Nenad Piskač: Nemoj otići, vratim se za pet minuta…

Nenad Piskač: Nemoj otići, vratim se za pet minuta…

 

Pajdašu V. K. K., post mortem

 

Danas prije podne zazvonio mi nosiglas. Sin javlja da mi je jutros preminuo prijatelj, bivši športaš, kolega s posla… Kako umro, ta, neki dan je u automobilu prošao uza me. I, kako to obično biva u takvim trenutcima, prisjetih se našega, mislio sam posljednjega, a sad znam zadnjega susreta. Bilo je to krajem lipnja ove godine. Imao sam nekoga posla u selu do njegova i kad sam ga obavio, prije povratka nazvah ga. Sunčano, izuzetno toplo jutro…

Bok pujdo, kaj ima? – javio se.

Ave! Ima svašta novoga. Tu sam blizu tebe. Zovem te na pivo u Pub.

Kad?

Mam. Za pet minuta sam tam.

OK. Vidimo se.

I bi tak. Sjednemo uz mrzlo pivo. Obavijestih ga da sam postao djed. Srdačan stisak ruke i čestitka. Tek smo načeli gutljaj kad stiže njegov upit: Si se cjepil? Nisam i ne bum, promrmljah nezainteresirano. Ja jesam, veli on. Dobro, sad možeš biti miran, rekoh.

Nastavio je u istom tonu: Primil sam prvu dozu, a danas bum i drugu…

Nisam se želio uvući u kovid paučinu. Stoga rekoh: Ma, pusti cjepivo, reci mi kak si, kak ženica, kak kćer, misli li se vratiti u Hrvatsku?

Stvarno, dugo nismo sjeli i razgovarali o običnim ljudskim stvarima. Pa i o zdravlju. O dijagnozama. I o nogometu. I o mnogim sitnicama koje život znače. I o tome kam su prohujala tri i pol desetljeća našega poznanstva. I kam to ide naša Hrvatska koju smo zajedno sanjali.

Odjednom, pogledavši na sat, veli on meni gotovo cvrkutavim glasom – pujdo, nemoj se ljutiti za pet minuta naručen sam za drugu dozu, idem samo skočiti prek puta doktorici i onda se bumo razgovarali o svemu. Nemoj otići, vratim se za pet minuta…

To su bile njegove posljednje riječi upućene meni. Stigoh ga samo pitati – kaj da naručim još dva piva? Kimnuo je glavom i otišao do obližnje ordinacije svoje izabrane liječnice po drugu dozu cjepiva protiv kovid virusa.

Čekao sam dobrih četdeset i pet minuta, ali prijatelj se nije vratio. Što ga je zadržalo, ne znam. Odlazeći vidio sam njegov automobil parkiran pred ordinacijom…

Negdje iza podneva opet zvoni, ovaj put kućni brzoglas. Protrnem. Da nije opet netko umro? Ne ću se javiti. Tu dužnost prepustih sinu. Na kraju je brzoglas ipak završio u mojim rukama.

Čuj, znaš tko je umro – upitao me poznati glas s druge strane.

Znam. Kaj misliš kad bu sprovod?

Moglo bi biti brzo. Umro je doma. Iznenada. Pa, nije bil baš tak jako bolestan…

Nije. Ne znam, imao je problema sa šećerom i tlakom… Rekao mi je u lipnju da je obavio preglede, da su nalazi ok. Znam samo da se cjepil s dvije doze.

Pa, kaj. I ja sam se cjepil dvaput. Hoćeš reći da je umro od korone?

Ne. Samo velim da se cjepil. Konstatiram ono što mi je sam rekao.

Pa i Papa je neki dan pozvao na cijepljenje.

Nek je. Njemu na dušu. Mene ni Papa ne bu dobil na cijepljenje…

Od druge doze prošlo je dosta vremena. Ne bi sad od nje umro…

Hm. Koliko znam, opseg reakcija na cjepivo tek se očekuje, vele stručnjaci iz svijeta da ćemo tek za desetak godina vidjeti o čemu se radi…

Ma, kaj ti stvarno misliš da je umro od cjepiva.

Nisam patolog. Konstatiram da se cijepio. Dva i pol mjeseca kasnije – umro je. I ništa više ne tvrdim.

Zakaj tak govoriš?

Zato kaj sam odlučil za svaku osobu koja iznenada premine u mom okruženju saznati je li se cijepila protiv ovoga virusa i koliko puta.

Na kraju razgovora dogovorismo se – onaj tko prvi sazna mjesto i vrijeme sprovoda, neka odmah javi.

Prijatelju, počivaj u miru Božjem.

 

U Vukovom Selu, 21. rujna godine 2021.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

 

Facebook Comments