Poticajna skupina PHB: Zahtjev za poništenje Ugovora Vlade sa „Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj“!

Poticajna skupina PHB: Zahtjev za poništenje Ugovora Vlade sa „Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj“!

 

 

Poticajna skupina

Priopćaj br. 42

U Zagrebu, 20. rujna 2021.

Zahtijevamo poništenje ugovora Vlade sa 

„Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj“!

Nedavna zbivanja u Crnoj Gori podsjetila su nas na svu političku problematičnost djelovanja i nadležnosti Srpske pravoslavne crkve (SPC-a) izvan granica države u kojoj ona ima svoje sjedište, a to je Republika Srbija. Dok je postojala Jugoslavija, u djelovanju SPC-a na teritoriju čitave tadašnje federativne države još se nekako i moglo ne vidjeti pravni problem, pa je SPC neometano djelovao po svim tadašnjim federalnim jedinicama. No s raspadom SFRJ-a i nastankom novih samostalnih država nastala je sasvim druga pravna odnosno međunarodnopravna situacija. Nastala je situacija u kojoj nijedna organizacija ili ustanova ili poduzeće sa sjedištem u jednoj državi ne smije više djelovati na području druge države ako se za to ne ostvare uvjeti predviđeni zakonom: ako se ne sklopi međunarodni ugovor, ako strani entitet koji kani djelovati na području druge države ne registrira u njoj novo poduzeće/podružnicu kao samostalnog pravnog subjekta, ili na neki drugi zakonom predviđen način. 

U ovoj izjavi ne ćemo ulaziti ni u povijesne ni u političke ni u eklezijalne dimenzije i aspekte djelovanja SPC-a u Republici Hrvatskoj, Crkve koja ima sjedište i vrhovnu upravu u inozemstvu, a koja unatoč tomu – kao srbijanski pravni subjekt – nesmetano djeluje u drugim državama. Na temelju čega djeluje u Hrvatskoj? Nije nam poznato na kojoj je pravnoj osnovi djelovala pod istim nazivom, SPC, u hrvatskoj državi prije i poslije njezina osamostaljenja g. 1991. Tvrdi se da ni danas nije upisana u registar vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj. Zna se pak da je taj ovdje nepostojeći pravni subjekt potpisnik na „Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Republici Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa“, potpisan 20. prosinca 2000., a objavljen u Narodnim novinama br. 196/2003 od 15. prosinca 2003. Potpisali su ga:

„ZA SRPSKU PRAVOSLAVNU CRKVU U HRVATSKOJ gospodin JOVAN, predsjednik Episkopskog savjeta u Hrvatskoj

ZA VLADU REPUBLIKE Vlade Republike Hrvatske Ivica Račan, predsjednik“.

Već letimičan uvid u taj ugovor pokazuje da je on neustavan, nezakonit i nevaljan, osim što sadržajno počiva na lažnoj premisi pa je stoga nevaljan, te da je po svojim političkim i ekonomskim učincima za Hrvatsku štetan. Utoliko je čudnije i teže objašnjivo da oni koji su ga potpisali i tijela za nadzor ustavnosti i zakonitosti nisu otad reagirali ni pokrenuli postupak poništenja tog ugovora. 

U tekstu se navodi da je Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 12. prosinca 2002. donijela Zaključak kojim je odredila sljedeće: 

„1. Prihvaća se Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa, a koji je sastavni dio ovog Zaključka.

2. Ugovor iz točke 1. ovog Zaključka potpisat će, u ime Vlade Republike Hrvatske, Ivica Račan, predsjednik Vlade Republike Hrvatske.“

Ivica Račan zatim je taj ugovor potpisao nakon osam dana, 20. prosinca 2002. U ime „Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj“ potpisao ga je „gospodin JOVAN, v.r.“, kao „predsjednik Episkopskog savjeta u Hrvatskoj“. Navedeno je da taj ugovor „stupa na snagu danom potpisa“. Između potpisivanja ugovora i njegove objave u Narodnim novinama proteklo je 360 dana. 

Već na prvi pogled očito je da je taj ugovor dvostruko nezakonit. Nezakonit je stoga što ga je Vlada potpisala s pravno nepostojećim subjektom, koji je nazvan „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj“. Tog pravnog subjekta nema u službenom popisu vjerskih zajednica u RH niti je itko ikada, osim potpisnika tog ugovora, tvrdio ili čuo da bi takav entitet uopće postojao. Kao drugo, nezakonit je stoga što odredbama tog ugovora Vlada dodjeljuje prava i ovlasti pravnom subjektu sa sjedištem izvan Republike Hrvatske. Takvo što može se pak učiniti samo međunarodnim ugovorom, a takav ugovor nije nikada sklopljen.

U Ugovoru se navodi da je Vlada RH ušla u pravni odnos s „Episkopskim savjetom u Hrvatskoj“. Da je ugovor napisan na hrvatskom jeziku, koji je jedini službeni, tada u njemu ne bi postojali srpski termini, kao što postoje u nazivu toga nepostojećeg entiteta. Tada bi se on nazvao „Biskupsko vijeće u Hrvatskoj“. No ni na srpskom ni na hrvatskom takvo što ne postoji kao pravni subjekt, jednako onako kao što pravni subjekt nije ni vjerska zajednica koju bi to biskupsko vijeće imalo predstavljati i zastupati. Osim toga, pravni akt s tako velikim pravnim i financijskim i političkim obvezama i posljedicama Hrvatski sabor nikada nije ni razmotrio ni prihvatio.

Već iz proslova (preambule) Ugovora posve je vidljivo o kakvu je nevjerojatnom pravnom apsurdu riječ kada se definira jedna od ugovornih strana. Tu naime stoji i ovo:

„Srpska pravoslavna crkva, odnosno njen organski dio u Republici Hrvatskoj, kojeg čine eparhije: Zagrebačko-Ljubljanska; Gornjokarlovačka; Dalmatinska; Slavonska i Osječko-Poljska i Baranjska (u daljnjem tekstu: Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj), a na temelju članka 69. točke 17. i članka 70. stavka 24. Ustava Srpske pravoslavne crkve i odluke Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine… zaključuju…“.

Ta odredba pokazuje da se zapravo ne zna s kime se uopće sklapa ugovor. Najprije se navodi Srpska pravoslavna crkva, koja pod tim nazivom nije registrirana niti ima sjedište na području Republike Hrvatske, zatim se pomoću posve nejasne poveznice „odnosno“ daje naslutiti da se ugovor ne odnosi na nju, nego na njezin „organski dio u Republici Hrvatskoj“. Ugovor bi se, ispada, sklopio s nečim što je „organski dio“, dakle neraskidiv i nesamostalan dio nečega drugoga, nečega što ima druge dijelove i vrhovnu upravu izvan hrvatske nacionalne jurisdikcije. Zatim se navode biskupije (eparhije), njih pet, na koje se ugovor konkretno odnosi. Sve bi bilo u redu i zakonito i normalno da je ugovor sklopljen s tih pet biskupija/eparhija iz Republike Hrvatske, naravno, pod pretpostavkom da su one kao pravne osobe registrirane kod nadležnih tijela. Postoje li i jesu li kao takve upisane u sve registre predviđene za vjerske zajednice, to bi se moralo prvo istražiti i provjeriti. Njihovi nazivi tu su ionako egzaktno navedeni. No da je ugovor stvarno zaključen s njima i samo s njima, apsolutno ne bi bilo dopustivo nazvati njih ni „Srpskom pravoslavnom crkvom“ ni „Srpskom pravoslavnom crkvom u Hrvatskoj“. Takvo što smjelo bi se učiniti samo da je: a) sklopljen međunarodni ugovor s ovlaštenim i najvišim predstavnikom SPC-a, b) ili da je sklopljen unutardržavni ugovor, no preduvjet za to bio bi da je „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj“ registrirana kao posve samostalan pravni subjekt, neovisan o SPC-u izvan Hrvatske. No to nije tako. U službenoj Evidenciji vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj ne može se ni danas pronaći „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj“.

Ovako, imamo tipičan slučaj „pars pro toto“ – zamjene dijela cjelinom (nečega nepostojećega i neregistriranoga u Hrvatskoj nečim vjerojatno postojećim i vjerojatno registriranim izvan Hrvatske, u današnjoj Srbiji). Ili je pak riječ o pravnom krijumčarenju cjeline (totum) – čitave Srpske pravoslavne crkve (dakle i njezinih dijelova u Srbiji, u BiH, u Crnoj Gori i drugdje) – kroz njezin manji dio (pars) koji faktično postoji i djeluje u Hrvatskoj u pravni red hrvatske države.

Što uopće znači, u pravnom smislu, da je nešto „organski dio“ čega drugoga? Ako je što organski dio čega drugoga, kao što je recimo želudac organski dio čovjekova tijela, s kime se zapravo sklapa ugovor: sa želudcem ili s glavom tog tijela. Kada se pogleda sadržaj cijelog ugovora, vidjet će se da je kroz ugovor s pravoslavnim „želudcem“ prokrijumčaren ugovor s njegovom glavom, odnosno s entitetom čije je sjedište i vrhovna uprava u drugoj državi, u Srbiji.

U Članku 3. Vlada je izričito odobrila sve vrhovne ovlasti tijelu koje nema sjedište u Republici Hrvatskoj da upravlja „organskim dijelom“ onoga što formalnopravno ne postoji u Republici Hrvatskoj. Taj članak glasi: „Slobodno uređivanje unutarnjeg ustrojstva Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, osnivanje, mijenjanje i ukidanje episkopija i parohija, te drugih pravnih osoba je u nadležnosti Svetog arhijerejskog sabora.“ A u Članku 4. te se ovlasti dodatno utvrđuju i konkretiziraju: „Srpska pravoslavna crkva odnosno njezino nadležno tijelo obavlja sve vlastite vjerske izbore, imenovanja i dodjelu službi, prema odredbama svojih propisa. Izbor i imenovanje, premještaj i smjena episkopa u isključivoj su nadležnosti Svetog arhijerejskog sabora.“ 

Vlada je dakle preuzela ugovorne obveze prema pravnoj osobi koja u Hrvatskoj formalno ne postoji, a preuzela ih je i prema pravnoj osobi koja i formalno i stvarno postoji, ali ne u Hrvatskoj. Ona je formalno sklopila unutarnji, a faktično je sklopila međunarodni ugovor s entitetom koji se naziva „Srpska pravoslavna crkva“! Gdje je njezino sjedište, to za hrvatski pravni red uopće nije relevantno. Relevantno je to da nije u Hrvatskoj. I da Vladina ugovorna strana ne upravlja sama sobom, nego da njome upravlja subjekt s kojim Vlada nije sklopila ugovor. Koji je to subjekt? To je „Sveti arhijerejski sinod“, tijelo koje nije dio pravnog reda Republike Hrvatske niti je u njoj registrirano, kao što u njoj nije registrirana ni sama „Srpska pravoslavna crkva“.

To najviše upravno tijelo formira se, po Članku 58 „Устава Српске Православне Цркве (Ustava Srpske Pravoslavne Crkve) “(http://www.spc.rs/sr/sinod), ovako (citat izvornog teksta na srpskom jeziku, transliteriran s ćirilice na latinicu): „Sveti Arhijerejski Sinod sastavljaju Patrijarh, kao predsednik, i četiri eparhijska Arhijereja kao članovi. Članove Svetog Arhijerejskog Sinoda bira Sveti Arhijerejski Sabor na dve godine, i to svake godine po dvojicu.“ A Članak 59 istog temeljnog akta kaže: „Sveti Arhijerejski Sinod je najviša izvršna (upravna i nadzorna), kao i sudska vlast u svom delokrugu.“ Ne kaže se za koja je područja (biskupije i države) nadležan Sinod. No iz drugih odredaba Ustava Srpske pravoslavne crkve navodi se izrijekom da je „Srpska pravoslavna crkva jedna, nedjeljiva i autokefalna“ te da su u njezinu sastavu nadbiskupija u Beogradu, točno imenovane biskupije po svim bivšim jugoslavenskim republikama osim Slovenije te biskupije ili neki drugi entiteti u više drugih država po svijetu.

Povrh svega rečenoga, moramo upozoriti i na to da se u proslovu Ugovora Vlada RH pozvala na akte koji nisu dio pravnog reda Republike Hrvatske. Citiramo: „…a na temelju članka 69. točke 17. i članka 70. stavka 24. Ustava Srpske pravoslavne crkve i odluke Svetog arhijerejskog sinoda broj 3081/ZAP.1444 od 2. prosinca 2002. godine“. Ona je to učinila bez sklapanja međunarodnog ugovora. I naravno, ona ugovornu stranu nije gotovo ničim obvezala na izvršavanje svog dijela obveza. Niti je pobrojila njezine obveze. Niti je navela instrumenta za zaštitu interesa Republike Hrvatske ili kaznene odredbe u slučaju njezina nepridržavanja odnosno djelovanja protivno interesima Republike Hrvatske.

Traženja i zahtijevanja Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost

Na temelju iznesenoga i na temelju pravnoga okvira kojega donosimo u prilogu ovog priopćaja, Poticajna skupina Pokreta za hrvatsku budućnost traži i zahtijeva:

1) da Vlada Republike Hrvatske smjesta pokrene postupak razvrgavanja ili poništavanja predmetnog Ugovora, koji je protuustavan i protuzakonit, a kojim se nanosi šteta pravima i interesima Republike Hrvatske i njezinih državljana;

2) da se o Ugovoru očituju sve stranke u Hrvatskom saboru koje su u njemu bile zastupljene u mandatu 2000.-2003. i one koje su u njemu zastupljene danas;

3) da državna tijela nadležna za zaštitu ustavnosti i zakonitosti pokrenu postupke utvrđivanja odgovornosti za sklapanje ugovora kojim su izravno prekršene ustavne i zakonske odredbe te nanesena velika i nepopravljiva šteta pravnom redu, suverenosti i interesima Republike Hrvatske u korist formalnopravno nepostojeće pravne osobe u Republici Hrvatskoj, a faktično i u korist entiteta izvan Hrvatske, te da se utvrdi nije li Vladino sklapanje takva Ugovora bilo svojevrstan čin veleizdaje;

4) da se o tom problemu javno očituju sva nadležna državna tijela, među kojima i Predsjednik Republike i Ustavni sud;

5) da DORH, policija i obavještajna služba pokrenu izvide o eventualnom tajnom sudjelovanju stranih čimbenika i drugih zainteresiranih subjekata u sklapanju ugovora kojim je nanesena velika šteta Republici Hrvatskoj, njezinu pravnom redu i nacionalnim interesima;

6) da se o Ugovoru očituju za pitanja reguliranja pravnog statusa vjerskih zajednica nadležne pravničke ustanove, fakulteti, instituti, udruge i istaknuti pojedinci koji su se do sada znanstveno bavili tom i takvom problematikom;

7) da se o Ugovoru očituju i stručnjaci za crkveno i građansko pravo Katoličke crkve i pravni stručnjaci drugih priznatih i u Hrvatskoj registriranih vjerskih zajednica te da iznesu komparativne uvide o tomu kako je pitanje njihova statusa i djelovanja regulirano;

8) da o svemu izvijeste javni mediji u Hrvatskoj kao o prvorazrednom skandalu o kojemu su svi odgovorni dva desetljeća šutjeli odnosno nisu ništa poduzimali te da analiziraju i komentiraju druge štetne ili protuzakonite odredbe sadržane u tom istom ugovoru, osobito odredbe na području obrazovanja i financiranja naznačenih korisnika proračunskih sredstava;

9) da se nakon poništenja Ugovora smjesta prekinu izvršavati sve ugovorne obveze prema sadašnjoj ugovornoj strani Vlade RH nazvanoj „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj“ te da se razmotri mogućnost obeštećenja za sredstva koja su tom nepostojećem subjektu doznačena na temelju nezakonita i nevaljana ugovora;

10) da se otvori široka rasprava i definiraju polazišta za buduće zakonito reguliranje statusa, prava i obveza subjekata koji su u Ugovoru obuhvaćeni pod nazivom „Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj“, a koji faktično postoje i djeluju, uz premisu da nijedna autokefalna (nacionalno-državna) Crkva sa sjedištem i vrhovnom upravom u jednoj državi ne bi smjela imati vrhovnu vlast ni jurisdikciju nad pravoslavnim biskupijama u drugim nacijama-državama, osim temeljem međunarodnog ugovora, a na način kako bi to ugovorom tek bilo određeno, ako bi uopće bilo određeno.

11) Da svi zainteresirani razmotre – u duhu ljudske i vjerske tolerancije, uključnosti i ekumenskih nastojanja – kako ostvariti takve oblike organiziranja pravoslavlja u Hrvatskoj u kojem bi svi pravoslavci neovisno o etničkoj pripadnosti, jezično-kulturološkim vlastitostima i tradicijama iz kojih dolaze (hrvatske, crnogorske, bosanskohercegovačke, makedonske, bugarske, rumunjske, ukrajinske, ruske…) mogli svoje pravoslavlje organizirati u zajedničkom obliku pravoslavlja unutar države Hrvatske te ujedno uz obvezu građanske i institucionalne podređenosti i lojalnosti hrvatskoj naciji-državi, u sklopu koje žive i ostvaruju svoga ljudska, građanska, manjinska i vjerska prava, a ne u duhu podređenosti vjersko-crkvenim upravama drugih autokefalnih (državno-nacionalnih) Crkava.

 

Prilog:

 

Pravni okvir o predmetnom ugovoru, SPC-u i pravoslavlju u Hrvatskoj

 

I. Ustavno određenje

Ustavnopravno gledano, odnos između države i crkve može biti uređen na tri osnovna načina.

Odnos države i vjerskih zajednica može biti utemeljen na principu priznanja državne religije. Prema tom principu, ustavom se utvrđuje postojanje jedne državne crkve pri čemu ona uživa naklonost države i ima određene prava pri participiranju u društvenim djelatnostima koje su u neposrednoj nadležnosti državnih vlasti. Uz navedeno, privilegije državne crkve sastoje se u posebnoj materijalnoj pomoći i izdržavanju od strane države. Ostale vjerske zajednice u tom ustavnopravnom uređenju zabranjene su ili su slobodne u svom djelovanju, ali bez priznanja od države i bez državne potpore. 

Drugi princip pri određenju odnosa države i crkve jest sustav odvojenosti crkve i države, odnosno sustav apsolutne neutralnosti države u vjerskim i crkvenim pitanjima, kao i sustav apsolutne neutralnosti crkve u odnosu na društvene djelatnosti koje su u nadležnosti države. U državama u kojima se primjenjuje ovaj ustavnopravni princip crkva se smatra privatnopravnom ustanovom te se aktivnosti vjerskih zajednica obavljanju bez posebnog društvenog nadzora dok se njima ne remeti javni red ili vrijeđaju zakonom zaštićena dobra. Država nema obvezu izdvajati posebna sredstva za alimentiranje aktivnosti vjerskih zajednica, međutim ona to može činiti u svrhu ostvarivanja potreba ostvarivanja prava na slobodu savjesti i vjeroispovijedi svojih građana. Ovo ustavnopravno uređenje ne utječe na pravo svakog vjernika, u njegovoj subjektivnoj sferi, ostvarivati pravo na slobodu vjeroispovijedi, međutim to pravo ostvaruje se isključivo u odnosu između određene crkve i pripadnika njezine vjerske zajednice.

Između principa državne crkve i principa odvojenosti države i crkve postoje i medijalna ustavnopravna uređenja kod kojih postoje određene veze između crkve i države, ali samo onih vjerskih zajednica koje je određena država izričito priznala na temelju samog ustava ili zakona. U ovom sustavu opseg međusobnih prava i obveze države i priznatih vjerskih zajednica uređuju se zakonom, dok se na ostale vjerske zajednice primjenjuje princip odvojenosti od države ili se njihov rad uopće ne priznaje.

Ustav Republike Hrvatske u svojim temeljnim odredbama ne sadrži odredbe kojima se uređuje odnos između države i crkve, a ni odredbe o jamstvu i zaštiti slobode savjesti i vjeroispovijedi.

Odnos između crkve i države, a isto tako pravo savjesti i pravo vjeroispovijedi utvrđeni su odredbama članka 40. i članka 41. Ustava koji se nalaze u dijelu Ustava kojim se razrađuju ljudska prava i temeljene slobode. Iz navedenoga proizlazi da se pitanja religije i vjere razrađuju kroz poštivanje prava čovjeka kao subjektivne sfere svakog pojedinca.

Odredbama članka 40. Ustava jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja. Odredbom članka 41. Ustava utvrđeno je da su sve vjerske zajednice jednake pred zakonom i odvojene od države. Ujedno se ovlašćuju sve vjerske zajednice, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

Iz navedenih ustavnih odredaba razvidno je da Ustav jamči pravo savjesti i vjeroispovijedi svim građanima Republike Hrvatske. Međutim, vjerske zajednice odvojene su od države, a u obavljanju svojih aktivnosti uživaju zaštitu i pomoć države na način utvrđen zakonom.

Stjecanje pravne osobnosti, pravni položaj vjerskih zajednica i njihova prava i obveze utvrđene su Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica (“Narodne novine” broj 83/02).

II. Zakonsko određenje

Na temelju članka 88. Ustava Republike Hrvatske, predsjednik RH donio je odluku o proglašenju Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine br. 83/02 od 16.7.2002.), koji je donio Hrvatski sabor na sjednici 4. srpnja 2002. Zakon je stupio na snagu osmog dana od dana objave.

Danom stupanja na snagu toga Zakona prestaje važiti Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (»Narodne novine«, br. 14/78. i 52/88.).

Članak 1.

Crkva ili vjerska zajednica drukčijeg naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijedi jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj (u daljnjem tekstu: Evidencija).

Članak 3.

(1) Vjerska zajednica u promicanju vjere i drugom svom djelovanju ne smije širiti netrpeljivost i predrasude prema drugim vjerskim zajednicama i njihovim vjernicima ili drugim građanima.

(2) Vjerska zajednica u promicanju vjere i drugom djelovanju ne smije onemogućavati druge vjerske zajednice ili građane bez vjerskog uvjerenja u slobodnom javnom očitovanju vjere ili drugog uvjerenja.

Članak 4.

Vjerska zajednica ne smije djelovati sa sadržajem i načinom obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere koji su protivni pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života i zdravlja ili drugih prava i sloboda njenih vjernika i drugih građana.

Članak 5.

(1) Vjerske zajednice koje djeluju kao pravne osobe u Republici Hrvatskoj na dan stupanja na snagu ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: postojeće vjerske zajednice) upisuju se u Evidenciju podnošenjem prijave za upis.

(2) Zajednice vjernika koje na dan stupanja na snagu ovoga Zakona ne djeluju kao vjerske zajednice ili koje će se osnovati nakon dana stupanja na snagu ovoga Zakona (u daljnjem tekstu: novoosnovane vjerske zajednice), upisuju se u Evidenciju podnošenjem zahtjeva za upis. Zahtjev za upis u Evidenciju mogu podnijeti one zajednice vjernika koje su do dana podnošenja zahtjeva najmanje pet godina djelovale kao udruge s pravnom osobnošću.

Članak 6.

(1) Evidenciju vodi ministarstvo nadležno za poslove opće uprave (u daljnjem tekstu: Ministarstvo).

(2) U Evidenciju, pored vjerskih zajednica mogu se upisati i njihovi organizacijski oblici za koje to zatraži vjerska zajednica, te zajednice vjerskih zajednica, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom za upis postojećih vjerskih zajednica.

(3) Vjerske zajednice, njihovi organizacijski oblici i zajednice vjerskih zajednica, neprofitne su pravne osobe.

Članak 8.

(4) Vjerska zajednica koja je prema pravu vjerske zajednice dio vjerske zajednice sa sjedištem izvan područja Republike Hrvatske može rabiti naziv te vjerske zajednice u svom nazivu.

Članak 9.

(1) Pitanja od zajedničkog interesa za Republiku Hrvatsku i neku ili više vjerskih zajednica mogu se uređivati i ugovorom kojeg sklapaju Vlada Republike Hrvatske i vjerska zajednica.

Članak 29.

(1) Postojeće vjerske zajednice dužne su prijavu podataka za upis u Evidenciju dostaviti Ministarstvu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu pravilnika iz članka 26. stavka 1. ovoga Zakona.

(2) Ako vjerske zajednice ne postupe u skladu s odredbom stavka 1. ovoga članka ne mogu steći niti ostvarivati prava koja imaju prema odredbama ovoga Zakona i drugih zakona.

III. Srpska pravoslavna crkva

U srednjem vijeku nije postojala priznata srpska crkva, što dokazuje odluka (“сѹжденїе”) iz rujna 1530. četvorice iztočnih patrijarha, a to su: Aleksandrijski Joakim, Antiohijski Mihail, Jeruzalemski Josip i Carigradski Jeremija. Tu odluku (ἀπόφασις) potpisao je Carigradski patrijarh Jeremija i poslao ju Ohridskom arhiepiskopu Prohoru.

Srbijanska „povijest” tvrdi kako je Pećka arhiepiskopija bila priznata srpska crkva, međutim za takvu tvrdnju nema povijesnih dokumenata potvrde. Ne postoji dokument kojim bi ona dobila autokefalnost od (Bugarske) Ohridske arhiepiskopije, ali zna se da je ta Crkva poslije ipak dobila priznanje. Problem nije u njezinu priznavanju, nego u tome što nije bila srpska. O Pećkoj patrijarhiji nitko ne govori na temelju kojeg je crkvenog dokumenta ona dobila dozvolu od Ohridske arhiepiskopije kao Crkve-majke za odvajanje od nje. Sad se o Pećkoj patrijarhiji u RH prihvaća mišljenje da je to bila neka srpska crkva – nitko ne pokušava objasniti zašto osmanski dokumenti govore o njoj kao „Pećkoj patrijarhiji Ugarskih zemalja”. U povijesnim knjigama ili enciklopedijama pisanima na teritoriju bivše Jugoslavije ne može se pronaći naziv Crkve koji bi se nazivao Pećkom patrijarhijom i koja je navodno srpska.

Srpska pravoslavna crkva na ovim područjima nastaje ne crkvenim ukazom, već praktički civilnim ediktom, i to tek 1920. Ukazom izdanim na dan Sabora Srpskih Prosvetitelja 1920. određeno je da se poglavar vaspostavljene Srpske Patrijaršije zove: „Srpski Patrijarh Pravoslavne crkve Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca”.

Ukazom od 20 listopada 1920 sazvan je sabor radi izbora „Srpskog Patrijarha”. Privremenom uredbom o Srpskoj Patrijaršiji od 20 listopada 1920 članom 1., određeno je da „na čelu Srpske Patrijaršije stoji Srpski Patrijarh kao poglavar cjelokupne srpske pravoslavne Crkve”.

Ukazom od 12 novembra 1920 g., potvrđen je izbor Arhiepiskopa Beogradskog i Mitropolita Srbije, za Srpskog Patrijarha.

Zakon o srpskoj pravoslavnoj crkvi donosi 1929. godine Aleksandar I. Kralj Jugoslavije.

Član 1. 

Srpska Pravoslavna Crkva je autokefalna sa dostojanstvom Patrijaršije. Ona svoje vjersko učenje javno ispovijeda, svoje bogosluženje javno vrši i samostalno upravlja i uređuje crkveno-vjerske poslove.

Član 3. 

Srpska Pravoslavna Crkva i pojedini njeni sastavni dijelovi i ustanove, koje će biti predviđene Crkvenim Ustavom, pravna su lica, sposobna da po propisima zakona stječu i drže kako pokretna tako i nepokretna dobra i vrše sva prava, koja im kao takvima pripadaju.

Član 7. 

Srpsku Pravoslavnu Crkvu predstavlja pred Državom Patrijarh ili njegov zamjenik, a pojedine Eparhije Eparhiski Arhijereji ili njihovi zamjenici. Postupak za izbor Patrijarha uredit će se posebnim zakonom, a za izbor Eparhiskih Arhijereja Crkvenim Ustavom. Imovinsko-pravne interese Crkve pred državnim vlastima zastupaju oni organi koji su određeni Crkvenim Ustavom.

Ustav Srpske pravoslavne crkve relevantan za konkretan slučaj donesen je 1931. Ne znamo je li stupio na snagu novi Ustav kojeg su najavljivali tijekom 2018. No odredbe tog ustava ne utječu na Ugovor sklopljen između Vlade RH i “SPC u Hrvatskoj”.

Po Ustavu, crkvena vlast je duhovna, crkvenodisciplinska i crkvenosudska i kanonski pripada samo jerarhiji. Jerarhija crkvenu vlast vrši preko svojih predstavnika i organa. Episkopska vlast u zajednici sa svećenstvom i narodom preko svojih predstavnika i organa, uređuje i upravlja poslovima imovinskim, zadužbinskim (zakladnim), fondovskim, kao i drugim poslovima predviđenim Ustavom. 

Ustavom je propisano da je ustrojstvo Srpske pravoslavne crkve crkveno-jerarhijsko i crkveno-samoupravno. Postoje sljedeće crkvene vlasti, tijela i organi: 

Srpska pravoslavna crkva je episkopalna, njena glavna administrativna podjela je na eparhije kako u crkveno-jerarhijskom tako i u crkveno-samoupravnom pogledu. Eparhije se dalje dijele na arhijerejska namjesništva od kojih se svako sastoji iz nekoliko crkvenih općina i parohija. Parohija je najmanja jedinica u crkvenoj organizaciji. To je zajednica vjernika koja se okuplja na svetoj liturgiji koju vodi parohijski svećenik.

IV. Ugovor Vlade RH i SRC od 20. prosinca 2002.

Na temelju članka 30. stavka 3. Zakona o Vladi Republike Hrvatske (“Narodne novine”, br. 101/98, 15/2000 i 117/2001), Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 12. prosinca 2002. godine, donijela zaključak kojim se prihvaća Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa.

Ugovor su potpisali predsjednik Vlade RH Ivica Račan i za Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj Jovan, predsjednik episkopatskog savjeta u Hrvatskoj.

Članak 1.

U ovom Ugovoru u uporabi su sljedeći pojmovi:

Sveti arhijerejski sinod, Episkopski savjet, episkop, paroh, sveštena osoba, episkopija, parohija.

Ugovorne strane surađivat će u brizi za promicanje cjelovitog duhovnog i materijalnog razvoja čovjeka i općeg dobra.

Članak 2.

Ugovorne strane suglasne su da je Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona.

Episkopski savjet odnosno episkopija obavještava ministarstvo nadležno za poslove opće uprave radi upisa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i svojih ustrojstvenih oblika u Evidenciju u skladu sa Zakonom.

Članak 26.

Ovaj Ugovor sklapa se na neodređeno vrijeme.

U slučaju da jedna od ugovornih strana bude smatrala da su se bitno promijenile prilike u kojima je sklopljen ovaj Ugovor, započet će pregovore o njegovoj promjeni sukladno novim okolnostima.

V. Ništetni pravni poslovi

Ništetni (ništavi) su pravni poslovi koji su u suprotnosti s javnim poretkom ili moralom nekog društva.

Razlog ništetnosti u svezi sa ugovornim stranama i očitovanjem volje jest poslovna nesposobnost.

Temeljna posljedica ništetnosti proizlazi iz njezine same definicije – ništetni pravni posao ne stvara namjeravano pravne učinke. Obveza restitucije (naknade štete) označava obvezu vraćanja onoga što bi jedna strana primila od druge na temelju ništetnog ugovora. Osim toga, ništetnost ugovora može biti i uzrokom štete jednoj od ugovornih strana. U tom slučaju druga strana dužna je nadoknaditi tu štetu. Iznimka nepostojanja štete je onda kada su obje strane nesavjesne i kada ne postoji odgovarajuća uzročna veza između štete i ništetnosti.

Pravne osobe, ukoliko nešto drugo nije propisano zakonom, u pravilu pravnu i poslovnu sposobnost stječu istovremeno – upisom u mjerodavni registar.

Pravna sposobnost je svojstvo biti nositelj prava i obveza, dok je poslovna sposobnost svojstvo vlastitim očitovanjem volje ostvarivati dopuštene pravne učinke.

Pod ugovorom se smatra suglasje volja ugovornih strana koje za cilj imaju ostvarenje dopuštenih pravnih učinaka.

Kao što je vidljivo iz Članka 29. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, stjecanje prava i obveza iz zakona ovisi o postojanju upisa u mjerodavnu evidenciju.

Ujedno, ovlast Vladi RH za sklapanje ugovora sa vjerskim zajednicama proizlazi iz članka 9. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica.

Kao što je razvidno iz članka 2. Ugovora, stranke su se sporazumjele o činjenici da je SPC imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona.

Ovdje je Vlada RH grubo povrijedila članak 4. Ustava u dijelu u kojem se utvrđuje ustrojstvo državne vlasti na načelu trodiobe, jer ona ne može mimo odredaba Zakona nekome priznavati ili ne pravnu sposobnost.

Iz članka 2. Ugovora proizlazi utvrđenje Episkopski savjet odnosno episkopija obavještava ministarstvo nadležno za poslove opće uprave radi upisa Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj i svojih ustrojstvenih oblika u Evidenciju u skladu sa Zakonom.

Dakle, u trenutku sklapanja ugovora, jedna ugovorna strana nije imala ni pravnu ni poslovnu sposobnost, pa stoga nije mogla biti niti strana ugovora. Čak i da je bila upisana u mjerodavnu evidenciju, Ugovor bi bio nevaljan jer ga je potpisala nepostojeća osoba. Naime, iz naprijed priloženoga razvidno je kako ustav SPC ne poznaje kao svoju ustrojbenu jedinicu Episkopski savjet.

Zaključak

Za hrvatsku državu predmetni ugovor između Vlade RH i SPC jest ništetan i ne može u svom sadržaju proizvoditi pravne učinke. Ugovor je ništetan jer jedna strana ugovora nije imala ni pravnu niti poslovnu sposobnost.

Šteta za RH jest nastala slijedom financijskih obaveza preuzetih na temelju ništetnog ugovora, za što bi političku i kaznenopravnu sankciju trebali snositi oni koji su sudjelovali u sklapanju Ugovora, kao i oni koji su izvršavali ništetnim Ugovorom utvrđene obveze RH.

Restituciju štete treba potraživati od SPC jer isključivo na njezinoj strani postoje okolnosti koje Ugovor čine ništetnim.

RH treba pod hitno ovaj Ugovor proglasiti ništetnim primjenom Katonovog pravila: Quod initio vitiosum est, non potest tractu temporis convalescere (Što je u početku nevaljano, ne može tijekom vremena postati valjano) ili kako je to veliki hrvatski pravnik Baltazar Bogišić sročio u crnogorskom Građanskom zakoniku – što se grbavo rodi, vrijeme ne ispravi.

 

Poticajna skupina PHB/Hrvatsko nebo
Facebook Comments