Z. Vukman: Uznesenje pobija ništavilo

Marija nam je, uza svog Sina, pokazala put u nebo

Na protekli blagdan Uznesenja Marijina na nebo, kroza sva hrvatska marijanska svetišta, kao i svake godine, prošle su rijeke ljudi. Uvijek ista čudesna slika: u vremenima nevjere, Majka budi vjeru i nadu. Njezina djeca dolaze i traže odgovor. Hrle k njoj, bosi i na koljenima, pješače kilometrima i po cijele noći, zavjetuju se i daju mnoga obećanja. U svijetu koji nam se ponekad čini kao da mu je naličje uronjeno u sam pakao, raskajani čovjek, poput sina izgubljena i razmetna, dolazi u svetište k nebeskoj Majci. I u svakom Marijinom svetištu osjeća se predokus neba. Tu nema laži, nema prijevare, nema glume. Nije li čovjek u svojoj vjeri još najveća tajna? Nije li čovjekova duša tajanstvenija od Svemira? Nije li njegovo srce tajnovitije od svih poznatih i nepoznatih prirodnih zakona? Tko može do kraja istražiti zakone ljudskoga srca?

Mjesec kolovoz je u liturgijskoj godini uvijek poseban zbog dva velika Marijina blagdana: Gospe od Anđela 2. kolovoza i Velike Gospe 15. kolovoza. (Za nas je još posebno značajan blagdan Gospe Sniježne 5. kolovoza kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti.) Zapravo, kroz cijelu godinu svaki je mjesec obilježen nekim Marijinim danima i njima se jako raduju vjernici marijanskog nadahnuća. U veljači je Gospa Lourdska, u ožujku Blagovijest, u svibnju Gospa Fatimska, u srpnju Gospa Karmelska, u rujnu Mala Gospa, u listopadu Gospa od Ružarija, u studenom Gospe od Zdravlja, u prosincu Bezgrješno Začeće. Siječanj počinje s blagdanom Marije Bogorodice, u lipnju bude pomični blagdan Srca Marijina, a jedino ostaje travanj kao mjesec bez nekog većeg Gospina blagdana. Svibanj i listopad su posebno posvećeni pobožnosti Presvetog Ružarija, a u kolovozu, čini se, događaju se najmasovnija hodočašća u svetišta za vrijeme Porcijunkule i Velike Gospe. Tko moli i razmatra krunicu i hodočasti u Gospina svetišta osjeća taj hod s Marijom kroz godinu kao suštinski, sudbinski dio vlastitog duhovnog života.

Po mom skromnom sudu, „The World’s first love“ Fultona J. Sheena (1895.-1979.), jedna je od najljepših knjiga napisanih o Mariji. Sheen je postavljen za biskupa u Rochesteru (New York) u godini rođenja potpisnika ovih redaka, 1966., i bio je glasoviti i vrlo cijenjeni propovjednik, filozof i teolog u Americi šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Njegova razmišljanja su duboka i jednostavna, dotiču srca ljudi svojom mudrošću i izravnošću. Zato u ovim još sparnim kolovoškim danima, kao preporuku za razmišljanje, citiram misli tog iznimnog čovjeka koji nam i tri i pol desetljeća nakon svoje smrti itekako ima što za reći.

„Kao što je nekoć u definiciji Bezgrješnog Začeća Crkva morala podsjetiti svijet da se savršenstvo ne nalazi na biološkom polju, tako ona sada, svojom definicijom o Marijinu Uznesenju na nebo, mora ojađenom stvoru uliti novu nadu protiv njegova očaja. Moderno je očajavanje posljedica razočaranog hedonizma, i usredotočuje se uglavnom na dvije točke: na spol i smrt. Marijino Uznesenje na nebo neizravno se odnosi na ta dva pitanja, koja toliko zaokupljaju modernu dušu….S filozofskogagledišta nauka o Uznesenju prevrće naglavce filozofiju Erosa i Thanatosa, jer podiže čovječanstvo iz tame spola i smrti k svjetlu ljubavi i života. Ljubav i Život – to su dva filozofska stupa na kojima počiva vjera u Uznesenje Marije na nebo…..Ako daleki mjesec može sve zemaljske vode nagnati u plimu, onda je i ljubav između Marije i Isusa morala završiti u ekstazi koja će Mariju uzdići s ovoga svijeta…Uznesenje na jedan nov način pobija ništavilo filozofskih propovjednika smrti. Najveća zadaća današnjih duhovnih vođa svijeta jest spasiti čovječanstvo od očaja, u koji su ga bacili spol i strah pred smrću…Moderni se čovjek putem očaja vraća ništavilu, dok kršćanin poznaje ništavilo jedino kao samoprijegor, koji znači poniznost. Približavajući se ništavilu, poganin se približava paklu očaja i samoubojstva, a kršćanin Bogu…“

(„Prva ljubav svijeta“, iz 11. poglavlja „Marijino Uznesenje na nebo i moderni svijet“, HKD Sv. Jeronima, Zagreb 2004.)

I duhovni i neduhovni ljudi slute da je svijet poput jurećeg vlaka pred ponorom. Samo duhovni shvaćaju duhovni kauzalitet stvari, vide uzroke i posljedice, dok oni koji žive u površnosti i senzacijama svijeta, kojima je tijelo sve, sav zakon, ne razumiju dublje vrtlog besmisla i apsurda koji je zahvatio našu civilizaciju. Oni rješenje krize vide isključivo na materijalnom i biološkom planu iako je kriza zbog toga sve zamršenija. Nema lijeka protiv očaja u slavljenju onoga što neminovno prolazi i propada. Ukorijeniti se u očaju i sroditi se s njim znači ući u podzemlje, u mračni Had i lutati besciljno. Fulton Sheen oštroumno upućuje na glavni problem moderniteta: na činjenicu da se srodio cinično s vlastitim ništavilom, da slavi ništavilo i negaciju života. Moderno je očajavanje posljedica razočaranog hedonizma, mudro tvrdi biskup Sheen. Ali razočarani hedonizam se nije pokajao i okrenuo nebu, nego je još razornije racionalizirao svoj očaj kao filozofiju koja prezire i negira sve vrednote, sve ono uzvišeno što mu je ostalo nedostupno.

Zato takav nevjerujući um teško može povjerovati u Uznesenje Marijino, u proslavu i pobjedu života nad smrću i raspadljivošću. Za njega je sve to još jedan mit, ali mit koji ga golica, razdražuje. Odakle snaga tom „mitu“ da pokreće mase ljudi prema Bogu? To su priprosti ljudi, viču nevjerni umnici! No je li dijete koje hrli k Majci priprosto? Je li istina skrivena u toj jednostavnosti i traženjima srca ili u faustovskim mudrovanjima nad retortama moderne znanosti? U koga je tajna i ključ života? Kod onih koji nam obećavaju eliksir mladosti ili u Isusovim riječima? Umrijet ćemo svi, ali životima svjedočimo ono u što stvarno vjerujemo. Život ovdje i sada ima vrijednost svjedočanstva, potvrde naše iskrenosti, naše istinitosti. Sijači očaja nose sa sobom prazne torbe. Što nam imaju dati? Zlato i srebro? Eliksire života i kamen mudrosti? Život na Marsu, a smrt na Zemlji? Život u Svemiru, a glad, rat i grabež među ljudima? Ništavilo je poput magle. Spusti se na krajolik, i stvara privid da ničega nema. Kroz njega treba hrabro proći, dok filozofi smrti govore da iza ništa više ne postoji. To je kao kad bi netko rekao da će nas magla progutati. Smrt je dva puta u povijesti ljudskog roda metafizički poražena. Prvi put Isusovom smrću i uskrsnućem, a drugi put Marijinim uznesenjem. Ovo drugo je proizašlo iz prvoga. Marija nam je, uza svog Sina, pokazala put u nebo.

Zoran Vukman/HKV/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo