ALOJZIJE STEPINAC – PROPOVIJED NA STARU GODINU1934.

»Jer godine izbrojene navršuju se,

i polazim putem odakle se neću vratiti.« (Job 16,23)[1]

Tako je uskliknuo onaj veliki patnik Staroga zavjeta, Job, kad je satrt i ponižen poput crva, sjedeći na smetištu razmišljao o ništavilu svijeta. Te riječi, predragi vjernici, dolaze i meni na pamet, kad završujemo jednu godinu, koja nam je donijela više tuge i žalosti nego li radosti i veselja. Znam da si mnogi baš ne razbijaju odviše glave nad tom mudrom opomenom Svetoga pisma. Oni naime koji misle da sa smrću tijela prestaje sve, ti će danas na Staru Godinu govoriti onako kao oni bezbožnici u Sv. pismu: »Dođite i uživajmo dobra … nasitimo se slasnim vinom i neka nas ne mimoiđe svijet vremena. Okitimo se ružama prije nego uvenu ostavimo svuda spomenike našega veselja. Jer to je naš dio i to je naša sudba!« (Mudr 2, 6ss) Ti će večeras po svoj prilici cijelu noć plesati, bezbrižno se zabavljati i tako započeti Novu Godinu isto onako kako su i staru završili. Ali mi, koji vjerujemo da je čovjek određen za nešto više, nećemo na tako laku ruku mimoići ovu opomenu Sv. pisma, nego ćemo kao dragocjenu pouku imati pred očima ne samo cijele iduće godine, nego cijeloga našega života dvije misli:

da su dani našega zemnoga života kratki, da su dani našega zemnoga života nenadoknadivi.

Dani su, rekoh, našega zemnoga života kratki. »Jer godine izbrojene navršuju se i polazim putem odakle se neću vratiti«, govori pravednik Job. Mislim da biste mi se smijali, kad bih vam kušao dokazivati tu istinu, jer je svakome znana. A ipak, makar je tako očevidna, mnogi se ponašaju, kao da vrijeme njihova života neće nikada imati kraja. Kao što ona čudna ptica noj zabode glavu u pijesak i misli, da ga nitko ne vidi, tako i mnogi kršćanin ne misli, da će dani našega života koji nam još preostaju isto tako brzo proći kao i oni koji su već otišli. Gdje su dani našega djetinjstva?

Nema ih, nestalo ih je, prema riječima Jobovim: »Jer gle godine izbrojene navršuju se.« Gdje su dani našega mladenačkog doba? Nema ih, nestalo ih je prema riječima Jobovim: »Jer gle godine izbrojene navršuju se.« Gdje su dani naše muževne dobi? Možda su još tu, ali budite uvjereni da će i oni brzo proći, jer i za njih vrijedi ona Sv. pisma: »Jer gle godine izbrojene navršuju se.« A staračko doba? Možda je još tu, ali će za malo i njega nestati, jer za sve bez razlike vrijedi ono što je rekao pravednik Job: »Jer godine izbrojene navršuju se.« To je jedna velika nepobitna istina. A mi? Možda smo još uvijek odani duševnom snu i možda ćemo otići s ovoga svijeta prije nego se uopće probudimo. Godine izbrojene navršuju se! A mi? Možda smo još uvijek odani pustim zemaljskim taštinama? Godine izbrojene navršuju se! A mi?

Možda još gubimo vrijeme u beskorisnim tricama? Priča poganski pisac Svetonije, da se car Domicijan dnevno dva sata zabavljao loveći muhe. Na to primjećuje Kornelije: »Domicijane, možeš vladati čitavim svijetom, a ti loviš muhe!« O, koliko imade takovih Domicijana danas na svijetu! Pogledajte onog mladića, što za volju neumjerenog sporta ostavlja Svetu misu, zanemaruje svete sakramente, zaboravlja sasvim molitvu. Lovi muhe, a mogao bi vladati nebom kad bi vrijeme upotrijebio u službi Božjoj! Pogledajte one nebrojene ljude, koji gube duge i duge satove u beskorisnim i jalovim prepirkama o raznim beznačajnim pitanjima. Love muhe, a mogli bi vladati nebesima. Pogledajte onaj veliki broj našeg ženskog svijeta, što trati možda i sate i sate u proučavanju najnovije mode. Lovi muhe, a mogao bi vladati nebesima upotrebljujući vrijeme za spasenje duše.

Godine izbrojene navršuju se! Neka dakle bude naš princip u novoj godini ona mudra riječ: »U jutro sij sjeme svoje!«[2] Dižimo se za vremena na svetu molitvu, pristupajmo marljivo k svetim sakramentima, ne žalimo truda da prisustvujemo Svetoj misi, kad to traži crkvena zapovijed. Studirajmo, učimo kako ćemo pomoći bližnjemu svome, jer ćemo upravo toliko žeti u vječnosti koliko u ovom kratkom vremenu, što nam ga je Bog dao na raspolaganje, po sijemo. »Kako tko sije, tako će i žeti! Siješ li u tijelu požeti ćeš od tijela raspadljivost, siješ li u duhu, požeti ćeš od duha neraspadljivost«[3], govori apostol. To je evo prva istina koju si moramo dobro usaditi u srce na Staru godinu, naime, da su dani našega života na ovoj zemlji kratki.

No nemojte misliti, da je vrijeme, da su dani našega života samo kratki. To bismo mi već nekako pregorjeli, samo kad bi se oni mogli opet vratiti. Ali nažalost nije tako. Zima se evo opet vraća, ali vrijeme nikada! Proljeće će se opet vratiti ali vrijeme nikada više. Ljeto će se opet vratiti, ali vrijeme nikada više, i jesen će se opet vratiti ali vrijeme ne. Vrijeme što si ga jednom izgubio izgubljeno je zauvijek, kao i ona voda što teče ispod Savskog mosta, kad je jednom prošla onuda, ne vraća se više nikad tamo. Ako je dakle vrijeme, ako su dani našega života nenadoknadivi, što da kažemo čovjeku, koji vrijeme uzalud trati? Jao, kako će se kajati na samrti! Kako će žaliti za svakom izgubljenom godinom, koje nije proveo u službi Božjoj! Kako će žaliti za svakim mjesecom, za svakim danom! Gorko, gorko će žaliti, i za svakim satom, minutom i sekundom.

Nemojmo dakle prezreti onoga savjeta Duha Svetoga: »Čestica dobroga dara neka te ne mimoiđe« (Sir 14, 14)[4]. Ti puštaš vrijeme da prolazi kao voda, a gle Duh Sveti te uvjerava, da je vrijeme dragocjenije negoli je srebro i zlato. Cijeni dakle, visoko cijeni svaku minutu, svaku sekundu, jer ti svaka sekunda može kupiti nebo. A što istom mnogo minuta zajedno dobro upotrebljenih u službi Vječnoga Kralja? S vremenom je tako kao i sa platnom. Sastavljeno je od mnogo niti. Ako su te niti od lana, dobit ćeš laneno platno, ako su od srebra ili zlata, dobit ćeš skupocjenu tkaninu. Nemojmo dakle biti kao oni luđaci za koje govori knjiga Mudrosti 15, 12: »Smatraju da je život naš igračka.« O koliko imade takovih koji smatraju, da je život naš igrarija, te nimalo ne misle, da su dani našega života nenadoknadivi. Jednom je neka gospođa teško obolila. Na mnoge nagovore dozvolila je da je svećenik posjeti. Primila ga je i rekla, da želi urediti svoju savjest, ali malo kasnije.

»Smatrala je da je život naš igračka.« Svećenik je došao još nekoliko puta, ali je ona uvijek odgađala. Treći dan, jedva što je svećenik otišao, zovnuše ga natrag. Vrati se, ali je izdahnula prije nego je ušao na vrata. »Smatrala je da je život naš igračka«, a kad tamo, dani su našega života nenadoknadivi. Dani su dakle našega života nenadoknadivi i zato skupocjeni! Već poganski mudrac Seneka pita: »Tko će odrediti cijenu vremenu, i tko da ga dovoljno prosudi?« Smatra dakle već taj stari poganin, da se vrijeme ničim ne da procijeniti. A što da kažemo o danima našega života istom mi, kojima svijetli u duši luč svete vjere? Ta vremenom, ako ga pametno upotrijebimo možemo kupiti samo nebo, vječni život. Nije stoga nikakovo čudo, ako nam Duh Sveti ne tumači na dugo i široko vrijednost vremena, nego nam jednostavno daje dobar savjet, da ga što bolje upotrijebimo: »Sinko, čuvaj vrijeme« (Sir 4,23)[5].

Ne rasipaj ga kao vodu, nego ga brižno čuvaj kao suho zlato. Imade ljudi koji znadu najvećim umijećem zajahati konja, kad je u najljućem trku. Tu se radi samo o jednom trenutku. Da vidite kako takav majstor vreba na povoljan momenat i u tren oka nađe se na konju! Da promaši zgodan čas, mogao bi lako platiti glavom svoje umijeće. Evo takovi su ljudi u upotrebljavanju vremena, kad se radi o ništetnim stvarima. A kad se radi o našim najvećim interesima, o našim vječnim dobrima, znademo li mi isto tako izrabiti vrijeme?

Tu smo nažalost često puta i odviše kratkovidni. Tako je jednom neki čovjek kušao seljaka koji je obolio odvratiti, da ne zove svećenika odmah k sebi: »Ta prijatelju, nisi ti ozbiljno obolio, nije potrebno da odmah svećenik dolazi k tebi.« Srećom je seljak bio pametniji i znao je bolje cijeniti vrijeme negoli njegov prijatelj. »Dragi moj, odgovori seljak, ja nisam čekao na osiguranje

svoje kuće dok mi kuća plane, nego sam je dao već prije osigurati. Jer kad kuća već gori, onda je prekasno osigurati je. Tako je upravo i sa mnom. Kad mi bude smrt već sjedila za vratom onda je kasno za mene zvati svećenika. Zato ga zovem odmah sada. Ako umrem, barem ću mirno umrijeti. Ako pak ne umrem, neću baš ništa izgubiti.«

Predragi vjernici! Evo još par sati i jedna godina, koja nam se možda činila duga, nestat će zauvijek. Koliko je ljudi leglo ove godine u grob! Neka statistika navodi da dnevno umire oko 120 hiljada ljudi. Koliko ih je dakle leglo u hladnu zemlju diljem 1934. godine? Milijuni. Bog zna koliko je njih propalo zauvijek, jer se nisu htjeli služiti vremenom koje im je Bog dragi dao za spasenje, već su ga potratili u druge svrhe. Recite mi, što bi dali oni, koji su propali, sada samo za jedan časak vremena? Mislim da bi dali cijeli ovaj široki svijet. Ali vrijeme je ne samo kratko, nego što je još gore, nenadoknadivo. A šta onda, ako bismo mi počeli cijeniti vrijeme tek onda, kad ga više ne bismo imali na raspolaganju? Ta ne zaboravite riječi pravednika Joba: »Godine izbrojene

navršuju se, i polazim putem odakle se neću više vratiti.« Život ljudski je cesta, kojom se ide samo jedanput. Tko znade da se okoristi prilikom, koja mu se na tom putu pruža, blago njemu! Tko je pak zanemari, neće se nikad više moći vratiti, da popravi pogrešku.

Došli smo danas u ovaj sveti hram, da Bogu, djelitelju sviju dobara, zahvalimo od srca na udijeljenim nam darovima prošle godine, pa i na velikom daru vremena, koje nam je dao na raspolaganje.

I dok mu zahvaljujemo za prošlost, dižemo istodobno ruke k njemu, da nas ne ostavi u Novoj Godini kao što moli sv. mati Crkva u jednoj misi: »Milost Tvoja neka nas ne ostavi Gospode; koja neka nas učini odanima svetoj službi i neka nam uvijek isprosi Tvoju pomoć – po Isusu Kristu Sinu Tvojemu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vijekova – Arnen!«

[1] Vg Job 16,23; TM 16,22

[2] Prop 11,6

[3] Gal 6,8

[4] Prema Vg

[5] Prema Vg.

Izvor: Katolički list, 4. siječnja 1935., br. 1., str. 2-4.