Dinko Dedić : MIRO BAREŠIĆ — NEUKROTIVI BUNTOVNIK I BORAC PROTIV NEPRAVDE

Uvodna objašnjenja i tekst razgovora s Mirom Barešićem koji sam telefonski obavio i objavio u “Hrvatskom tjedniku” br. 197., 11. kolovoza 1981. tokom njegova boravka u švedskom zatvoru, nakon izručenja iz Sjedinjenih Država.
———————————————————
U narodu danas vlada podanički i minimalistički mentalitet pokorenih, demoraliziranih i apatičnih ljudi koji žive na principu “Moja kućica, moja slobodica. Moja ženica, moja dječica”, pa na kraju neće imati ni kućice, ni slobodice sa nesretnom ženicom i gladnom dječicom.
———————————————————
Ideja pomirbe nikada nije uključivala Jugoslavene i titoiste, niti one koji su radili zločine protiv hrvatskog naroda.
Pomirba između zla i dobra se ne može ostvariti.
———————————————————
Barešić je bio nezaustavljivi buntovnik. Bunt protiv nepravde je svet. Isus se pobunio kad je vidio profitire ispred hrama i rušio im tezge, onakvima kakvi su opljačkali Hrvatsku. Hrvati imaju poteškoća s idejom Isusa koji je gnjevan i ljutit, koji razjaren ruši stolove, jer potpuno krivo shvaćaju vjeru, kao da je vrlina trpiti nepravdu.
———————————————————
Miro Barešić: “Recite tim dečkima u Australiji, ako nas već ovaj pokvareni svijet tretira kao životinje, da i životinje imaju kandže i zube i znaju ugristi kad treba”.
———————————————————
Miro Barešić: “Jednog dana ću ja povesti moju satniju, koja kad krene neće stati do Drine, a u tu satniju moći će samo najbolji.”

VRIJEME RAZGOVORA S MIROM BAREŠIĆEM

Miro Barešić se u vrijeme ovog razgovora po drugi puta našao u švedskom zatvoru. Prije toga, na turniru u karateu, u kojemu je pobjedio jugoslavenskog predstavnika Antu Nobila, danas udbaškog branitelja, isticanjem hrvatske zastave i sviranjem hrvatske himne, otkriven je njegov stvarni identitet, te su pod pritiskom Jugoslavije, Sjedinjene Države izručile Miru Barešića u Švedsku 16. svibnja 1980. godine. Barešić je bio strpan u pozdemnu samicu u zatvoru Kumla, pod uvjetima za koje ni Šveđani nisu vjerovaliu da mogu postojati u njihovoj liberalnoj državi.

Iz protesta prema takvom tretmanu, Barešić je otišao na štrajk glađu od preko 50 dana. Kako je po švedskom zakonu zabranjeno prisilno hraniti zatvorenike koji štrajkaju glađu, švedske zatvorske vlasti su čekale misleći da Barešić blefira. Kad je prošlo 50 dana neprekidnog štrajka, period prije kojega su mnogi drugi štrajkači umrli, Šveđani su popustili i Barešić je konzekventno zaslužio poluotvoreni zatvor. U procesu je svojom spremnošću na smrt, još jednom zadivio Šveđane, koji su još u vrijeme zauzimanja jugoslavenske ambasade bili zadivljeni s pojavom čovjeka kojemu nije teško umrijeti za svoju domovinu.

Švedsko liberalno društvo odavno živi u uvjerenju da pojmovi umiranja za ideale spadaju u davnu prošlost i u moderne filmove. Pojava Barešića u njihovoj sredini, iako je bio okarakteriziran kao terorist, stvorila je osjećaj da se među njima nalazi svojevrstan heroj. Bio sam živim svjedokom ovakvog švedskog odnosa prema Barešiću, jer sam s njim šetao po Stockholmu, kad su mu na ulici prilazili ljudi i pružali mu ruku. Radi velike medijske izloženosti, Barešić je bio poznat širom Švedske. Stajao sam kraj njega kad mu je pristupio jedan Šveđanim i na engleskom rekao: “Čestitam ti na hrabrosti i zavidim ti, jer Šveđani nebi više bili spremni umirati za svoju domovinu, kao što si ti spreman umrijeti za svoju.” U to vrijeme sam obavio ovdje objavljeni razgovor.

Tekst razgovora je u Hrvatskoj na portalu “Kamenjar” 02. travnja 2015. objavio Mile Boban, bivši djelatnik Hrvatskog narodnog otpora (HNO, Otpor). Tekst se od tada već nekoliko puta ponovo našao u fokusu. Moj opis razgovora s Mirom Barešiće značajan je i za spoznaju istine o onim vremenima ali i kao podstrek za promjenu današnjeg stanja malodušja u Hrvatskoj.

Nespretnim uvodom i završnim riječima, dobije se dojam da je Miro Barešić obavio razgovor s Milom Bobanom a iz pogovora da je tema razgovora bila Mirina odanost Maksu Luburiću. U istinu, razgovor sam vodio ja, tada dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP, Pokret) i urednik “Hrvatskog tjednika” (HT, Tjednik) koji je bio postao neslužbenim glasilom HDP-a, a Miro Barešić je spominjao Otpor kao organizaciju u sastavu Pokreta. U razgovoru, bez obzira na Mirine stavove, nije bilo niti riječi o Maksu Luburiću, već po imenima spomenutim u tekstu, isključivo o HDP-u, u čiji je sastav prije toga stupila kompletna organizacija HNO-a.

Objavivši tekst tog razgovora s Barešićem, Mile Boban mu je dodao svoje stavove o Maksu Luburiću, s kojima se ja mogu ili ne moram slagati ali u tom razgovoru Maks Luburić nije spominjan.

POVIJESNA POZADINA

HNO je bila organizacija koju je uspostavio Maks Luburić kratko nakon rata, kojom je stvorena prva velika polarizacija u hrvatskom poslijeratnom izbjeglištvu. Polarizacija kojom su stvorena dva tabora u redovima ustaške emigacije proističe iz razlika koje se nastale između poglavnika Pavelića i generala Luburića pod kraj rata, podijelile su emigaciju u 2 tabora, poznata kao Pavelićev Hrvatski oslobodilački pokret (HOP) i Luburićev HNO.

Nije mi namjera niti sam kvalificiran obrađivati povijest a tematika je još uvijek neobrađena i valjda će doći vrijeme kad će Hrvatska stati na svoje noge i uzmoći u ruke povijesničara staviti materijale i svjedočanstva na osnovu kojih će se jednom za uvijek Hrvatska konačno obračunati s jugoslavenskom propagandom kao temeljem hrvatske povijesti i omogućiti Hrvatskoj da se suoči s vlastitom prošlošću, baziranom na istinskim podacima. Naglašavam povijest, jer nitko od vodećih ljudi spomenutih organizacija nikad nije zastupao obnovu ustaškog režima nego jedino i isključivo obnovu hrvatske države. Neke marginalne tendencije danas u Hrvatskoj, s crnim košuljama, zakletvama i tuđim formama salutiranja nisu ništa drugo nego emotivna reakcija na projugoslavenske izazove koje se u Hrvatskoj lansiraju iz samih vrhova vlasti, od ljudi emotivno vezanih za jugoslavensku prošlost, koja bi također trebala biti naučno i stručno proučena, sistematizirana i standardnizirana na temeljima povijesne istine, a ne na proizvoljnoj interpretaciji ljudi obuzetih jugoslavenskom nostalgijom.

Nisam bio suvremenikom tog vremena i u emigaciju sam stigao u velikom valu hrvatskih izbjeglica nakon krađorđevskog sloma Hrvatskog proljeća, mahom iz studentski redova, iz redova aktivista Matice hrvatske i drugih institucija djelatnih u sastavu tog pokreta.

Centralna osoba novog vala emigacije, ljudi poznatih kao “proljećari” bio je Bruno Bušić, s idejama koje su povezale hrvatsku emigaciju s domovinskom stvarnošću. Bušićevo učešće u radu Tuđmanovog “Instituta za historiju radničkog pokreta” u čijem je okviru i pod nadzorom Franje Tuđmana, Bušić obradio studiju “Žrtve rata” i po prvi puta prikazao besmisao jugoslavenske historiografije, zoran je dokaz takvog povezivanja i ujedinjavanja hrvatskog naroda Domovine i emigracije i pripremanja državotvornog procesa koji je kulminirao Domovinskim ratom i hrvatskim osamostaljenjem.

Bušićeva ideja je bila ostvariti hrvatsku državnu samostalnst svim primjerenim sredstvima, uključujući i primjenu sile, na osnovu neotuđivog hrvatskog prava na samostalnost a ta se ideja konačno i pokazala ispravnom kada su svjetske prilike, padom komunizma Hrvatima omogućile srušiti svoju tamnicu Jugoslaviju i na njenom zgarištu uspostaviti samostalnu državu, kao proizvod vjekovnih težnji hrvatskog naroda.

Za ostvarenje tog cilja Bušić je zastupao ideju nadstranačkog, nadideološkog i svehrvatskog pokreta koji bi objedinio sve Hrvate u borbi za samostalnost, bez obzira na ideološke, svjetonazorske i vjerske razlike. S takvim programom pristupilo se formaciji HDP-a, u kojem procesu je udba likvidirala Bušića a na čelo HDP je umjesto njega došao Nikola Štedul, alias Tomislav Kvaternik. HDP se nije odricao nikoga ali je po strani ostavljao kontroverzne osobe iz prošlosti, ostavljajući da povijest o njima donese konačni sud, kako se nebi stvarale podjele među Hrvatima, a podjele oko imena Luburić i Pavelić već su postojale u samoj hrvatskoj emigraciji odmah nakon 1945.

Zbog toga sam, kao novinar i dužnosnik HDP-a izbjegavao donositi sudove o ljudima po kojima se Hrvati dijele i potencirao teme koje nas zbližavaju. To je bio i sastavni dio programa Pokreta. Ipak, Otpor, koji je osnovao Maks Luburić, prvi se priključio Pokretu, u kojemu se nije potenciralo Maksa Luburića unatoč toga što je i on sam kroz godine poslije rata promovirao ideju nacionalanog izmirenja i pokušavao ostvariti dijalog čak i s Bakarićem, nebi li stvorio nekakav rudimetarni koncezus oko potrebe stvaranja samostalne hrvatske države.

KRIVA INTERPRETACIJA HRVATSKE BORBE ZA DRŽAVU

Sasvim je kriva interpretacija kojom su jugoslavenski politički, tajnopolicijski i vojni faktori, pretočeni u hrvatsku poslijeratnu vlast, ustvrdili i danas tvrde da je hrvatska samostalnost proizvod Miloševićeve politike, bez koje bi tobože, Hrvatska bila sasvim zadovoljna i dalje živjeti u okviru jugoslavenske tvorevine, kako je Hrvatska slučajna država i druge perverzije koje se danas lansiraju u Hrvatskoj i zagađuju najveću hrvatsku svetinju, biti svoj na svome, s hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu, s hrvatskim novcem u hrvatskom džepu i sa sudbinom u vlastitim rukama, koja ni do danas nije potpuno ostvarena i neće biti dok god hrvatskom političkom scenom budu vladale stranke jugoslavenskog titoističkog naslijeđa i dok god u Hrvatskom ustavu bude stajala perverzna i nakaradna teza o Hrvatskoj koja počiva na jugoslavenskim zaključcima ZAVNOH-a i AVNOJ-a. ZAVNOH je sadržavao nominalu potvrdu hrvatske državnosti ali samo u okviru jugoslavenske zajednice i pod prijetnjom smrti za svakoga tko se takvoj zajednici suprotstavi.

S Milom Bobanom, koji je potpisao tekst mog razgovora s Barešićem u “Kamenjaru”, sam kroz HDP surađivao. Pročitao sam i koliko je u mom kapacitetu bilo, proučio sve što sam mogao naći napisano i od Luburića i od Pavelića ali u skladu s našim nadstranačkim i nadideološkim stavovima, nikad nisam isticao njihova imena, ne što o njima nebi mogao donijeti i pozitivnih i negativnih stavova, nego što je nama u cilju bila pomirba a ne podjela.

Na žalost, tu su ideju zloupotrijebili jugoslavenski partijski i udbaški elementi i bastardizirali ju do krajnosti, jer ideja pomirbe nikada nije uključivala Jugoslavene i titoiste, niti one koji su radili zločine protiv hrvatskog naroda. Pomirba između zla i dobra se ne može ostvariti a to je baš ono u što su ti danas pretvorili ideju nacionalnog izmirenja a Hrvatsku u Croslaviju, kako ju naziva general Glasnović.

NISMO BILI JANJCI ZA KLANJE

Snaga Barešićeve vjere u Hrvatsku je u tom reazgovoru dominantna i puno govori o tom vremenu borbe protiv Jugoslavije, o čemu hrvatska domovina znade vrlo malo, jer je od informacija o tim događajima bila izolirana, a na jedan način je izolirana i danas, s obzirom na avnojevsku tzv. antifašističku doktrinu koja je nekim čudom reinkarnirana u Hrvatskoj i s obzirom na ljude koji ju provode obnašajući vlast.

Volio bi kad bi hrvatska sredstva javnog priopćavanja objavila ovaj tekst razgovora s Barešićem, jer on otkriva koliki je raskorak između onoga što se stvarno događalo kroz te godine i onoga što se o tome danas u Hrvatskoj zna i govori.

Bili su to dani velikog optimizma, viskog morala, ponosa s ljudima koji se, unatoč prijetnji sa svih strana, od udbe i svih zapadnih obavještajnih službi, nisu dali ni uplašiti, ni smesti ni zaustaviti. Fokus na Hrvatsku je bio jasan a neprijatelj je bio moćan s mnogim velikim saveznicima na zapadu. Ipak nas nisu mogli zaustaviti.

Sjećam se “prijateljskih” savjeta predstavnika ovdašnje tajne službe: “Stvarno nam neće niti malo smetati ako te negdje ubiju, jedino nebi htjeli da to donese neugodnosti našoj državi. Znaš da ti možemo oduzeti državljanstvo, jer za tebe kao doseljenika koji ovdje nije rođen, državljanstvo je privilegija a ne pravo. A ti rušiš prijateljsku državu.”

Jesu, ubijali su nas po zapadnim pločnicima kao pse ali nije bilo onako kako se to danas u Hrvatskoj opisuje. Uzvraćali smo udarce. Nismo bili janjci za klanje. Potpuno je krivo hrvatskoj revolucionarnoj političkoj emigraciji pripisivati karakteristike “jadnih, nedužnih Hrvata, kojima na glavi možeš razbijati orahe, koji samo hoće mir i nikad nikakava zla Jugoslaviji nisu napravili”.

Naša maksima je bila da Jugoslavija nema pravo postojati, da Hrvati imaju pravo na samostanost i da u njenom ostvarenju imamo pravo koristiti sva primjerena sredstva.

Usporedba s janjcima pripada onima podaničkog i sluganskog mentaliteta. Tom mentalitetu su pripadali i neki među nama, najčešće sluge zapadnih obavještajnih službi, neke od kojih Barešić spominje u ovom tekstu (Fra Častimir Majić, Hrvoje Lun i dr.). Takav mentalitet caruje danas u Hrvatskoj, mentalitet tipa “Moja kućica, moja slobodica. Moja ženica, moja dječica”.

Mi nismo htjeli slobodicu nego punu, priznatu i ozakonjenu slobodu u granicama samostalne države u kojoj caruju samo Bog i Hrvati, ne bilo kakvi Hrvati, ne priučeni Hrvati, nego Hrvati kojima je Hrvatska mila onoliko koliko im je Jugoslavija mrska. Ništa manje i ništa više. Bili smo bahati, prkosni, spremni na žrtve i ponosni na način koji to Hrvatska ne poznaje od Domovinskog rata do danas.

Pogledajte udbine arhive, ako vam njihovi “hrvatski” čuvari dozvole pristup. Pogledajte arhive zapadnih obavještajnih službi pa ćete vidjeti da se njihova karakterizacija hrvatske revolucionarne emigracije ni po čemu ne poklapa s onim što se danas u Hrvatskoj govori.

Za Jugoslaviju i njene čuvare smo bili teroristi. Jednom čovjeku terorist je drugome borac za slobodu. Mogao bi nabrojati tisuću primjera i predstaviti tisuću dokaza da nismo bili janjci za klanje. Sa strahopoštovanjem su govorili o nama. Nije Jugoslavija krenula u seriju likvidacija vodećih emiganata iz hobija nego iz uvjerenja da ćemo dići Hrvatsku na noge i srušiti im državu ako nas ne poubijaju. U to su bili uvjereni svi kojima je bilo u interesu čuvati Jugoslaviju kao jedinstvenu državu. Iz tog razloga poginuo je i Miro Berešić u ratu u kojem su se još uvijek nadali spasiti Jugoslaviju.

Od onih koji prema nama nisu imali poštovanja, iznudili smo strahopoštovanje i boli kad se danas hrvatsku političku emigaciju poistovjećuje s postojećim hrvatskim mentalitetom apolitičnosti, bespomoćja i apatije.

Bunt protiv nepravde je svet. Isus se pobunio kad je vidio profitire ispred hrama i rušio im tezge, onakve kakvi su opljčkali Hrvatsku, samo ovim nitko nije rušio tezge. Hrvati imaju poteškoća s idejom Isusa koji je gnjevan i ljutit, koji razjaren ruši stolove, jer potpuno krivo shvaćaju vjeru, kao da je vrlina trpiti nepravdu.

Naša borba protiv Jugoslavije i ona u emigaciji i ona u Domovinskom ratu nije bila socijalna nego nacionalna. Nismo rušili Jugoslaviju zato što je bila totalitarna, kako bi mogli uspostaviti demokraciju nego zato što je bila nakradna velikosrpska tvorevina, nametnuta tamnica hrvatskog naroda koju je trebalo srušiti da bi Hrvatska mogla preživjeti, kao demokracija ili bilo kako drugačije.

Kad su predstavnici određenih snaga u hrvatskoj emigaciji koje su služile stranim interesima, govorili da mi hoćemo samo i isključivo demokratsku, socijalno pravednu i po zapadnom modelu uređenu hrvatsku državu, koju smijemo ostvarivati samo mirnodposkim i demokratskim sredstvima, podsjećali su na čovjeka koji je, nakon što 14 dana nije okusio ni mrvice kruha, ušao u restoran i konbar mu opisuje 20 vrsta jela iz jelovnika koja ima na izboru, a on ga onako izgladnio, ljutito prekine – Daj mi bilo što da strpam u usta.

BRKANJE NACIONALNOG I SOCIJALNOG

Ako je hrvatski problem bio totalitarizam, onda smo mogli vratiti Karđorđevića na tron i obnoviti parlamentarnu monarhiju, ali mi smo bili protiv svake Jugoslavije, jer smo znali da su jugoslavija i jugoslavenstvo nakaradni u samoj zamisli i da Hrvati jedino u vlastitoj državi mogu birati vlast kakvu god žele. I hrvatska diktatura je bolja od jugoslavenske demokracije, jer ta je mogla biti samo, jedino i isključivo velikosrpska. Tako je zamišljena, tako je ostvarivana i zato je srušena.

Zato je ZAVNOH u Hrvatskoj konstituciji s njegovim odlukama o hrvatskom priključenju obnovljenoj Jugoslaviji nakaradan, neprirodan i u protimbi sa samom idejom hrvatske samostalnosti. Zato je Titovo ime na najljepšem hrvatskom trgu i na najružnijem trgu i na najneuglednijoj ulici, pogrda i blasfemija uperena protiv svega što miriše na samostalnost hrvatskog naroda. Zato je osuda Tita, samo zato što je bio totalitaran lažno zasnovana. Tito je zločinac zato što je obnovio Jugoslaviju i u njenom okviru radio ono čemu su Jugoslavije, sve Jugoslavije, namijenjene, na uništenju našeg naroda, zato što je poubijao pola milijuna Hrvata a milijun protjerao, zato što je otuđio velike dijelove hrvatskog teritorija i dao ga drugima i zato što je prema vlastitim riječima davao Srbima da se izdovoljavaju, odnosno iživljavaju.

U usporođenju s tim, otkud može biti najvažnije i jedini spomena vrijedan podatak da nije bio demokrat i što nije trijebio Hrvate demokratski kao Aleksandar Karađorđević nego kao komunistički diktator.

To nisu bile ideje na kojima je počivala hrvatska borba protiv Jugoslavije iz emigacije, niti je s Trgom maršala Tita u Zagrebu na srcu, vođen Domovinski rat.

To su ideje koje su nakon osamostaljenja nametnute hrvatskom narodu. Radi tih ideja i njihove provedbe, Hrvatska unatoč demokratskog imena nije demokracija, nego je država u kojoj pod plaštem demokracije caruju korupcija, pljačka, izdaja i veleizdaja. Zato Hrvatska i danas propada jer nije spremana biti iskrena sama prema sebi, zato što njene vlasti već dvadeset godina iskrivljuju osnovni smisao njenog postojanja a u narodu vlada podanički i minimalistički mentalitet pokorenih, demoraliziranih i apatičnih ljudi koji žive na principu “Moja kućica, moja slobodica. Moja ženica, moja dječica”, pa na kraju neće imati ni kućice, ni slobodice sa nesretnom ženicom i gladnom dječicom.

U ovo vrijeme kad se na vijesti o podizanju spomenika Miri Barešiću ponovo pokušava bacati jugoslavensku prašinu u hrvatske oči, vrijedi pročitati tko je bio Miro Barešić iz njegovih usta.

PORUKA MIRE BAREŠIĆA HRVATSKIM BORCIMA – POBJEDA JE NAŠA

“Hrvatski tjednik” Melbourne, br. 197., 11. kolovoza 1981.
U srijedu u jutro, oko 10 sati dobili smo telefonski poziv iz Švedske. Jedan od zatvorskih službenika u gradu Norrkopingu javio nam je da će nas u 14 sati po švedskom vremenu, a u 22 po australskom, nazvati Miro Barešić.

Samo oni koji su nekada razgovarali s Mirom mogu govoriti o snazi koja zrači iz njegova glasa. Netko je rekao da bi se slušanje njegovih razgovora moralo naplaćivati kao velika usluga, jer taj čovjek je pravi “faith healer”, samo što on za razliku filipinskih “doktora” koji liječe fizičke bolesti, liječi dušu i vraća samopouzdanje ljudima koji su se prepustili da ih matica života nosi nekontrolirano prema neminovnom vodopadu i skreće ih k obali, k borbi za život i sve što je bitno u njemu, sloboda, dostojanstvo i sve drugo.

Davno je Miro shvatio, a može se reći da je za to imao i dobre prilike, da tijelo može biti stavljeno iza rešetaka i obuzdano lancima i galgama, ali da duh ne može i baš zahvaljujući tom duhu, koji bez problema zrači kroz zidove i rešetke i dopire i do nas, Miro Barešić poput Gotovca može reći. “Ja sam sebe ostavio i otišao voditi borbu za slobodu svog naroda”.
I vodi je. On ju vodi među nama ovdje u Australiji, među onima u Americi i Kanadi, svuda po Europi i još što je najvažnije, Miro je prisutan u Domovini, prisutniji nego mnogi na slobodi, prisutniji nego mnogi koji tamo 24 sata na dan fizički prebivaju.

Teško da je Miru potrebno predstavljati bilo kome. Njega Hrvati poznaju i vole, to su više od bilo koga osjetile zatvorske vlasti u Švedskoj nakon Mirina izručenja.

U razgovoru s jednim Hrvatom u Švedskoj, jedan od zatvorskih službenika je krajnje začuđeno primrijetio: “Taj čovjek je u šest mjeseci svog boravka ovdje dobio 7000 pisama i danas mu stižu iz čivatog svijeta s ratom od 400 na dan. Kakav je to čovjek, kakav je to narod? On je nekoga ubio i sad ga čitav taj narod slavi. Kakav je morao biti taj kojeg je ubio?

Nije potrebno objašnjavati kako se sve dogodilo. To je svim Hrvatima poznato. Ona famozna slika Barešića i Brajkovića kako zavezani hodaju, pretiskana je tisuće puta, i prilikom jednog razgovora s Mirom, zapitao sam ga da mi kaže koju su pjesmu pjevali dok su ih vodili u zatvor. Rekao mi je da su pjevali “Oj Hrvati još vas dosta ima, prekinite vezas sa Srbima”.

I da se vratimo telefonu, u 22 sata nas je nazvao Miro. Bez mnogo uvodnih riječi, samo “Kako si – dobro sam”, Miro je skoro službeno počeo s jednom tečnom lekcijom preko telefona. Nije ga trebalo mnogo pitati, tako i tako nam je rekao sve što je bitno, sve u jednom dahu, spontano:

“Recite tim dečkima u Australiji, ako nas već ovaj pokvareni svijet tretira kao životinje, da i životinje imaju kandže i zube i znaju ugristi kad treba”.

Pričao je jedno vrijeme o situaciji u Hrvatskoj. Slušali smo o najnovijim dogadjajima u Dubrovniku i okolici, u Zadru i drugdje. Kaže nam: “Dolje u domovini se udba hvali kako će nam zabraniti sav tisak po svijetu, kako su “Hrvatski List” i “Otpor” gotovi i da ste sada vi (HT) na redu. Neka im bude jasno, ako nam zabrane javna glasila, istinu neće zaustaviti. Mi ćemo naći načina za tiskanje i raditi dalje, jer pisana riječ je neizostavni dio naše osloboditeljske borbe. Naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima.

Poručujem svim momcima da u ovom momentu domovina od nas očekuje najviše, pa prema tome dužnost nam je svima raditi, svakome na svom polju, na kojem je najbolji. Naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima do dana kad će se uspostaviti slobodna hrvatska država; tek onda ćemo stati”.

Iskoristio sam pauzu koju je napravio da uzme daha. Mijenjamo temu. “Što radiš, kako ti je?”, pitam ga.

Miro nastavlja: ”Umoran sam i sada. Noćas sam čitavu noć radio. U Njemačku sam poslao 63 pisma samo što sam jučer napisao, a u posljednje vrijeme poslao sam 300 pisama borcima i prijateljima. Pisao sam svuda, objašnjavao, nagovarao, uvjeravao. Javio sam se i u Australiju Čelebiji i još nekima.

Nije meni teška robija ako je za Hrvatsku, ja sam spreman na sve. Recite momcima da kupuju List (Hrvatrski list). U nekoliko idući brojeva ću u Listu pisati o gerili, pa neka ljudi kupe List. Nisam ni ja za badava dvije godine sproveo u Pentagonu. To je tematika koju ja poznam kao svoje dvorište. Nego, hvale se da će nam zaustaviti tisak, da su List i otpor već dokončali, a da će uskoro i Tjednik. Zato smo odlučili da List sada počnemo izdavati dva puta mjesečno.

Sa Zlatkom (Zlatko Markus) dva puta tjedno razgovaram, a 29. srpnja mi je u posjeti bio moj pratar Lasić (Dr. Fra Vjekoslav Lasić), pa i on kaže da čestit Hrvat u Vijeću (HNV) više nema što tražiti. Odslužio mi je misu na hrvatskom jeziku i jednu specijalnu za zatvorenike. Proveo je kod mene tri sata. Ja se nadam da će vam se i on javiti.
Danas sam također imao posjetu i čast mi je biti prvi koji će čestitati novom pročelniku H.N.Otpora za Skandinaviju. Izabran je brat mog pokojnog učitelja Stipe Mikulića, Franjo. Stisnuo sam mu ruku. Jači smo sad kad nas više progone. Ovo u Americi; poslije kiše dolazi sunce. Na svakog u zatvoru dolaze dvojica radikalnijih. Recite svima, a posebno mojim suborcima, pripadnicima i simpatizerima otpora, da sam im rekao – ako sam ja u zatvoru i radim 24 sata za Hrvatsku, i ako oni na slobodi rade, onda Otpora nitko ne može srušiti. Bez članova i simpatizera se ništa ne može niti zamisliti. Recite svima da zatvaranja u Americi nikoga ne smiju zastrašiti.

To je tek znak da smo na pravom putu i da je Pokret jedina organizacija koja vodi u Zagreb, u Hrvatsku. Ovo zastrašivanje ne smije nikoga demoralizirati, jer hapšenja su i napravljena da se svi poplaše i zavuku u mišije rupe.

Kada su mene kidnapirali, isto tako po uputama Beograda, Amerikanci su me mučili i držali u lancima, drogirali i prijetili. Pet puta su me u lancima vodili ravno na uzletište tokom noći, pred JAT-ov zrakoplov i prijetili da će me izručiti u Jugoslaviju ako ne pristanem surađivati. Nikad, ni mrtav neću postati izrod svoje braće i boraca. Tražili su da svjedočim proti 60 Hrvata, među kojima su bila i imena svih danas osuđenih ili uhićenih. Za uzvrat su mi nudili posao s njima i kuću negdje u Californiji. Rekli su mi da za to nitko neće znati jer će mi dati novo ime i prezime.

Ali, ja sam otišao. Za to im je trebao netko drugi, dok nevini pripadnici slavnog Otpora leže u zatvoru. Ja znadem sa kakvim su metodama Antu Čarana pridobili da bude glavni svjedok protiv njih, jer mene su na isto nagovarali, samo me nisu dobili, niti onda kada su mi pred ulazom u JAT-ov zrakoplov rekli da me izručuju ako ne pristanem.

Naravno, Ćaran još nije suđen, a svojim će lažima poslužiti da hrvatski borci dobiju velike kazne. Kad tome đavao Majić dade svoje soli, onda nebi trebalo niti komentara.

Čujem da u optužnici koju je Majić tiskao, trpaju i mene. Mene je američki sud oslobodio svega toga, ali to valjda za Majića ništa ne znači. Ja sve mislim da bi fra. Djavolu ipak najbolje pristao posao jugoslavenskog ambasadora u Belgiji.

Ova zastrašivanja na nikog ne smiju djelovati demoralizirajuće, i ja koji, ne prvi put, ležim u zatvoru, poručujem svima da ne gledaju kako će drugi reagirati. Revoluciju nikad nisu vodile mase, nego pojedinci i ti pojedinci su uvijek žrtvovali sebe. Zato od svih boraca očekujem da dadu sve od sebe. Ja znam da je danas i na slobodi teško, jer Hrvate se progoni kao životinje, međutim, kao što rekoh, i životinja ima kandže i zube i zna ugristi kad treba. Ii ja sam davno trebao visiti na banderi, pa ipak sam živ jer sam bio vuk, grizao sam kad nije bilo druge i slijedećeg mjeseca slavim svoj 31. rođendan. Naime, rodio sam se 10.9.1950. u gradu Šibeniku, na adresi Njivice 12.

U zatvoru mi je sada dobro. Mogu si kuhati hranu. Napravio sam od krpa neku vreću pa treniram karate, a i trčim nekoliko kilometara svaki dan. Mogu si kupiti i odjeću, ali mi novac najviše treba za poštanske marke. Šaljem mnogo pisama, pa sam se upravo javio i Cecelji, Nedi Šarićki i mome Anti Čuvalu. Treba mi za telefon. Neki dan sam razgovarao s jednim mojim generalom iz Paragvaja i kaže mi da je Jozo Damjanović dobio 24 godine robije.

S Kvaternikom, pratrom i Zlatkom sam svakog tjedna u kontaktu. Hvala Čelebiji (Pavo Ćelebija) za 100 dolara što mi ih je poslao. Hvala i Jozi (Jozo Hrsto). Ja nisam nesretnik kojeg treba pomoći u nevolji. Novac koji ja dobijem biva odmah iskorišten za hrvatsku borbu, bilo što ja pišem i bodrim ljude, bilo da sa njima razgovaram na telefon. Šteta je samo što vani ima toliko mladića koji od dosade ne znaju šta će a nikad se ne sjete Hrvatske.

S Tjednikom su svi zadovoljni, a i oni u domovini kažu da je vrlo dobar, samo ga nema dovoljno. Ovdje iz Gothenburga poručuju da ga nema, oni iz Koelna također, pa kad već imate povjerenika, ja ću napisati na nekoliko strana da se organizira prodaja.

Slika je ispala odlično. Jedan dio što sam dobio poslao sam po dečku za domovinu. I oni od kuće kažu da nas niša ne smije zastrašiti. Treba slušati Kvaternika. Na njega i oni u domovini računaju. On mora imati podršku, jer Pokret je garancija povratka u Hrvatsku. Ova sva hapšenja i ubijanja ne znače ništa drugo nego da se cijena slobode mora platiti. U ovom momentu se ne smije popustiti, niti dolje u Hrvatskoj, niti ovdje vani. Mi smo uvijek bili disciplinirani narod i sve što je potrebno je sačuvati povjerenje i poštivanje za vodstvo koje je izabrano za ovaj Pokret. Ne zaboravimo Kvaternikovu poruku da se borba prvestveno mora voditi na domovinskom terenu.

Ljudi od kuće mi kažu da je samo Bog dao Kvaternika u ovaj kritičan čas. Pričaju mi da su oni njegovi članci objavljeni nedavno u Tjedniku u domovini odjeknuli.

Meni je još pok. Bruno (Bruno Bušić) u mnogo navrata rekao da je Kvaternik čovjek s kojim se može u svako vrijeme računati. Danas je došlo vrijeme kad Brune više nema i kad Kvaternik nosi ono što je on počeo, pa je sada i vrijeme da se s njim računa.

O tome koliko sam ja imao s Brunom tek se ima čuti i o mom dvostrukom povratku u domovinu, kada sam pri jednom prelasku granice bio ranjen i o svemu što smo tamo učinili i što će tek danas biti stavljeno u Pokret.

Zahvalite se dečkima, malom Prši i svim ostalima i recite im svima da budu ponosni i vrate dug domovini.

Jednog dana ću ja povesti moju satniju koja kad krene neće stati do Drine, a u tu satniju moći će samo najbolji.”

Tako je Miro završio svoju poruku. Vrijeme na telefonu je isteklo, kao i na početku, bez ceremonija. Miro je rekao što je imao, a rekao je ovo što je zapisano, bez uglađivanja. Spustio je slušalicu i ostavio nas s mislima, nakako zadužene.

Naslovna stranica “Hrvatskog tjednika” u kojemu je objavljen sadržaj razgovora

Miro Barešić u Americi s paragvajskim ambasadorom i njegovim sinom, u vrijeme turnira u karateu u kojemu je pobijedio jugoslavenskog predstavnika Antu Nobila.

Veliki švedski dnevni list “Aftonbladet” je objavio fotografiju Mire Barešića kad je tokom štrajka glađu izgubio pola težine

Nakon što je izručen i nakon što se opravio od štrajka glađu, “Aftonbladet” je objavio veliki intervju s Mirom Barešićem.