Zdravko Gavran: „Tebi, mladiću moje zemlje“

Zdravko Gavran: „Tebi, mladiću moje zemlje“

 

Vrelo ljeto pomalo se bliži kraju. Vrelina stanja u svijetu i onoga kod nas, sa mnoštvom neugodnih vijesti, sjećanja na prijašnje žrtve, pokolje i genocide te suočenja s ružnim aspektima današnje zbilje i s često bolnim i frustrirajućim stanjem u domaji tu su i nemaju namjeru ustuknuti. Ostarjelost Hrvatstva i njegova demografska pohara pred očima nam je. Nepravde prema hrvatskom narodu isto tako. Tu su i razne druge nepravde, neistine, laži, manipulacije koje nas ljute i srde, ili nas deprimiraju. Potresi i druge prirodne nepogode straše nas. Navodna pandemija koronavirusa i, osobito, rigorozne ili ove jeseni prijeteće mjere protiv nje zabrinjavaju nas, ometaju u normalnu životu i ozlojeđuju. Budućnost naše djece i unuka sve nas više ispunjava zebnjom. Stanje svijeta i stanje duha ovoga svijeta, stanje vjere i ćudoređa, povjerenja, uzajamnosti, ljudskosti odnosno duh (ovoga) doba (Zeitgeist) muče nas i, skupa s ostalim zbivanjima i procesima, navode na pomisli o posljednjim vremenima. Gašenje žara i volje te slabljenje otpornosti oko nas i u nama, slabljenje osobnog i nacionalnog imuniteta, kržljanje idealizma, bujanje sebičnosti i bezobzirnosti izazivaju revolte, ili možda neželjene prilagodbe i prigušivanja i potiskivanje slobode u vlastitoj svijesti i u vlastitu postupanju i govorenju…

Kada se baštinjeni svjetovi uzljuljaju…

U takvim okolnostima i u takvim razdobljima kada se baštinjeni svjetovi uzljuljaju, kada svjetionici blijede, a orijentiri se urušavaju, u takvim okolnostima i razdobljima duh čovjeka kojemu je do čega vrijednoga i krjeposnoga stalo, nužno si osim onoga danas i onoga sutra stavlja pred oči ili priziva u misli ono što je temeljno, ono što kao osoba, kao zajednica, narod. Crkva i kultura baštinimo na dubljoj razini, u samim temeljima toga što jesmo, u spoznajama do kojih su dolazili i drugi ljudi i stariji naraštaji i duhovi koje prepoznajemo kao vjerodostojne i nama bliske. 

Sveto pismo i vjersko naučavanje ponešto poznajemo; njega tumače propovjednici, ili si ga sami nekako tumačimo i primjenjujemo ga u svagdašnjici. Bliski su nam i neki svetci, i neka svetišta, i neke tradicije, i neki običaji, i neki oblici pobožnosti i duhovnosti, sakramenti i obredi. Osim svega toga, postoji i razgranat svijet slobodne misli, znanosti i umjetnosti. Jako je dobro i u njih zavirivati, iz njih crpiti sokove za život. U svom vječnom Promislu, Gospodin je i sve što je ljudsko predvidio i u svoj naum uklopio, sve što je kao dobro stvoreno i što je kao dobro nastalo uključio među pomagala na putu. Na nama je ta pomagala otkrivati i za njima posezati. 

Jedno od važnih pomagala jesu i knjige, lijepe, plemenite, a i knjige koje u zrcalu p(r)okazuju ružnoću onoga što nije dostojno uzvišene zadaće „biti čovjek“. Biti dijete Božje – a ne nečovjek, a ne dijete i produkt ovoga tamnog svijeta. 

Pobudne i ’uznemirujuće’ poruke i danas

Jedna od brojnih knjiga koja se s osobitom osjetljivošću i izoštrenošću bavila takvim pitanjima jest roman francuskog književnika koji se zvao Paul Bourget [Pol Buržè], roman „Učenik (Le Disciple)“, objavljen davne godine 1889. na francuskom jeziku. Već treće ljeto imamo ju i na hrvatskom jeziku, zaslugom nakladnika „Verbum“ i prevoditelja Božidara Petrača. No nas ovdje ne zanima čitava knjiga, taj ponešto neobičan i svojedobno slavan roman. Zanima nas samo njegov proslov, koji je zapravo književnikovo obraćanje vlastitim suvremenicima, napose mladom naraštaju, zbog čega i nosi naslov „Mladcu“. U prvoj rečenici doznajemo da je knjiga posvećena „Tebi, mladiću moje zemlje“. Iz toga Bourgetova obraćanja vlastitim suvremenicima vrijedi izdvojiti i na našu današnju hrvatsku situaciju primijeniti nekoliko vrlo snažnih misli, nekoliko zaista nezaobilaznih i neprolaznih poruka. One su na poseban način među Hrvatima aktualne ili mogu biti pobudne i ’uznemirujuće’ danas. 

„Za dvadeset godina ti i tvoja braća imat ćete u ruci sudbinu ove stare domovine, naše zajedničke majke. Vi ćete biti sama ta domovina.“ 

Mislimo li, mi stariji ili stari ili srednji, da će na nama naša domovina zauvijek ostati, opstati ili propasti? Podmećemo li leđa i ondje gdje je vrijeme da ih izmaknemo, da ustuknemo kako bismo otvorili prostor za leđa mlađima? Da se i oni podmetnu i ulože kako smo se i mi, dosad preživjeli, podmetali i ulagali poput kamenja u gradnju zajedničke kuće. Dapače, da svjesni i svojih slabosti, propusta i grijeha ne budemo tako nepovjerljivi prema mlađima, ma koliko ih dosad uspjeli razmaziti, raspustiti ili „odgojiti“ za spoznaju da svijet i dalje počiva na nama starijima.

„U našim školskim sobama u to doba nije bilo veselo. Najstariji među nama upravo su pošli u rat, a mi koji smo morali ostati u školi, u napol opustjelim razredima, iz dubine smo osjećali kako na nama leži velika dužnost podizanja Domovine.“

Auktor misli na rat iz 1871., na Parišku komunu, prusku opsadu i ostalo. Govori o sebi i kolegama kao mladcima koji su imali namjeru posvetiti se književnosti. Koji su htjeli da „sutrašnja zora bude blistava, a ne tužna i zamagljena krvavom parom poput naše zore“. Svijest o odgovornosti – ne samo prema svom privatnom zvanju, ciljevima i interesima, nego i prema Domovini – ono je što bismo od tog Francuza prvo trebali upiti. I taj njegov nacionalni idealizam, ujedno i romantizam.

Što se unatrag dvadeset godina dogodilo s hrvatskim nacionalnim romantizmom?

Što se među Hrvatima dogodilo s nacionalnim romantizmom unatrag dvadesetak godina, nakon što su zanosi, bitke, oduševljenja i junačka ratovanja i uspjesi prohujali? Možemo li ga obnoviti? Možemo li se iznova osoviti na ono na što su se osovljivali toliki velikani, idealisti, sanjari, požrtvovni borci, graditelji, obnovitelji sve donedavno, tijekom ne samo posljednjeg prošlostoljetnog desetljeća, nego i tolikih stoljeća?

„Iako smo tada svi bili mladi, znali smo, jer smo to naučili od svojih učitelja – i bila je to njihova najbolja pouka – da izvanjske pobjede i porazi proizlaze iz unutarnjih vrlina i nedostataka. Znali smo da je uskrsnuće Njemačke na početku 19. stoljeća bilo u prvom redu djelo duše pa smo uvidjeli da je francuska duša 1870. bila duboko ranjena i da joj treba pomoći, da ju treba vidati i liječiti.“

„Francuska duša“, napisa Bourget. A hrvatska duša? Tko o njoj više uopće govori? U „privatizacijama“ i rasipanjima na privatne svjetove, na nekoliko milijuna privatnih svjetova, s „opipljivim“ interesima i ujedno svakovrsnim poružnjenjima oko nas (o onima u nama ne bismo ovaj put), tko to više uopće ima sluha, snage i motivacije i zboriti?! Tko ima volje brinuti se za „hrvatsku dušu“?! Nju se prepušta „pjesnicima“ i njima srodnim „sanjarima“ i „mjesečarima“, mi ozbiljni ne bavimo se dušom i takvim tricama. Nego se bavimo tijelom, novcima, nekretninama, metalik-ljubimcima, zdravljem, sigurnim životom, karijerama, strukturama, organizacijama, programima, projektima… Pa i dobivamo, po zasluzi, ono što iz takvih redukcija, iz takvih žrtvovanja „duševnosti“, proizlazi.

Ravnodušnost u kojoj nas drže „nesretnici koji upravljaju javnim poslovima“

„Za naraštaj kojemu pripadam i koji je podizao tu plemenitu nadu u oporavak Francuske ne mogu reći da je uspio, čak ni da je bio dovoljno zaokupljen svojim djelom. Samo znam da je mnogo radio – da, mnogo. Bez dovoljno sustava – nažalost! – ali sa stalnom marljivošću koja me dira kad se sjetim koliko su malo za nas učinili ljudi na vlasti i koliko smo bili prepušteni sebi samima, one ravnodušnosti u kojoj su nas držali nesretnici koji su upravljali javnim poslovima i kojima nikada nije palo na pamet da nas ohrabre, da nas podupru, da nas usmjere. Ah!“

Duh života i domoljubnog elana nije tada među Francuzima bio bodren „odozgor“, kao što ni danas među Hrvatima nije bodren „odozgor“. Naprotiv, „nesretnici koji upravljaju javnim poslovima“ nastoje nas držati u „ravnodušnosti“, zapravo u stanju otupljenosti, u kojemu se dobru ne veselimo niti zbog nesreće i zla žalujemo. U kojemu ne ustajemo ni u čemu zajedničkomu niti se odupiremo ičemu čemu bismo se morali zajednički odupirati. Tko nas obične Hrvate doista podupire? Tko nas usmjeruje? Za koga bismo danas poželjeli da mu naši potomci dignu spomenik? 

Bourget u nastavku veliča tadašnju buržoaziju, onu klasu koju je marksizam toliko ozloglasio. Veliča zapravo onaj imućniji srednji građanski sloj, zato što se upravo on iskazao u domoljublju, plemenitosti, maru, samoprijegoru i razboritoj poduzetnosti:

„Odvažna srednja klasa, čvrsta i hrabra buržoazija koju Francuska još uvijek posjeduje! Ta je buržoazija u ovih dvadeset godina pribavila vrijedne časnike, vješte i jake diplomate, izvrsne profesore, nepodmitljive umjetnike!

Što je danas s hrvatskim srednjim slojem? – moramo se zapitati. U što on ulaže svoje energije, svoja znanja, svoje vrline i sposobnosti, svoje domaće i strane veze i stanovit „višak“ novca i utjecaja kojim raspolaže? Kakvo je stanje hrvatske inteligencije koja uživa iznadprosječni položajni i materijalni status? Kakvo je stanje njihovih ustanova? Čime se bave i do čega im je najviše stalo? Bourget primjećuje što je „u ovih dvadeset godina“ vidio upravo ta čestita buržoazija doživjela:

„Besramni učitelji“ koji „u ime slobode zabranjuju najdraža vjerovanja“

„Vidjela je besramne učitelje kako u ime slobode zabranjuju njezina najdraža vjerovanja, odvratne političare kako se igraju općim pravom glasa kao sredstvom vladanja i kako svoju lažnu osrednjost postavljaju na najviša mjesta. Podnijela je to opće pravo glasa, najčudovišniju i najnepravedniju tiraniju – jer snaga broja najsurovija je snaga koja nema ni odvažnosti ni sposobnosti.“

Uočavamo li, možda, neke karakteristične sličnosti sa stanjem i pojavama unutar Hrvatstva u „ovih dvadeset godina“? Neka svatko na to pitanje odgovori u svoje ime, pred sobom, ako se (još) ne usudi pred drugima!

„Taj ratni naraštaj mladih ljudi na svom računu nema pobjede, to je istina. On nije znao ponovno uspostaviti tradicionalni oblik vladavine, ni razriješiti užasne probleme što nam ih nameću strana politika i socijalizam. Pa ipak, mladi čovječe iz 1889., ne preziri ga. Znaj odati priznanje svojim starijima. Po njima je Francuska preživjela!“

Hrvati bez Slavoluka pobjede, sa Spomenikom domovini!

Za razliku od danas starijeg naraštaja među Hrvatima, koji je „na svom računu“ imao veličanstvenu pobjedu u Domovinskom ratu, stariji naraštaj Francuza nije ju imao. Isto pak onako kao ni stariji naraštaj današnjih Hrvata nije uspio „razriješiti užasne probleme što nam ih nameću strana politika i socijalizam“. Neosocijalizam, neojugoslavenstvo, globalizam… Sa svim ostalim nagomilanim problemima. Treba li tomu naraštaju „odati priznanje“? Ili ga treba „pozvati na red“? Danas, sutra, nikada?

 „Ali ne, siguran sam da se i ti osjećaš tužnim kad prolaziš ispred Slavoluka gdje su prošli drugi, pa i s prijateljem i za lijepih ljetnih večeri. Sve bi veselo ostavio da odeš u smrt – ako to sutra zatreba. Još uvijek sam u to siguran. No nije dovoljno znati umrijeti. Jesi li se odlučio znati živjeti?“

Koliko bi hrvatskih ratnih veterana sutra bilo spremno krenuti opet u rat, ili u smrt? Koliko pak mladih – radi domaje, radi općeg dobra, pa i radi samih sebe? Koji bi „Slavoluk“ čekao na povratku one koji prežive? Zašto hrvatski narod, s pravom ponosan na svoju veliku pobjedu protiv neusporedivo jačih i brojnijih neprijatelja na raznim stranama, nema danas svoj Slavoluk pobjede? Tko ga se nije sjetio izgraditi? Tko je taj koji je tako perfidno smislio da umjesto „Slavoluka pobjede“ dobijemo usred Zagreba „Spomenik domovini“? Spomenik? Kao da je riječ o pokojnici.

„Obožavanje svoga ja“

„Danas postoje dvije vrste mladih ljudi što ih danas vidim pred sobom i što su i pred tobom kao dva oblika napasti, jednako pogibeljna i zlokobna. Jedan je cinik i obično vesele ćudi. Već s dvadeset godina obračunao se je sa životom i njegova religija drži se jedne jedine riječi: uživanja – koja se tumači i drugom riječi: uspjehom. Bavio se on politikom ili javnim poslovima, književnošću ili umjetnošću, športom ili industrijom; bio on časnik, diplomat ili odvjetnik, sâm je sebi bog, načelo i svrha.“

Ima toga još u ovom dijelu obraćanja u kojem pisac postade vrlo jedak. No ostavimo ostalo onima koje ovdje citirano dovoljno privuče da posegnu za knjigom i pročitaj čitav proslov, i čitav roman! Tu vrstu ljudi, recimo samo to bez imalo potrebe da ocrtamo kako ona izgleda danas, Bourget ocrtava ovako: „Cijeni samo uspjeh, a u uspjehu samo novac.“ Naziva ju „čudovištem… s dvadeset pet godina“ – zato što „umjesto duše“ ima „stroj za računanje u službi stroja za uživanje“. No zapravo se mnogo više boji one druge inačice, one vrste čovjeka koji je „intelektualni i istančan epikurejac“:

„On zna da riječ materija nema precizno značenje, a s druge strane suviše je razborit da ne bi prihvatio da su sve religije, svaka u svojemu dobu, mogle biti legitimne. Samo što on nije nikada vjerovao, nikada ne će vjerovati ni u jednu, kao što nikada ne će vjerovati ni u što osim u zanimljivu igru svoga duha kojega je pretvorio u oruđe otmjene izopačenosti. Dobro i zlo, ljepota i ružnoća, mana i vrlina čine mu se predmetima puke znatiželje… Za njega ništa nije istinito, ništa nije lažno, ništa nije moralno, ništa nije nemoralno. On je istančan i profinjen egoist i sva se njegova ambicija, kako je to rekao značajni analitičar Maurice Barrès,… sastoji u ’obožavanju svoga ja’.“

Meteži u svijestima i zbiljama, dva loša duha, i onaj treći

Danas bismo rekli da su jedni pragmatičari, a drugi dekadenti. Egoistični i jedni i drugi. Prvi otvoreno lišeni duha, u korist praktičke koristi, drugi u stalnom druženju s duhom, umom, znanjima i višim umijećima – ali isto tako koristoljubivi. Jedni u životu grade vlastite dvore („Matanove“), drugi ih ukrašuju svojim zanatskim, umjetničkim i ostalim „duhovnim“ sadržajima – i pristojno im to naplaćuju. 

Pisac neumišljeno primjećuje da smo „svi mi“ bili takvima makar jedan dan ili sat, i da je knjigu napisao kako bi i sebi i mladcu od dvadeset godina, čija se duša upravo oblikuje, pokazao „kakvu opačinu taj egoizam može skrivati u svojoj dubini“. Te ga poziva da ne bude „ni okrutni pozitivist koji zlorabi ćutilni svijet, ni prijezirni i prerano pokvareni sofist koji zlorabi intelektualni i čuvstveni svijet“ i poučava ga:

„U današnje doba smućene svijesti i protuslovnih doktrina drži se, kao za slamku spasa, svete Kristove rečenice: ’Ta svako se stablo po svom plodu poznaje.’ … Veličaj i njeguj u sebi dvije velike vrline, dvije snage bez kojih postoji samo današnja sramota i konačna smrt: ljubav i volju.“

Današnji meteži u svijestima i u zbiljama nisu, očito, nikakva novost. Tko želi spasiti svoju dušu, ne dopustiti da mu duša umre već dok je tjelesno živ, mora im se odupirati energijom ljubavi i snagom volje. Učeći iz starih knjiga i iz iskustava i vlastita naroda i Europe i čovječanstva. I s plemenitom vjerom i domoljubljem pred očima.

 

* * *

Ne grade svijet strojevi niti se za slobodu bore puške. Grade ih i za slobodu se bore ljudska tijela. A ni ona to ne čine ako ih ne pokreće i njima ne upravlja duša odnosno duh u njima. Taj duh može biti zdrav ili bolestan. Može biti snažan, slabašan ili obramrl. Može biti čestit, neutralan ili iskvaren. On kola, ovakav ili onakav, i u starijima i u srednjima i u mlađima. Gospoduje, ovakav ili onakav, i učenima i neukima. Obuzima duhovne, zaposjeda tjelesne. Prebiva i u onima „gore“, i u onima „dolje“. S izborom između različitih duhova suočavaju se ili im se hotice ili nehotice predaju i nevjernici i vjernici, i oni koji mrze „za dom spremni“ i domoljubi vazda za dom u boj (krenuti) spremni.

Prevaga spomenutog duha jedne ili druge vrste ima za posljedicu zbilju kakvu danas imamo. Prevagnula su oba od duhova što ih razobliči Bourget – prevagnula na štetu onoga trećega, duha požrtvovnosti, plemenitosti i idealizma. Stoga ni zbilja ni domaja ne može biti izmijenjena ne bude li se postupno oslobađala od privrženosti lošim duhovima. To je ono što moramo i što ovim imamo reći „Tebi, mladiću moje zemlje“. I svima koji nisu mladići – a u kojima je i dalje taj treći duh živ, neiskvaren ili obnovljiv.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook Comments