Šutnja je zlo Z. Miliša: Zašto liberali i konzervativci nisu na suprotnim stranama?

 Liberalno, konzervativno, lijevo, desno

Činjenica je da u Hrvatskoj dominira kulturna i medijska “lijeva hegemonija.” (Nino Raspudić) Takva hegemonija podgrijava podjele i sukobe, podržavajući i potičući pristalice jednog svjetonazora, a zapravo su, istovremeno istražitelji i tužitelji “zaostalih” konzervativaca. Kada tzv. liberalni krugovi izruguju “nazadne” ili konzervativne autore, Zapravo (raz)otkivaju vlastiti primitivizam i/ili antiintelektualizam. S druge strane, nitko od hrvatskih nacionalista nema pravo članove (ove ili one) liberalne stranke prozivati za anacionalnu orijentaciju. Nemaju prava ni nemali broj predstavnika Crkve kada “po sebi” optužuju (neo)liberalizam kao opasnu dogmu, suprotnu kršćanstvu. Potonje ću objasniti na kraju teksta.

Pojam desnice u političkom žargonu neopravdano se izjednačio s (rigidnim) konzervativizmom. Na jednom portalu je prenesen članak iz Večernjeg lista kako se u Hrvatskoj stvara novi, mladi i obrazovani krug konzervativaca, a jedan čitatelj u komentaru ironično konstatira: “Novi su hrvatski konzervativci velika većina hrvatskih građana koji su osiromašili i mnogi moraju jesti konzerve jer si ne mogu priuštiti normalan ručak.” Shvatio je scenarij podjele ljudi. Stratezi kaosa ciljano generiraju netrpeljivosti i društvene konflikte: konzervativci – liberali, desničari – ljevičari, marksisti – antimarksisti…

Koje implikacije ima izreka Svaka ptica svome jatu leti? Pitanjem što nas spaja ruši se svaka stigma i započinjedijalog sa “suprotnom” stranom. Osobno se smatram konzervativcem i/ili umjerenim nacionalistom kada je opstojnost tradicije i moje “slabašne” države u pitanju, ali sam (istovremeno) nepopravljiv liberal kada su u pitanju prava i obveze svakog pojedinca. Zar u tome ne treba vidjeti prednosti spajanja konzervativnog i liberalnog? Je li to moj krimen ili prednost? Moji su neprijatelji struke anarhisti al’ i njima “skidam kapu” jer nitko kao oni nije ogolio do kože “bankaroide” (Pavuna) i korporatiste. Marija Todorova u knjizi “Imaginarni Balkan” uvjerljivo objašnjava kako postsocijalističke zemlje pod diktatom korporatista Zapada i SAD-a ulaze u fazu “neokolonijalizma i intelektualnog neoimperijalizma.”

Leszek Kolakowski, poljski filozof jednom je zapisao: ‘U ovom svijetu mijena postoje stvari koje treba očuvati, u toj sam mjeri konzervativac. Znam isto tako da društvo koje ne favorizira privatnu inicijativu pada u stagnaciju. Znam da je dobro da država bude socijalna država. Zato sam konzervativac, liberal i socijalist.”

Liberalizam ne isključuje socijalnu pravednost

Svi oni koji tvrde da je za aktualnu krizu kriva (neo)liberalna doktrina, nemaju pojma o čemu govore. Liberalnikapitalizam je veličao prava pojedinca, a (današnji) korporativni ga uništava. Najutjecajniji promicatelji ideje liberalizma i pragmatizma, od F. Taylora, A. Smitha, J. S. Milla, K. R. Poppera, J. Locka, D. Huma, L. von Misea do M. Webera ili F. A. von Hayeka polaze od glavne teze o individualnoj težnji ljudi za materijalnim probitkom. J. Stuart Mill tvrdio je da politički i ekonomski sustav mogu dokazati svoju demokratičnost samo ako doprinose općoj korisnosti. Kad pojedinac slijedi svoj vlastiti interes, on unapređuje interes društva djelotvornije od bilo koje egalitarne ideje. “Nikada nisam vidio da su dobro učinili oni koji su se pretvarali da trguju zbog javnog dobra”, duhovito konstatira Adam Smith. Taj škotski ekonomist se smatra osnivačem ekonomskog liberalizma, koji promiče privatno vlasništvo, a državna je zadužena za stvaranje uvjeta neophodnih za funkcioniranje tržišta i pružanje usluga koje privatni sektor ne može pružiti. Liberalizam je filozofija ekonomije i života koja polazi od postavke da bi se država trebala što manje miješati u gospodarske i društvene odnose. “Demokracija nije sinonim za pravdu ili slobodu. Demokracija je princip podređen neotuđivim pravima pojedinca.” (Terry Goodkind)

Mill i M. Weber gospodarsku su politiku vidjeli u sprezi individualnih interesa i socijalne kooperacije. Druga stvar su odstupanja od teorije liberalizma s današnjom koncepcijom dužničkog ropstva. Mill je davno upozoravano na opasnost širenja lažne egalitarističke ideje socijalizma: “Čim nekom neobrazovanom radniku uđe u glavu ideja o jednakosti, bukvalno mu zavrti glavom. Tada prestane biti koristan, postane drzak.”

F. A. von Hayek, dobitnik Nobelove nagrade iz područja ekonomije pobija ideju “socijalne pravde” egalitarističke Lenjinove koncepcije socijalizma. Kolektivistički model socijalne pravde kao zajednički cilj svih socijalizama, pokazao se kao potpuni promašaj. Društveno vlasništvo koristilo se u “antiegalitarne svrhe” (Josip Županov). Prijetvorni egalitarizam, u Lenjinovoj viziji socijalizma, razvijao je antikulturnu klimu gdje se “nečije neznanje pokazivalo jednako vrijedno koliko i protivnikovo znanje” (Isaac Asimov). Lenjinova vizija socijalizma, (u materijalno zaostalim državama) ideološki nametnutim kolektivizmom (u)gušila je individualne slobode. Marx je smatrao da ideja socijalizma i komunizma može zaživjeti samo u materijalno najrazvijenijim (Skandinavskim) državama Zapada. To je još jedna činjenica kako Staljinističko – Lenjinistička ideologija komunizma nije isto što i marksistička filozofija! Ruski filozof Nikolaj Berdjajev jednom je rekao: “Nekoga se može primorati da se s uvažavanjem odnosi prema dostojanstvu i pravima svakog čovjeka, da u svakom čovjeku prizna građanina, no nitko ne može nekoga primorati na bratstvo, tj. bratski odnos prema nekome koga sam čovjek nije izabrao ni zavolio, već mu je država nametnula.” Intelektualac s “kičmom”, Zvonimir Hodak tomu dodaje da je danas u Hrvatskoj o(p)stala lenjinističko – staljinistička verzija antifašizma kao “ideološka podloga represivnog komunizma.” Liberalizam u odgoju podučava mlade da žive autentično i da nitko nema prava ugrožavati taj moralni imperativ. “Prava svih ljudi umanjena su kad su prava jednog čovjeka ugrožena.” (John F. Kennedy)

Kršćanstvo, poduzetništvo i liberalizam

Poniznost i vjera se u Zapadnoj civilizaciji ciljano destruiraju kao nazadnjačke vrednote. Za to je najmanjeodgovoran liberalizam. Suprotno, kršćanska i liberalna doktrina podučavaju isto: nitko ti neće pomoći ako se sam ne pobrineš za sebe. S druge strane, sloboda i ekonomski napredak su i u službi kršćanske etike ljubavi prema bližnjima. Ako je ishodište u meni, (to) ne znači da je u meni cilj. “U tom poimanju liberalizma nalazimo od sv. Tome Akvinskog do don Luigi Sturza, osnivača političkih struktura socijalnih kršćana. Tu razinu liberalizma zagovarao je i filozof i književnik romantizma Benjamin Constant, kada je govorio da sloboda uvijek traži osobu, koju uz pomoć građanskih vrlina stvara junake i daje im snagu da budu i mučenici.” (Neven Šimac)

Francois Michelin je više desetljeća vodio svjetski poznatu francusku kompaniju za proizvodnju guma. Michelin je kao vrednote katoličanstva uklopio u svoje poduzetništvo. Polazio je od radne etike solidarnosti i suradnje. Živio je u blizini tvornice kako bi stalno bio u kontaktu s radnicima. Samo je dioničare i one koji kupuju njihove proizvode smatrao nadređenima. Svoju ulogu je vidio kao radnika – koordinatora između interesa zaposlenika, kupaca i ulagača. Svojim ponašanjem i radnim postignućima demantirao je sve one koji i danas lupetaju o strahotama neoliberalnog kapitalizma.

prof. dr. sc. Zlatko Miliša/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo