Zdravko Gavran: „Mi smo protiv!“

Zdravko Gavran: „Mi smo protiv!“

 

Morala bi odstupiti gotovo čitava dosadašnja „oporbena nomenklatura“ – kako bi otvorila prostor onim igračima koji bi bolje od njih kao loših igrača i gubitničkih momčadi znali igrati političke utakmice. Uz ostalo i zato što velik dio „oporbene nomenklature“ uporno služi tomu da nikada ne uspije „opća stvar“, nego da njezini pripadnici ostvaruje svoje privatne probitke. To možemo s pravom i objektivno zaključiti, a motive svačijeg postupanja ostaviti na savjest i razmatranje njima i drugima. Narod očekuje da se politike vode u njegovo ime i radi opće dobrobiti, a ne u ime vlastitih, prizemnih, osobnih ili grupaških, interesa i ambicija, koje god vrste one bile. Narod sam po sebi ne može stvarati organizacije, stranke, strukture. Utoliko je veća odgovornost onih koji se toga u ime naroda laćaju odnosno kojima je uspjelo ili im je („odozgor“) omogućeno godinama se javnim poslom baviti. Baviti se njime „negativistički“, kako bi i učinak toga ustrajna bavljenja bio zajamčeno – negativan.

Formula po kojoj djeluje gotovo sva hrvatska desna oporba (takozvana lijeva ne zanima nas, to je  njihova stvar!), a i desna oporba u brojnim europskim zemljama, može se najkraće izraziti sloganom: „Mi smo protiv!“ Protiv čega? Uvijek se nađe nešto protiv čega ćemo biti, kako gdje i kako kad. Jednom smo protiv ulaska u Europsku uniju, drugi put protiv Istanbulske konvencije, treći put protiv Marakeškog kompakta, četvrti put protiv prihvaćanja migranata, peti put protiv izbornog sustava… Najnovije pozicioniranje i najavljena inicijativa koju vode tzv. Hrvatski suverenisti glasi: Protivimo se ulasku u eurozonu i pokrećemo inicijativu za referendum protiv  zamjene kune eurom!

Ovdje  je riječ o široj i ujedno naopakoj strategiji pozicioniranja i postupanja oporbenih snaga

Nije problem u tomu što se poziva protiv ovoga ili onoga. Svi navedeni i nenavedeni zahtjevi imaju svoje duboke razloge, posve su legitimni i zavrjeđuju pozornost i javnu raspravu. Jednako kao što su legitimni zahtjevi da se ukine, u 21. stoljeću, državni praznik nazvan „Dan antifašizma“ po nadnevku iz 1941., da se zabrani slavljenje četničkog pokolja protiv Hrvata koje 27. srpnja i druge takve  komemoracije, da se zabrani obnošenje gradonačelničke ili županske dužnosti duže od dva mandata, da se prestane financirati one stranke, udruge i subjekte koji se proračunskim sredstvima služe da bi nanosile štetu ugledu hrvatske države i vrijeđale hrvatski narod, da se ukinu protuepidemijske mjere kao što su obvezna nošenja maski (za koje  još nitko nije dokazao da ičemu koriste, a još manje da zdravlju ne škode) ili raznovrsni pritisci na ljude da se bezuvjetno i „kaljektivno“ cijepe.

Sve to i mnogo toga drugoga u demokraciji su razumljivi i legitimni zahtjevi i očekivanja. No ovdje ne govorimo o sadržaju ili opravdanosti pojedinačnih zahtjeva, nego o široj i ujedno naopakoj strategiji pozicioniranja i postupanja oporbenih snaga i dijelova slobodne javnosti. A ta je šira – premda ne  i proglašena, nego faktično potvrđivana – strategija takva da se čitav sadržaj opozicijsko-slobodarskog djelovanja, da se gotovo sva opozicijska politika usredotočuje u pravilu na protivljenje, na negativne pristupe onomu što vlast čini, kani, dopušta ili propušta činiti.

Pritom, izostaju pozitivni pristupi, u smislu: Mi bismo, da smo na vlasti, učinili to-i-to. Iz svih dosadašnjih oporbenjačkih istupa zajedno promatrač ne može ni naslutiti kako bi takve snage preuredile, unaprijedile i dalje razvijale Hrvatsku kao cjelinu kada bi kojim slučajem došle na vlast. Zato na vlast i ne dolaze – uza sve „poštovanje“ prema izbornom sustavu i ostalim marifetlucima dominantnih snaga u društvu, gospodarstvu, medijima, kulturi i drugdje.

Ukratko, gromoglasno se iznosi što ne ćemo, a tiho se ili se uopće ne iznosi što hoćemo, kako i kojim sredstvima to što hoćemo kanimo i ostvariti, u danim unutarnjim i vanjskim uvjetovanosti, ograničenjima i poteškoćama.

Isprazna oporbena strategija „buke i bijesa“ ne će dovesti ni do čega

Takav opozicijski pristup nije samo stvar oporbenih ili kvazi-oporbenih stranaka i zastupnika ni raznih javnih bukača i vikača koji osim isprazne „buke i bijesa“ (izvorno naslov Faulknerova istoimenog romana glasi:  The Sound and the Fury) ne znaju iznijeti ni prave argumente, a još manje suočiti se s objektivnim okolnostima koje čine da ništa nije niti će ikada biti tako jednostavno kako bi se moglo pomisliti. Kako se to možda čini „malom Ivici“. Takav opozicijski pristup mnogo je širi, dalekosežniji i k tomu zloćudniji nego što se obično misli. Riječ je o strategiji uporno primjenjivanoj u praksi. Riječ je ujedno i o oporbenjačkom mentalitetu koji zahvaća i desničarske medije i stotine tisuća navijača iz desničarske publike. Riječ je i o metodi koja se unatrag 30 godina neuspješno primjenjuje kako bi se svrgnulo vladajuću neotitoističku nomenklaturu time što bi se došlo na vlast ili što bi se steklo bitnog udjela u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti. Točnije, koja se uspješno primjenjuje kako se titoiste nikada ne bi otjeralo s pozicija vlasti i moći.

Koliko se god puta mi naljutili ili razočarali što neka od trenutnih opozicijskih perjanica nije osvojila više glasova ili mandata, krivnja nije najviše na toj opozicijskoj perjanici (stranci, vođi, kandidatu, listi…), nego se krivnja za to nalazi što na plićim, što na dubljim razinama. A njezino je vidljivo uporište u samim polaznim pozicijama, u temeljnom pristupu koji je primarno, poglavito ili jedino kritičko-negativistički, dok silno nedostaje kreativno-pozitivnog i trijeznog, „normalnog“, realističkog pristupanja hrvatskoj zbilji u svim njezinim aspektima i dimenzijama.

Taj mentalitet može se jako dobro očitati prati li se pojedine domoljubne portale i komentare čitatelja ispod udarnih političkih komentara i kolumni. Vrlo mnogo pametnih i dobronamjernih domoljuba u njima očituju svoja nezadovoljstva, ogorčenja, protivljenja,  bijes, pa i rezignaciju. Stalno pridolaze novi aktualni i kritički komentari i kolumne, i stalno se ispod njih izražava, već po milijunti put, protivljenje onomu što ova ili ona vlast, vlada, ministar, dužnosnik ili koji drugi javni akter čini, a osobito protivljenje onomu što govori i zastupa. Nevjerojatne količine umne, čuvstvene, pisateljske i druge energije troše se na, stalno iznova, protivljenje sad ovomu, sad onomu, sad opet onomu otprije, a onda opet nečemu novomu. Temeljni je stav: stav protivljenja, odbacivanja, opovrgavanja, razobličavanja, osuđivanja, zgražanja…

Mentalitet (samo)zavaravanja umnih i domoljubnih i čestitih ljudi

(Samo)zavaravne legije umnih i domoljubnih i čestitih ljudi nikako pak da pojme i zaključe kako su se uklopile i utopile u negativističku strategiju, toliko da stalno nekoj od oporbenih opcija plješću, premda i ne znaju komu ili čemu zapravo plješću. Opcija koju odaberu u pravilu se svaki put iznova pokaže kao gubitnička, kao u sebi nezrela, neprava ili patvorena i hinjena. No unatoč svakom novom gubitničkom iskustvu i još jednom razočaranju, iz takvih stanja stalno se iznova obnavlja negativistička strategija, odnosno metoda „kritike svega postojećega“. Isti protagonisti stalno ju iznova zastupaju, isti ju mediji „furaju“, a stalno se u takve kampanje uključuju ili vodeća ili gromovnička mjesta preuzimaju i novi likovi, ili novi „bukači“.

Prevladava naime takav mentalitet da kao oporbeni političar ili oporbenjački „analitičar“ vrijediš onoliko koliko retorički žestoko napadaš povlaštene neprijatelje. A njih ima koliko hoćeš. Dapače, vladajući ih i planski stavljaju javnosti pred oči da bi se opozicija i dalje bavila glodanjem već davno oglodanih kostiju. Pupovac, Goldstein, Klasić, Jakovina, Markovina, Pusić, Šprajc i ini dobro im posluže i u te svrhe.

S obzirom na neuspjehe zabilježene u nizu izbornih ciklusa, očekivalo bi se da opozicijske snage  napokon analiziraju uzroke te (bolje ikad nego nikad!) zaključe kako negativistički, bukački ili „demagoški“ pristupi i stalna verbalna obračunavanja s neprijateljima nisu prava formula političkog uspjeha.

Isto to očekivalo bi se i od „mozgova“ u sjeni, a osobito od ešalona urednika najutjecajnijih desno-nacionalno-opozicijskih medija i od njihovih najutjecajnijih komentatora, odnosno od raznovrsnih „dežurnih brbljavaca“. No to se na žalost ne događa, nego se svaki put iznova primjenjuje stara, gubitnička „špranca“ odnosno metoda. Nije li krajnji čas da se takvu metodu podvrgne kritičkoj i samokritičkoj provjeri?

– Ah, ne, to nitko od tih protagonista ne želi. Oni radije spremno ulaze u nove runde okršaja s omraženim vladajućim i dominantnim snagama u hrvatskoj politici, društvu i državi. Uporno se bave ponajviše reagiranjima na negativne, gotovo svakodnevne podražaje odnosno na ono što smatraju negativnim ili na ono što mnogima jako smeta. Time automatski „dokazuju“ svoje domoljublje i rodoljublje, to da su na pravim pozicijama, čime razuvjeravaju površne sumnjičavce.

Ž. A. P.!

Istodobno, svi glavni protagonisti opozicijsko-negativističkog vala nikako da usklade svoje taktike, umreže ih i učine borbeno efikasnima. Dapače, opet nam se „smiješi“ nova epizoda unutarnjeg razračunavanja na nacionalno-oporbenjačkoj desnici. Zbog takvih razloga zabilježeni su neuspjesi na posljednjim euroopskim, predsjedničkim i lokalnim izborima. A svojim ogorčenim i negativističkim protivljenjem koaliciji s HDZ-om kojoj bi na čelu stajao A. P. Domovinski je pokret lani prokockao realnu šansu da uđe u vlasti i ujedno dao „opravdan“ alibi A.P-u da koaliciju formira s većinom protuhrvatskim manjincima. Ž. A. P.!

Nezadovoljstva u Hrvatskoj, a osobito u nacionalno svjesnijem dijelu hrvatskog naroda, jesu velika. Razmjere nezadovoljstva pokazuje nedvojben podatak da je za vladajuću stranku glasovalo na prošlim parlamentarnim izborima svega 16,5 posto svih birača. No dokle god desna opozicija bude imala samo negativistički pristup, nikada ne će dosegnuti ni tu „skromnu“ brojku osvojenih glasova, nego će ju i dalje dosezati neka od stranačkih frakcija troglavoga ljevičarskog establišmenta. Zašto? Zato što se na izborima ne može pobijediti zaslugom samo protivljenja i oponiranja, ljutnje, vike i galame, nego zaslugom nuđenja koliko-toliko cjelovita koncepta i programa rješavanja i nadvladavanja onoga čime je većina naroda nezadovoljna.

Kusavi hrvatski opozicijski zec i „sitne žice“ domoljubne tamburice

Najjednostavnije i najkonkretnije u ovom trenutku rečeno: Nije dovoljno kao opozicijsku platformu imati samo ideju: Mi smo protiv uvođenja eura umjesto kune. Nužno je kao platformu imati cjelovit program razvoja i međunarodnoga monetarnog, financijskog, gospodarskog i geopolitičkog pozicioniranja Hrvatske – bilo to s eurom, bilo s kunom; s američkim dolarom, kineskim juanom ili virtualnim bitcoinom. Program koji bi polazio od unutarnjih i vanjskih realiteta, od pouzdanih analiza i prognoza. Ovako, igra se samo na sentimentalne žice, odnosno na „sitne žice“ rodoljubne tamburice. One iste opozicijske tamburice s kojom se već najmanje 20 godina pokazuje kako nije moguće dovesti birače da većinski ili u dovoljno uvjerljivu broju zaplešu po njezinoj ritmično-melodijskoj liniji.

U tomu grmu i leži kusavi hrvatski opozicijski zec. Kada bi se oporbenjacima zabranilo jednu godinu napadati vladu, EU, globaliste, komuniste, velikosrbe i ostale, mnogi od njih jednostavno bi ostali bez teksta: ne bi imali narodu ništa  ni reći ni ponuditi. No da bi desna opozicija pred narodom izašla s ozbiljnim, realističkim, cjelovitim i uvjerljivim pozitivnim programom, za to bi trebali ljudi koji su ga u stanju sastaviti, proizvesti, zastupati i tumačiti. Ljudi sa stručnošću, ozbiljnošću i autoritetom koji se ne  mjeri decibelima. No takvih je u opozicijskim redovima više nego premalo; neke takve u međuvremenu su otjerali, u procesu stalnih unutarnjih ’diferencijacija’  na ozbiljne i grlate. Ono čime se velika većina njih bavi i u čemu se iscrpljuje, skupa s pratećim ešalonima zaluđenih pristaša i navijača, jest prozirna i jeftina demagogija zaokupljena „općim mjestima“, odnosno rodoljubna ili pravednička ili moralizatorska „buka i bijes“.

Morala bi odstupiti gotovo čitava dosadašnja „oporbena nomenklatura“

Da bi se takvo bezizgledno stanje po kakvoći bitno izmijenilo, velik broj sadašnjih dužnosnika i perjanica opozicijskih stranaka morao bi se dakle povući u drugi plan i ustupiti mjesta kompetentnima za čitav spektar sadržaja svake prave  nacionalne politike. Isto to morali bi učiniti i medijski demagozi, zapjenjeni bukači, zabavljači i prodavači magle koji određeni postotak populacije privlače – dok još veći postotak odbijaju – svojim svađalačkim pristupima, u okviru negativno postavljene i od njih uvelike oblikovane strategije retoričkog oponiranja režimu. U zaleđu plećatih i manje plećatih figura lebdi pak kao izrečeni ili neizrečeni cilj osvajanje vlasti po volji većine naroda. No tako se što još nijednom od smrti Franje Tuđmana nije ostvarilo, ako ne računamo ono u znatnoj mjeri zabludno i izmanipulirano glasovanje (zbog kojeg su se mnogi pokajali) na prekretničkim izborima 3. siječnja 2000.

U riječ, morala bi odstupiti gotovo čitava dosadašnja „oporbena nomenklatura“ – kako bi otvorila prostor onim igračima koji bi bolje od njih kao loših igrača i gubitničkih momčadi znali igrati političke utakmice. Uz ostalo i zato što velik dio „oporbene nomenklature“ uporno služi tomu da nikada ne uspije „opća stvar“, nego da njezini pripadnici ostvaruje svoje privatne probitke. To možemo s pravom i objektivno zaključiti, a motive svačijeg postupanja ostaviti na savjest i razmatranje njima i drugima.

Narod očekuje da se politike vode u njegovo ime i radi opće dobrobiti, a ne u ime vlastitih, prizemnih, osobnih ili grupaških, interesa i ambicija, koje god vrste one bile. Narod sam po sebi ne može stvarati organizacije, stranke, strukture. Utoliko je veća odgovornost onih koji se toga u ime naroda laćaju odnosno kojima je uspjelo ili im je („odozgor“) omogućeno godinama se javnim poslom baviti. Baviti se njime „negativistički“, kako bi i učinak toga ustrajna bavljenja bio zajamčeno – negativan.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook Comments