Alternativa je trula, ali ni HDZ nije zdrava opcija
Vrijeme:3 min, 51 sec
HDZ i SDP zaokružili su svoja jata. Preostali su još samo mali džepovi slobodnog hrvatstva, nepokorenih i nepotkupljivih čestitih ljudi. Upravo će ti slobodni džepovi postati jednom od ciljanih skupina predizbornih aktivnosti režimskih aparatčika. Zašto?
I u osvit novog predizborja pronašli smo se pred starom nametnutom mantrom o tomu da između većeg i manjeg treba birati manje zlo. Tu i takvu političku logiku netko mora provesti, osobito među onima koji ne pristaju na nju ili o njoj imaju moralne dvojbe. U pravilu ju provode strančarski agitatori i ljudi režima, tj. režimoslavi. U osnovi: Jedni plaše narod – povratkom komunista na vlast. Drugi pak plaše narod – kriminalnom organizacijom. Oba se prikazuju kao spasitelji, bilo od komunista, bilo od kriminalaca. Zajedničko im je to da o bitnim pitanjima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti države i nacije misle isto.
Jedni i drugi nastupaju zapravo iz iste pozicije poznate iz doba jugokomunističkog totalitarnog režima. Uvijek je režimu bilo potrebno dežurno strašilo, odnosno, neki stvarni ili izmišljeni „unutarnji neprijatelj“, kojima je prikrivao vlastite „uspjehe“ i opravdavao nedostižnu „bolju budućnost“. Strašilima se pred „radnicima, seljacima i poštenom inteligencijom“ dokazivala vlastita svrha i smisao postojanja. Pritom im, jednima i drugima, uopće nije važna volja i težnja hrvatskoga naroda i njegovih objektivnih potreba.
Vrlo tanak sloj birača, odnosno unutarnjih neprijatelja, može biti odlučujući…
Ta se logika biranja manjega zla obila o glavu HDZ-u na posljednjim predsjedničkim izborima, kad je jedan dio birača okrenuo glavu i većem i manjem zlu. To je pak pokazalo koliko je sve tanji sloj na koji se nekad središnja nacionalna stranka može osloniti. Ona je za izborni neuspjeh dosega drugoga mandata bivše predsjednice države odmah okrivila one koji nisu pristali na zlu logiku. Otad su ti i takvi postali novi „unutarnji neprijatelji“ režima – izolirani, izbačeni, marginalizirani. No, s obzirom na to da i iz te pozicije i dalje slobodno misle, agitprop je ispravno zaključio da ih treba uoči izbora dodatno obraditi. Ta, mogli bi opet biti jezičac na vagi izbornih rezultata.
Partijska je stoga taktika – okružiti žarišta zdrave pameti, ubaciti među njih svoje viruse, na vrijeme prije izbora eventualno steći njihovo povjerenje i u njih ugraditi partijske mantre kao neupitne istine. Sve kako bi u ključnom trenutku pred sam čin izbora pokleknuli i pristali na mantranje o većem i manjem zlu (ili o potrebi zaborava prošlosti i okretanju budućnosti i sličnim politdosjetkama režimske opće prakse), polubirtijaško navijanje, ostraščene izljeve… Sve to spada u poznati arsenal za sluđivanje biračkoga tijela i proizvodnju pristanka. Ipak, sve je manje onih koji vjeruju u partijske agitacije i propagandu. Oni pak koji pristanu na njih, ili su već trajno pristali, postaju korisne budale poretka. Jedan dio takvih svoj moralni pad zna gdje i kako naplatiti. Oni svoj privatni interes postavljaju iznad općega. Nije etično, ali je unosno. Nije kršćanski, ali je opipljivo.
Pozicija odmetnutih od logike zla: Hoćemo glasovati za dobro
Režim je velikom dijelu biračkoga tijela ogadio izbore, tako da su odustali od izbora, k tomu više stotina tisuća hrvatskih državljana izlaz iz situacije potražilo je u iseljavanju cijelih obitelji. Posebnu pozornost stoga treba posvetiti onomu dijelu biračkoga tijela koje ne odustaje od izbora, koje misli svojom glavom i razlikuje objektivnu istinu od strančarskih magli. Dakle, onom dijelu koji nije pod nadzorom i utjecajem ni većega ni manjega zla. I drsko se odbija iseliti. I još k tomu hoće glasovati za dobro, a ne će ni za koje zlo.
HDZ i SDP zaokružili su svoja jata. Preostali su još samo mali džepovi slobodnog hrvatstva, nepokorenih i nepotkupljivih čestitih ljudi. Upravo će ti slobodni džepovi postati jednom od ciljanih skupina predizbornih aktivnosti režimskih aparatčika. Zašto? Oni su u sadašnjim okolnostima, kad pola biračkoga tijela ne izlazi na izbore, kad stranke gube vjerodostojnost, kad nemamo sređene biračke popise i izborne jedinice, kad imamo hrvatsko iseljeništvo udaljeno od biračkog procesa, kad imamo favorizirane manjine, a nemamo riješeno elektroničko glasovanje, dakle, možebitno i presudni dio biračkoga tijela, onoga tuzemnoga dijela koji još izlazi na izbore.
Nadajmo se kako rezultati predstojećih nam izbora ne će biti na tragu krpanja zakrpa neodrživih pješčanih temelja. No, tko će, koja politička snaga zasukati rukave i nastaviti izgradnju tamo gdje je Tuđman, „veliki graditelj“, morao stati, kad je u nemogućim okolnostima, unutarnjim i vanjskim, izvukao Hrvatsku iz jugoslavenskoga komunističkog zagrljaja? HDZ već nekoliko mandata pokazuje da mu Tuđmanov smjer nije više zanimljiv, osim kao predizborna smicalica. A oporba je u tom pogledu trula koliko i pozicija. Hrvatsko biračko tijelo unatoč djelovanju agitacije i propagande još je u stanju razlikovati prave graditelje od lažnih graditelja i otvorenih razgraditelja države i nacije. Treba iskoristiti tu mogućnost, tako da opet na „štih“ dođu pravi graditelji.
Nenad Piskač/Hrvatsko nebo
