Zdravko Gavran: Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“ (1)

Zdravko Gavran: Globalni tsunami protiv „Muško i žensko stvori ih“ (1)

 

 

Sve je počelo s borbom za pravo onih koji se – iako rođeni kao fizički muškarci – „osjećaju“ psihički kao žene i onih koje su fizički rođene kao žene da se „osjećaju“ kao muškarci. Zahtijevalo se da dobiju sva prava pripadna pripadnicima suprotnog spola. Istodobno, zamjena realnog „spolnog identiteta“ psihološkim „spolnim identitetom“ dovela je do nametanja u svim jezicima izraza „rodni identitet“ – dakle s mogućnošću „promjene“ i „izbora“ spolne istobitnosti. Upotrijebljen je i u prijepornoj Istanbulskoj konvenciji. Prije toga, donošene su konvencije i propisi o kažnjivosti „diskriminacije“ prema onima koji – iako jedno po prirodnoj danosti, po fizičkim svojstvima, dakle muško ili žensko po tijelu (s rijetkim iznimkama i kombinacijama) – žele po svom slobodnom izboru („po duši“) biti priznati i zaštićeni u javnosti kao ono drugo, ili kao nešto treće, četvrto, peto, šesto… (bi…trans…, multi…, queer…) u spolno/rodnom smislu. Sljedeća ofenziva imala je za cilj da se istospolnim (a psihički raznospolnim) parovima prizna pravo na status „braka“. Ono je odbačeno na referendumu u Hrvatskoj, no onda je priznato zaobilazno, kao „životno partnerstvo“. Ujedno je, već godinama, traje borba za „pravo“ homoseksualnih i transrodnih parova na „vlastitu“ djecu, do koje mogu doći samo udomljivanjem ili usvajanjem, „naručivanjem“ od „surogat-majke“ da rodi dijete ili tuđeg muškog sjemena kada su združene dvije žene. Cijelo vrijeme traje zaglušna propaganda u prilog svekolikim pravima na izbor spola, roda i ostaloga što odatle proizlazi. Daljnji val u smjeru istog globalnog ’tsunamija’ ide za tim da se maloljetnoj djeci omogući slobodno izjašnjavanje o „rodnoj“ pripadnosti, i da pri tom država zabrani roditeljima priječiti ih u tomu, da vlast djecu ’otme’ vlastitim roditeljima. A najnoviji je trend taj da se djeci omogući (iz proračuna ili zdravstvenih fondova plaćena) fizička promjena spola. Liječnicima koji su suzdržani ili protivni i roditeljima koji se tomu usprotive dalo bi se „crveni karton“… U ovom serijalu prikazuju se samo neka najnovija zbivanja na planu poricanja i izokretanja onoga što piše u Knjizi Postanka: „Muško i žensko stvori ih.“

 

Vlade bi morale isključiti iz igre roditelje koji se protive tomu da njihova djeca promijene vlstiti spol pomoću hormonskih terapija i kirurških zahvata, teza je koju se zastupa u časopisu globalnog establišmenta Journal of Medical Ethics. Taj međunarodni časopis s ishodištem u V. Britaniji izlazi mjesečno od 1975. i po svojoj citiranosti četvrti je na svijetu rangirani časopis koji se bavi temama s područja medicinske etike, dakle proučavanja  onoga što bi u medicini imalo biti  moralno i dopustivo, a što nemoralno i nedopustivo. Kada odbiju zahtjev vlastite djece da promijene spol, „roditelji bi trebali izgubiti pravo veta na većinu toga što obuhvaća medicinska skrb u pitanjima promjene spola“, napisala je u sažetku članka autorica Maura Priest. Drugim riječima, roditelji se ne bi smjeli miješati u djetetovu odluku.

Maura Priest [njezino prezime na hrvatskomu znači: Svećenik; zanimljiv etimon!] inače je asistentica i kandidatica za profesora filozofije/bioetike na Državnom sveučilištu Arizona u SAD-u.

https://pubmed.ncbi.nlm.nih.gov/34103366/

Ako je dijete „informirano i kompetentno“, ni roditelji se u njegovu odluku ne bi smjeli miješati

Iskusni medicinski znanstvenici trebaju priznati želju djeteta na donošenje odluke kada jednom zaključe i odluče da je dijete „informirano i kompetentno“ donositi doživotne odluke o „vlastitu medicinskom zdravlju, spolnim odnosima i reproduktivnim izborima“, ustvrdila je Priest u članku od 8. lipnja ove godine.

Osim toga, ustvrdila je da bi medicinska zajednica morala svačiji iskaz o sebi kao LGBT-osobi uzeti „ozbiljno“. To znači da liječnici više ne bi smjeli na vlastitu ruku procjenjivati koliko su medicinske metode opravdane i „isplative“, a koliko ne. Ako je dijete „informirano i kompetentno“, tada jedino ono može donijeti takvu procjenu. Zato što „jedino pacijent ima pristup istinskoj procjeni koristi povezanih s promjenom [spola]“.

Nakon što je dakle rekla „kuš“ liječnicima, autorica članka zaključila je da se ni roditelji u to ne smiju miješati niti su sprječavati: „Uzme li se očitovanje LGBT-pacijenta ozbiljno, to znači da roditelji trebaju izgubiti pravo veta na većinu pedijatrijske skrbi povezane s tom promjenom [spola].“

Objavu tog članka američki medij Breitbart, koji se već prije našao na udaru establišmenta kao medij „krajnje desnice“ (s kojim je surađivao i strateg Trumpove pobjede Steve Bannon), ovako vidi tu stvar:

„Objava tog članka još je jedan koračić što ga čini medicinski sektor, koji nastoji potiho prigrabiti više moći i statusnih prava jačih od roditelja koji stvaraju, hrane, podižu i odgajaju sljedeći naraštaj Amerikanaca. Taj članak nema ni zakonsku ni regulacijsku snagu. Pa ipak, njegovim objavljivanjem ohrabruju se sličnomisleći sudci, doktori i političari da i dalje šire zakonske ovlasti tog sektora, bazu korisnika i da povećavaju prihode unatoč protivljenju javnosti. Do sada su tisuće dječaka i djevojčica bile gurkane, vučene i tjerane da izjave kako osjećaju psihološke tegobe zbog muškog ili ženskog spola njihova tijela. Te izjave potaknule su rastući val skupih medicinskih tretmana koji tek trebaju pokazati imaju li ikakav razvidan dokaz o svojoj uspješnosti.“

Kada čovjek postaje „zreo“ za donošenje doživotnih odluka ili zavjeta?

A stanje je takvo da za korisnost i uspješnost u otklanjanju psiholoških „tegoba“ nema pravih dokaza. Naprotiv, jako je mnogo sumnji u negativne posljedice blokiranja određenih hormona u pubertetu, u učinke kirurških zahvata i u posljedice promjene propisa. Medicinska šteta koja se nanosi djeci mogla bi imati teške i nepopravljive posljedice.

Pritom mediji koji služe establišmentu prešućuju sve negativnosti, rizike i opasnosti, pa tako i slučajeve kada djeca nakon nekog vremena promijene svoje očitovanje o tomu da se osjećaju spolno drukčijima od svog fizičkog spola. Tu se susrećemo sa starim pitanjem i problem: Kada je čovjek dovoljno zreo, dovoljno informiran, dovoljno svjestan, dovoljno slobodan i dovoljno odgovoran donositi cjeloživotne odluke?

Nezamislivo je na primjer da tko donese odluku o ženidbi/udaji prije svoje osamnaeste, šesnaest ili eventualno petnaeste godine, a s obzirom na učestalost razvoda pokazuje se da mnogi nisu zreli donositi odluke o ulasku u brak ni s 30 ili više godina – jer nisu dosegnuli potrebnu zrelost i svijest o odgovornosti za druge.

Isto tako, nezamislivo je u tradiciji Katoličke crkve, i drugih religijskih zajednica, da bi se doživotni zavjeti, doživotno obvezujuće odluke da će tko biti svećenik, trajni đakon, redovnik ili redovnica donosili prije određene godine starosti. I prije višegodišnjih priprava, u kojima se svakomu mora dokraja posvijestiti što za njega ili za nju znači obvezati se da na osobno zvanje definirano kao doživotno i neopozivo. Unatoč tomu, opet su se nebrojeno puta događalo da su se, i u još „zrelijim“ godinama, svećenici i redovnice odlučivali napustiti svoje zvanje ili sklopiti braka, iako su se pri zavjetovanju obvezali na celibat, dakle da se ne će nikada ni oženiti ni udati ni imati spolne odnose s bilo kime.

Ankete pokazuju protivljenje većine Amerikanaca potpomognutoj promjeni spola

Dopustiti djeci s 15, 12 ili 10 godina da odlučuju o promjeni svoga fizičkog spola, svoga fizički-spolnog identiteta strahovito je opasno. Takvo što do jučer je bilo gotovo nezamislivo. No sada se takva „sloboda“ sve više „iza brda valja“. Problem su i liječnici koji se takvim opasnim zahvatima protive, i roditelji koji se tomu u velikoj većini protive. Njih sada – smislili su to globalni centri moći – treba razvlastiti, oduzeti im pravo u to se po vlastitoj savjesti „petljati“. Izuzeti djecu iz nadležnosti njihovih vlastitih roditelja.

Mnogi etablirani medicinski stručnjaci – sluge i slugani „novoga svjetskog poretka“ – ignoriraju ili prokazuju svoje kolege koji upozoravaju na sve moguće štetne posljedice medicinskih zahvata u spolni identitet dječjih tijela. Ništa im ne znači ni to da u američkoj javnosti jača otpor takvim postupcima i praksama, a posebice otpor sklonosti i namjerama vlasti da mijenjaju propise tako da se širom otvore vrata fizičkoj promjeni spola po odluci samog djeteta, do koje se dovodi dubioznim farmaceutskim sredstvima i opasnim kirurškim zahvatima. U rujnu 2020. jedna anketa među 3.500 anketiranih

https://www.prnewswire.com/news-releases/national-poll-reveals-majority-of-voters-support-protecting-women-only-sports-prisons-301162082.html

pokazala je da se 54 posto glasača snažno protivi tomu da se djecu podvrgava kirurškim zahvatima koji se odnose na promjenu spola ili tomu da im se daju hormoni koji mijenjaju njihov spolni identitet. Bilo je svega osam posto onih koji su odobravali takve metode.

Na žalost, mediji i političari stvaraju predodžbu da su raspoloženja obrnuta. Američki demokrati praktički su gotovo svi liberalni u pitanjima promjene spola i prava na „rodnu orijentaciju“, pa tako i na „izbor“ fizičkog spola. Osim toga,  nije više izbor samo ni između „muško“ i „žensko“, nego se „bira“ u sve širem rasponu svakojakih proizvoljnih identiteta. Za takve potrebe šarenila „duginih boja“ već počinje ponestajati slova u abecedi (LGBTIQ+). Breitbart pak primjećuje i žali se čitateljima kako se i vrlo malo republikanskih (konzervativno-desnih) zastupnika u Kongresu javno suprotstavlja plimnom valu transdženderizma, u ovom slučaju izboru i fizičkom mijenjanju spola u djetinjstvu, vjerojatno najčešće  u pubertetu.

 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo

Facebook Comments