D. Borovčak: Antifašist, svećenik Miroslav Bulešić žrtva je zločinačkoga crvenog fašizma

Bl. Miroslav Bulešić

Dana 23. kolovoza ulazimo u 70. obljetnicu (1947. – 2017.) mučeničke smrti svećenika bl. Miroslava Bulešića. Njegova beatifikacija 28. rujna 2013. u Puli bio je izuzetno važan povijesni događaj za sve slobodnomisleće Hrvate. Taj događaj bez presedana, gnjusan naručeni zločin počinjen nad vrlo mladim čovjekom, od povijesne je važnosti zbog još jednog važnog dokaza zločinačke komunističke ideologije, djelovanja OZNA-e kao poluge strahovlade u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata.

Svi zločini iz mržnje prema vjeri su odvratni, ali okolnosti ubojstva vašeg don Miroslava Bulešića su posebno odurne, naglasio je kardinal Angelo Amato na samom početku propovijedi prilikom beatifikacije don Miroslava Bulešića u prepunoj pulskoj Areni 28. rujna 2013. godine. Tog je dana još jednom u svijet odaslana posve jasna poruka o komunističkim zločinima i zločincima u Hrvatskoj, koji su se nad hrvatskim narodom smišljeno i organizirano provodili gotovo pola stoljeća. O događaju beatifikacije su tada izvješćivali svi dnevni mediji, ali bez posebnog osvrta na detalje okrutnog zločina 1947. g. Prešućena je činjenica kako za taj zločin nitko nije kažnjen!

A svjedočanstva o mučeničkoj smrti Miroslava Bulešića ukazuju kako se unatoč dugom vremenu komunističke strahovlade i prisilne šutnje, zlodjela tog totalitarnog režima ipak nisu zaboravila. Strašnom smrću svećenika Bulešića istina se slavno uzvisila dugo godina poslije počinjenog zločina. Blaženi Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u hrvatskoj obitelji u selu Čabrunići u Istri. Školovao se u sjemeništu u Kopru, studije zvršio u Rimu. Bio je izuzetno inteligentan, nadaren, sva školovanja završio je u skraćenom vremenu. Bio je župnik, profesor i podravnatelj pazinskog sjemeništa, što dodatno potvrđuje njegovu zrelost, nadarenost i zauzetost. U trenutku ubojstva imao je svega 27 godina. Svjedok je vremena zločinačkog talijanskog fašističkog terora, koji je harao Istrom poslije Prvog svjetskog rata, sve do kapitulacije Italije 1943. godine. Tada mladi Bulešić uočava svu patnju potlačenog hrvatskog naroda. Najbolji prikaz vremena i okolnosti u kojima je živio svećenik Bulešić svakako je skup dokumenata Fabijana Veraje na temelju kojih se Kongregacija za kauze svetih izjasnila o njegovom mučeništvu. Knjigu svjedočanstava Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre u prijevodu na hrvatski jezik izdala je Biskupija Porečka i Pulska (Poreč, 2013.) u povodu beatifikacije. Mogu se uočiti dokumenti iz kojih je prepoznatljivo kako se mladi svećenik ne ustručava u teškim okolnostima zauzeti za istinu i pravdu. Značajno je njegovo pismo napisano 16. svibnja 1946., kao odgovor na memorandum nadležnog biskupa Raffaela Radossia, u kojem se Bulešić zauzima za pripadnost Istre Hrvatskoj. U pismu opisuje odnose još iz sjemeništa, pa djelovanje talijanskog i hrvatskog klera prema narodu Istre, a posebice u vremenima talijanske fašističke okupacije. Bulešić prepoznaje vrlo dobro i sotonsku narav komunizma, no zauzima se za budućnost Istre u sklopu Hrvatske, jer se opire talijanskom prisvajanju. Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji se po svojoj krvavoj represiji ne razlikuje od kasnijeg komunizma. No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

U svom osvrtu objavljenom u Glasu Koncila 20. listopada 2013. povijesni istraživač Lojzo Buturac navodi i komunističku laž kojom se Titu godinama pripisivala zasluga za oslobođenje Istre, jer partizani nisu niti planirali ni pokušali osloboditi Istru od talijanskih fašista. To su u rujnu 1943. izveli zapadni saveznici. Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio jedini bitni dokument na Mirovnoj konferenciji u Parizu po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj, navodi Lojzo Buturac. A potom su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali. Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj, piše Buturac.

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Tako su u Istri organizirani neredi prigodom krizme u Tinjanu 19. kolovoza, zatim u Buzetu 23. kolovoza, a prije krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947. nasilnici su navijestili kako će padati krvavo kamenje. Mještani Lanišća organizirali su se u obranu crkve, krizme i svećenika od napadača. Nasilnici nisu uspjeli uči u crkvu za vrijeme krizme, ali je najgore uslijedilo poslije mise. Napadači su uspjeli provaliti u župnu kuću. Prvi je stradao svećenik Miroslav Bulešić zatečen na ulazu u župni ured. Zapisnik o autopsiji mrtvog tijela ukazuje da je brutalno izudaran po licu, a zatim je srušen na pod i zaklan dvama udarcima nožem u grlo. Zidovi i podovi bili su puni Miroslavove krvi. Potom je stradao mons. Jakob Ukmar, koji je krizmao djecu. Bio je pretučen do neprepoznatljivosti. Zbog duboke nesvjestice, nasilnicima se činio mrtav. Poslije napada prebačen je u riječku bolnicu i jedva je preživio. Napadači nisu uspjeli pronaći skrivenog mjesnog župnika vlč. Stjepana Ceka i do kraja ispuniti svoj zločinački naum. Svjedoci koji su vidjeli ubojstvo svećenika Bulešića, vidjeli su i ubojicu Slavka Sankovića, stanovnika susjednog sela Brgudca. Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi: Isuse primi dušu moju uz svoj gnjusni komentar – ali sam mu je ja primio!

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom trojice svećenika, trebalo je odaslati zastrašujuću poruku Istri, cijelom hrvatskom narodu i Katoličkoj crkvi – nema šale s komunističkom Partijom, ideologijom i partijskim vodstvom. Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice boljševističko-komunističke Partije, samozvani antifašisti. Tu se nalazi i ime vlč. Miroslava Bulešića.
Smrt svećenika Miroslava Bulešića naručeno je partijsko ubojstvo, dvije godine poslije završetka Drugog svjetskog rata. Zaključuje se to po izjavama izvršitelja i po sudskom procesu iz onog vremena. Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva. Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja revolucionarna tajna policija. No to se može zaključiti i iz drugih povijesnih izvora. Primjerice, 29. kolovoza 1947. „objašnjenje“ u Vjesniku dao je ondašnji vođa Partije u Hrvatskoj, Vladimir Bakarić.

Taj je zločin izokrenuo krivnju za krvave zločine na teret Katoličke crkve. A Partija je zabranila ubijenog svećenika Miroslava Bulešića pokopati u rodnoj župi Svetvinčentu. Mučenik je tako pokopan daleko od rodne kuće u Lanišću. Partija je odredila na dan sprovoda 26. kolovoza 1947. da se vlakovi u Istri ne zaustavljaju na postajama od Pule do Lupoglava. Time su spriječeni svi oni koji su željeli doći na sprovod svećeniku Bulešiću. Danas je njegov grob u župnoj crkvi Navještenja Marijina u Svetvinčentu. Iza oltara crkve izloženi su talar, jastuk i zidna žbuka s tragovima krvi mučenika. A u Lanišću u župnoj kući na sličan način uređena je spomen soba sa relikvijama krvi mučenika i povijesnim fotografijama.

Svećenik Miroslav Bulešić, iako 27-godišnji mladić, bio je potpuno svjestan i zreo svih teških ratnih i poratnih okolnosti u svojoj rodnoj Istri. U pulskoj areni 66 godina kasnije, njegov devet godina mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu. Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju ili ne maknu s političke scene, za Hrvatsku nema blagostanja u budućnosti. I münchenski proces nam to jasno pokazuje. A hrvatskim političarima jugokomunističke zaraze, na znanje – tzv. antifašizam milanovića, mesića, habulina, pusića, miletića, kajina je lažan! Pravi antifašizam je onaj hrvatskih istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata.

Tekst i fotografije: Damir Borovčak/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo