Stepinčevo 2017: Svečevo spaljeno srce u perspektivi „light“ Jugoslavije

Vrijeme:5 min, 22 sec

 

 Titov nasrtaj na Stepinca klasičan je primjer zločinca i žrtve

 

Internetske stranice Papinskoga Hrvatskoga Zavoda Svetoga Jeronima javljaju da će hrvatski književnik dr. Drago Štambuk na Stepinčevo, 10. veljače 2017. održati večer duhovne poezije pod naslovom „Spaljeno srce – Svetom Alojziju Stepincu“. Štambuk još je 1995. u Indiji spjevao pjesmu „Spaljeno srce“ i posvetio je svetom Alojziju Stepincu. On o „srcu“ može i ima što reći, jer je književnik, liječnik i diplomat. Podsjetilo me to i na roman povjesničarke umjetnosti i književnice Nevenke Nekić „Kardinalovo srce“ objavljen u Verbumu, kojega sam nekome posudio, ali mi ga je zaboravio vratiti. Ako čita ove retke, lijepo molim…Vjerujem da će i hrvatska kinematografija kad-tad snimiti igrani film o Alojziju Stepincu. Moja je vjera dobila dodatna krila poslije nalaza Državne revizije o poslovanju HAVC-a i pod teretom objektivnih činjenica iznuđene ostavke H. Hribara, ali je istodobno pod sumnjom zbog izjava Europske Dimenzije o tom slučaju. Kako mi je teško povjerovati u čudo da ću na Stepinčevo svratiti u Rim i nazočiti rečenoj večeri poezije, odlučih se podsjetiti na čin komunističkoga spaljivanja relikvije, toga gruboga kršenja vjerskih sloboda.

Ništavilo Titova režima očitovalo se i na preminulom Stepincu

Kardinal Alojzije Stepinac preminuo je moleći Boga u kućnom pritvoru u Krašiću 10. veljače 1960. s upaljenom Stepinacsvijećom u ruci. Komunistička vlast na vijest o Stepinčevoj smrti odmah je došla administratoru nadbiskupije Zagrebačke dr. Franji Šeperu. On je tražio da se tijelo dovede u Zagreb kako bi se sahranilo u kripti zagrebačke katedrale. Prvotni odgovor Titova režima: Stepinac je umro na izdržavanju kazne, stoga vlast odlučuje o tome gdje će biti sahranjen. Totalitarni režim predložio je da se Stepinca pokopa bilo gdje u krašićkoj župi, Zagreb ne dolazi u obzir.Nadalje, pogrebu smije nazočiti pet biskupa, članovi Prvostolnog kaptola i 35 bogoslova. Da Titov režim misli ozbiljno moglo se vidjeti po tomu što je odmah po preminuću, kako piše A. Benigar, opkoljen župni dvor, crkva i cijeli Krašić – „Svi pristupi Krašiću bili su zatvoreni, tako da se nitko nije mogao približiti selu, a sljedećeg dana niti iz Krašića nije mogao nitko izaći…“. Šest stotina milicajaca bdjelo je uokolo StepinacKrašića nad tijelom nadbiskupa Stepinca, dok je vijest na komunističkom radiju sugerirala nešto sasvim drugo: „U Krašiću kraj Zagreba umro je dr. Alojzije Stepinac“. Ipak je dopušten ukop u zagrebačkoj katedrali…

Mrtvo tijelo u nazočnosti jakih snaga Titova režima otpravljeno je na obdukciju u Zagreb na Institut za sudsku medicinu. Izvršena je obdukcija i balzamiranje. Danas znamo kako je umjesto balzamiranja u tijelo ubrizgano 12 litara formalina i karbolne kiseline, što je razorilo tijelo. Kardinal je pokopan bez srca. Liječnici su srce predali predstavnicima Crkve, čime je postalo relikvija u vlasništvu Crkve. Kako „ozna sve dozna“, pod prijetnjom represivnoga aparata srce je Crkvi oteto. Titov ga je režim spalio. O tim detaljima, kao i o sustavnome trovanju nadbiskupa Stepinca u Lepoglavi, moglo se koliko-toliko slobodno progovoriti tek po demokratskim promjenama 1990. i u okolnostima obnovljene hrvatske države. Nedvojbeno je jugokomunistički režim Josipa Broza učinio sve da se riješi „najsvjetlijega lika Crkve u Hrvata“.

Light inačica Titove Jugoslavije

Tito je pokušao Crkvu u Hrvata odvojiti od Svetoga Stolca – Stepinac je odbio. Tito ga je pokušao ušutkati – Stepinac nije šutio. Tito mu je ponudio odlazak iz Hrvatske – Stepinac je ostao. Tito ga je osudio – Stepinac se nije slomio. Tito ga je utamničio – Stepinac je i dalje smetao. Titove ubojice trovale su ga u Lepoglavi. Stepinac je od posljedica prerano preminuo. Titov mu je režim napokon spalio srce i razorio zemne ostatke. Od Stepinca ništa nije smjelo ostati! Iza nasrtaja Tita na Stepinca ostale su dvije ključne riječi: Zločinac i Mučenik.I kad se čini da je stvar posve razvidna i jasna ostatci Titova režima i jugokomunističke ideologije i dalje nameću svoje interpretacije. Kao da živimo u light verziji Jugoslavije, pa i danas od Zločinca prave junaka, a od Mučenika zločinca. Jutarnji list je 2015. objavio nizanku Josipa Manolića u kojoj ovaj iznosi svoja selektivna sjećanja i glede Stepinca i epizode sa spaljivanjem Stepinčeve relikvije, na što je odgovorio dr. Juraj Batelja na poveznici,najavljujući posebnu knjigu o uzrocima Stepinčeve prerane smrti. I u drugim prigodama Stepinca se još vuče po blatu komunističkih, jugoslavenskih i velikosrpskih konstrukcija bez pokrića. Takvu situaciju u Hrvatskoj koristi srbijanska vlast, pa poručuje da je Stepinac bio „ustaški vikar“ i tome slično. Hrvatska država na te provokacije ne reagira, čak ni onda kad su izgovorene na njezinome međunarodno priznatome teritoriju.

Stepinčeva svijeća gori, Titova se gasi

Posljednju povijesnu prigodu da SPC, duhovna snaga velikosrpske ideologije, pokuša opravdati i potkrijepiti svoja Stepinacstajališta o Stepincu, a koja se preklapaju s komunističkom interpretacijom, dobila je od Pape Franje. On je na ogorčenje i čuđenje mnogih vjernika, formirao zajedničku komisiju predstavnika Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve. Ta bi komisija trebala pretresti „otvorena pitanja“, a dotad će Papa, izgleda tako, pričekati s proglašenjem Stepinca svetim. Bit će zanimljivo, ali javnosti vjerojatno nedostupno, kojim će argumentima SPC pred zajedničkom komisijom, među ostalim, opravdati Titovo montiranje procesa, sustavno trovanje i spaljivanje Stepinčeva srca. U opravdanju zločina vjerojatno će im pomoći nebeski zagovor nepostojećega a kanoniziranoga sveca SPC Vukašina Jasenovačkoga, moguće i čuvara Titove fotografije u Parizu, hrvatskoga veleposlanika Ive Goldsteina.U osvit još jednoga Stepinčeva većinski vjernički puk može samo konstatirati objektivno stanje. Stepinac je blaženi mučenik, svetac pred proglašenjem, hrvatski velikan, uzor crkvenoga odnosa prema totalitarizmima dvadesetoga stoljeća, uzor jedinstva Crkve i uzor hrvatskoga rodoljublja. Njegov krvnik, zločinac Tito, iako je primjer masovnoga ubojice slavi se diljem Hrvatske brojnim imenima ulica i trgova. Hrvatska, dakle, još nije iznutra oslobođena komunističkoga zla ideološki zatrovane manjine. Dok je srca i Stepinca, međutim, bit će i Croatije. Bit će i novih umjetničkih ostvarenja nadahnutih sudbinom, propovijedima, djelima, krijepostima i zagovorima svetoga Alojzija Stepinca. Taj se kotač povijesti više ne može zaustaviti. U srazu s Titom, Stepinac je konačan pobjednik. Svečeva svijeća gori sve jače, zločinčeva tinja, dogorjela je i gasi se (istina, presporo), htjeli to komunisti, velikosrbi i jugoslaveni ili ne.Predstavnicima Katoličke crkve u mješovitoj papinskoj komisiji o blagdanu Stepinčeva želim dobre živce. Trebat će im u sudaru s ideologijom koja je u stanju za račun ciljeva velikosrpske ideologije kanonizirati izmišljenoga čovjeka, a dokazanoga sveca desetljećima klevetati i proglašavati zločincem. Neka se uzdaju u zagovor svetoga Alojzija Viktora Stepinca. Čuda su moguća – jer Bogu ništa nije nemoguće – tako i ono da na kraju rada mješovite komisije uspiju prosvijetliti na lažima i mitovima mržnjom okorjela srca.

 

Nenad Piskač/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)