam šivala haljine za lutke, u vrtu i šljiviku, a posebno navečer prije spavanja. Kad poslije igre odu svi moji prijatelji, a ja se osjetim sama kao Pale sam na svijetu, odmah pozovem pjesmu.

Najviše sam uživala u svojim večernjim koncertima. Tada nisam znala jesam li sama sebe uspavljivala ili pjesmom tjerala strah iz sobe. Imala sam još jednog neobičnog prijatelja. Bio je to plač. Toliko me puta spasio pa bih često zaplakala i prije neke opasnosti ili očeve kazne.

Tako smo se ja i plač jako sprijateljili. Na sve što mi se nije sviđalo, odgovarala sam kroz suze. Dogodi li se i najmanja sitnica koja me uplaši, tužna bih lica stajala pred bakom. – Što je bilo, dušo? Mazio me bakin blagi glas. Ne bih ni počela s pričom o kakvom nespretnom padu ili o novoj svađi sa sestrom, a već sam bila u najtoplijem zagrljaju na svijetu.

Tada se događalo nešto čarobno zbog čega je itekako vrijedilo plakati. Moje bi se suze pretvorile u kapi kiše, a plavetnilo bakinih očiju u najljepše nebo na kojemu se prelijevala sjajna duga. Kad šarene boje obrišu moje suze, duga bi nestala, ali ja se nisam žalostila. Bila sam sigurna da ću je, čim poželim, opet ugledati u bakinim očima.

Do ponovnog susreta s dugom, ja sam se igrala i tražila onu svoju istinu o svemu što me okruživalo. Iako sam o svemu najradije pitala baku, ponekad bih i sama pokušala naći neke važne odgovore. Na kraju sam zaključila da to nije ni malo lako i tada bih se još više divila svojoj baki.

Jednoga sam proljeća sama samcata pokušala odgonetnuti zašto ljubica mora biti plave, a visibaba bijele boje. I tko je dao imena i mirise cvijeću. Upitala sam leptire, a oni su samo šutjeli i slijetali sa cvijeta na cvijet. Vrabac je nešto cvrkutao, vjetar projurio pokraj mene, a ja opet pohitala svojoj baki.

U njezinim očima bila je sva istina Svijeta.

Jesam li trebala tražiti istinu i o bakinim očima? I što će biti kad jednoga dana plavetnilo nestane iz njezinih očiju?

Koliko istina nije znalo moje djetinjstvo?

Zato je baka umjesto mene znala sve. I pripremala me za one dane kad oblaci potamne nebo u njezinim očima. Na moje novo pitanje samo bi tiho i nekako sveto odgovorila: – Ljubica je plava i mirisna, jer je tako htio Onaj koji je sve stvorio. Tada me uzela za ruku i povela u crkvu.

Tako je baka zauvijek upravila moje korake.

  Ljubica Kolarić-Dumić/Hrvatsko nebo

Iz zbirke „Uz baku je raslo moje djetinjstvo“
Zagreb, 1997., 2010., Subotica, 2011.