Nenad Piskač: Federiranje federacije od Bakarića i Tita do Holznera i Bidena

Nenad Piskač: Federiranje federacije od Bakarića i Tita do Holznera i Bidena

 

 

Vladimir Bakarić (1912. – 1983.), zvani Svileni, bio je „istaknuti komunist“, titoist, član Agitpropa CK KPH, politički komesar Glavnog štaba ilegalnih komunističkih odreda, osnivač Zavnoha te vijećnik i član predsjedništva Avnoja. Sudjelovao je u revolucionarnom preuzimanju vlasti. Tijekom rata pridonio je donošenju odluka o likvidacijama civila, o njihovu odvođenju na prisilni rad i zauzimanju Zrina. Njegov politički uspon prema poziciji vodećega hrvatskog komunista započeo je likvidacijom Andrije Hebranga, dotadašnjega prvog čovjeka hrvatskih komunista. Svileni je bio dugogodišnji sekretar CK KPH. Bio je predsjednik vlade i Sabora Narodne Republike Hrvatske. Potom i član Savjeta „federacije“. Pa onda i član Predsjedništva SFRJ. Izjasnio se je protiv Deklaracije o hrvatskom jeziku. Sudjelovao je u smjenjivanju vođa „hrvatskoga proljeća“. Bio je predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SFRJ – Udbe. U vrijeme ubojstva hrvatskoga nacionalista Brune Bušića (1939. – 1978.) bio je predsjednik Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. Tom i takvu Bakariću, ideologu iza kojega nije ostalo nikakvo djelo trajnije vrijednosti, „historija radničkoga pokreta“ pripisuje autorstvo konstrukta – „federiranje federacije“.

Federiranjem se održavao totalitarni režim

Federiranje federacije započelo je u početku šezdesetih godina zbog gospodarske krize u kojoj su se pronašle razvijene i nerazvijene republike federativne Jugoslavije. Avangarda radničke klase, Partija, nije znala pronaći rješenje gospodarske održivosti, a još je manje znala riješiti „nacionalno pitanje“. Partijsko federiranje trajalo je sve do godine 1974., kada je donesen Ustav. U Hrvatsku je godine 1972. već uvedena politika „hrvatske šutnje“. Ustav iz 1974. bio je jedan od najdužih ustava na svijetu. Izdržao je samo šesnaest godina. Ni on u sinergiji sa „samoupravnim socijalizmom“ nije uspio održati Partiju i Jugoslaviju, koje su se prvom prigodom raspale na sastavne dijelove. Federiranje je, međutim, preživjelo iako je federacija umrla.

Kako bi „federacija“ (Jugoslavija) mogla funkcionirati na totalitarnim načelima, njezini ideolozi s vremena na vrijeme potaknuli bi „federiranje“ (pod egidom „decentralizacije“ ili nekom drugom). Kad bi se neke osobe uhvatile na to ljepilo i prihvatile „federiranje“ više od dopuštene larpurlartističke razine, onda bi dobile po glavi – Partija bi im, kako se to danas kaže, uvela sankcije, a njihovi sljedbenici ili bi i cijeli narodi koje su navodno predstavljali dobili „etiketu“ i trajni „monitoring“. Ideolozi „federacije“ potom bi smišljali novo beskvasno „federiranje“. Tako se stvarao privid napretka i vjera u „bolju budućnost“. Tu su Titovu foru mnogi na Zapadu popušili, ali i debelo plaćali.

Taktikom federiranja federacije održavalo se totalitarni režim i totalitarna Jugoslavija. Iako je komunizam u međuvremenu službeno pao i premda nijedna dosadašnja Jugoslavija nije utemeljena na demokratskoj volji, ona se u međunarodnoj zajednici i u dokumentima spominje kao da je živa, a njezine komunističke izdanke doživljava se kao moderne kapitaliste pod uvjetom da u zoni svojih utjecaja bespogovorno prihvaćaju federiranje. Kako Jugoslavija, međunarodnopravno nepostojeća država, tako i taktika federiranja jugoslavenske federacije živi i trideset godina poslije jugoslavenskoga sloma? Ona ima svoje zagovornike ne samo u poraženim totalitarnim snagama iz devedesetih godina raspoređenima po „republikama“ pokojne „federacije“, već i u međunarodnoj zajednici, onomu njezinu dijelu koji je nevoljko prihvatio raspad Jugoslavije i pokušao ju održati i uz pomoć velikosrbijanske politike, ponudivši zločincu Slobodanu Miloševiću da žurno i efikasno ognjem i mačem sačuva Jugoslaviju u bilo kojem obliku, pa i kao „veliku Srbiju“. Protiv raspada Jugoslavije (ali ne i Čehoslovačke i SSSR-a) bile su Sjedinjene Američke Države i vodeće države Europske zajednice (danas EU).

Decentralizacija ne smije izazvati dezintegraciju federacije

Kako bi se uopće moglo federirati federaciju, potrebno je čimbenike federacije priznati kao djelomično ostvarene države bez punoga suvereniteta, podrivati ih iznutra i ucjenjivati izvana, a po mogućnosti nametnuti im odnarođenu, u hrvatskom slučaju – bakarićevsko-svilenu vlast, s kakvom smo suočeni posljednjih dvadesetak godina. Nadalje, potrebno je federaciju nametati kao nedjeljivu cjelinu, sviđalo se to objektima federiranja ili im se ne sviđalo. Unutar te nedjeljive cjeline probleme treba svesti na uzak izbor i zajednički nazivnik. U prvi plan umjesto volje i težnje naroda i nacionalnih interesa i međunarodnoga prava potrebno je staviti, nekad – ekonomske odnose između federacije i republika („decentralizaciju“), ili danas – „sprječavanje napretka na Zapadnom Balkanu“. Opravdanje za primjenu taktike federiranja jugoslavenske federacije u pravilu se traži među ekonomskim, statističkim ili integracijskim „argumentima“.

Prvo pravilo federiranja federacije jest da se proces federiranja osmišljava i vodi odozgo prema dolje, a odgovornost za kvalitetnu provedbu federiranja odvija se odozdo prema gore. Sve to u strogo kontroliranim uvjetima i u ime nekog višeg cilja. Drugo je pak to da federiranje ne smije ugroziti federaciju, već mora voditi prema njezinu opstanku i jačanju, stabilnosti i sigurnosti. Oba ta pravila imao je u vidu „drug Tito“ i njegov vjernik Vladimir Svileni Bakarić. Tito ih je u svojim govorima na svoj način više puta ponavljao „drugovima i drugaricama“, pa i samome „radnome narodu“. Primjera radi, evo Titova navoda iz 1962. godine izrečenoga pred Izvršnim komitetom CK SKJ: „Mogu reći da se, po mom mišljenju, ovdje ne radi samo o izvjesnoj privrednoj krizi, nego se radi o političkoj krizi u našoj zemlji… Kakva je samo atmosfera, drugovi…na sjednicama Saveznog izvršnog vijeća! Kakve su to diskusije! Često dolazi do toga da se čovjek pita: pa dobro, je li ta naša zemlja zbilja kadra da se još drži, da se ne raspadne?“ Pojednostavljeno, federiranje federacije ne smije izaći izvan režima ideološke kontrole – tada postaje opasnim političkim pitanjem i „kontrarevolucijom“.

Rat Ustavu nevjernih protiv Ustavu vjernih državljana

Kada bi dakle federiranje federacije započelo, vrhovni nadzorni organ budno je pratio tijek federiranja i, osobito u Srbiji, „odjeke i reagovanja“. Tito je u tom kontekstu naglašavao partijsku budnost, pratio je stupanj partijske discipline, mjerio utjecaj nacionalističkih i šovinističkih elemenata i priklanjao se malo „liberalnoj“, pa onda „konzervativnoj“ struji. Tako je glede federiranja federacije u ime „decentralizacije“, radi koje je navodno federiranje i započelo, Tito uočio, zaključio i presudio: „Decentralizacija kod nas dobija kod pojedinih naših ljudi sve više karakter i smisao dezintegracije“.

Suvremeno federiranje federacije u 21. stoljeću također se oslanja na ekonomističke analize. Mario Holzner, izvršni direktor bečkoga Instituta za međunarodne gospodarske usporedbe, dao je početkom lipnja intervju Austrijskoj novinskoj agenciji (APA) objavljen pod naslovom „Očuvanje Jugoslavije svima bi se ekonomski isplatilo“. Već se iz naslova vidi da se Holzner bavi više puta propalom jugoslavenskom utopijom. Osnovna mu je teza da su države proistekle iz raspada Jugoslavije najveće gubitnice. Njegovo mišljenje čini se dijele i vanjske politike ključnih država članica EU-a, a i SAD, pa se kao „logično“ rješenje nameće neki novi oblik Jugoslavije, utemeljene na ekonomskim razlozima, ali to još države slijednice „ne razumiju“, pa ih treba paternalistički usmjerivati prema tom cilju, što su pojedina „republička vodstva“ već u svilenom obliku i prihvatila. Hrvatski Ustav izrijekom zabranjuje jugoslavenske integracije, pa se može reći da suvremeni, ili „novi soj“ federiranja jugofederacije potencijalno može u Hrvatskoj izazvati građanski rat između Ustavu vjernih državljana i federiranju federacije vjernih državljana. Na mnogim razinama taj se rat protiv Ustavu vjernih državljana već vodi duga dva desetljeća.

Parcijalni pokazatelji potrebe o federiranju federacije

Holzner ističe kako se „ekonomski isplatilo sačuvati Jugoslaviju“. Njegova je teza poslana u svjetsku javnost upravo kad se obilježava trideseta obljetnica neslavnoga ekonomskoga i političkoga raspada Jugoslavije. On smatra kako bi Slovenija i Hrvatska imale najviše koristi u situaciji očuvane Jugoslavije. Te dvije republike, koje su prve izašle iz „tamnice naroda“, pomalo gube primat najrazvijenijih republika. Otkad su otkazale vjernost federaciji sustižu ih ostale. Njihovo pristupanje Europskoj uniji „ne odražava se jasno na razvoju bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika“, točno primjećuje Holzner, ali ne kaže u kojoj je mjeri do stagniranja došlo zbog politika na tragu obnove „federacije“, odnosno reintegracije „prostora bivše Jugoslavije“, takvo što, naime kaj, nije još stigao izračunati. A te politike obnove federiranja cijeli „prostor“ propale „federacije“, najprije nastoje ekonomski i gospodarski nivelirati i izjednačiti. Gospodarska nivelacija postiže se federiranjem – stagnacijom razvoja razvijenih uz istodobno poticanje rasta nerazvijenih republika.

Holznerovom analizom drug Tito bio bi zadovoljan s kompletnim Centralnim komitetom Saveza komunista Jugoslavije. Naime, kaj. Ovaj tvrdi: „Promjena gospodarske paradigme kao posljedice koronakrize mogla bi regiji dati gospodarski poticaj“. I Tito je po Zapadu tražio „gospodarske poticaje“. Istina, nije se dosjetio posijati virus u federaciju, te time ojačati totalitarizam koji je uveo i bez virusa, boreći se neprestano s „nevidljivim neprijateljima“ („narodnim neprijateljima“, „smradom“, „hrvatskim nacionalizmom“, „klerofašizmom“ i ostalim izmišljenim sojevima totalitarnih etiketa). I dobivao je „gospodarske poticaje“ (kredite), samo da održi „federaciju“. I još: Jugoslavija kao „mješovita ekonomija“ s otvorenom migracijskom politikom bila je „bolje razvijena od zemalja komunističkoga Istočnog bloka“, ističe moderni federator nepostojeće federacije. K tomu, dodaje Holzner – sve bi republike SFRJ profitirale ulaskom u EU. Tu se suvremena ekonomska „znanost“ federiranja federacije razlikuje od Titove po tomu što je potonji sve republike, umjesto u EZ/EU uveo u „pokret nesvrstanih“. Koji se, dakako, raspao.

Kod utopističkih federatora federacije sve vrvi optimizmom, jedino Jugoslavije, bemu mišića, više nema! Ta država od 1918. istodobno nastaje i nestaje, nestaje i nastaje. I koliko su god federatori jugoutopije skuhali žaba u protekle 103. godine, uvijek bi nestala. Čini se kako je nemoguće da vanjske politike ključnih država prihvate povijesnu danost da je svaka država nastala po raspadu Jugoslavije (taj proces još nije dovršen u Vojvodini!) samostalna i suverena, a ne dio federacije namijenjen federiranju. Prostor bivše Čehoslovačke, ili bivšega SSSR-a, nitko ne federira, nitko ih tako uporno ne tretira ili ih nipošto ne tretira kao jednu cjelinu, zasebnu „regiju“, niti im izmišlja besmislena imena kao što je „Zapadni Balkan“ (gdje je istočni Balkan?).

Hey Joe

O tridesetoj obljetnici smrti Jugoslavije korak dalje u procesu inkluzivno-reinkarnirajućega federiranja federacije napravio je predsjednik SAD-a, Joe Biden.

BIDENOVA JUGOINKLUZIVNA UREDBA

S obzirom na njegovu visoku dob, on se sigurno s nostalgijom sjeća titoističkoga federiranja od prije pola stoljeća, jugoslavenskoga zaduživanja, ali i američkog kasnog paljenja kad je na demokratskim i mirnim osnovama trebalo raspustiti federiranu Jugoslaviju. Ali, tko bi rekao da Biden i u 21. stoljeću goji simpatije prema Bakarićevu terminu i Titovoj politici federiranja federacije?! Predsjednik Tito, oprostite, predsjednik Biden 8. lipnja 2021. (a ne šezdeset godina prije toga, 1961.) potpisao je „Uredbu o blokiranju imovine i suspendiranju ulaska u SAD nekih osoba koje pridonose destabilizaciji stanja na Zapadnom Balkanu”. Taj je dokument unutarnja stvar SAD-a, pa ga ne ću ovdje u cijelosti navoditi. Jedan dio ipak je potrebno navesti, zbog boljega razumijevanja suvremene inačice federiranja federacije:

„Ja, Josph R. Biden ml., predsjednik SAD-a, ovime protežem opseg izvanrednih nacionalnih situacija proglašenih Uredbom 13219 od 26. lipnja 2001. (Blokiranje imovine osoba koje su prijetnja naporima u međunarodnoj stabilizaciji na Zapadnom Balkanu), sukladno dopuni Uredbom 13304 od 28. svibnja 2003. (Prestanak izvanrednih situacija s obzirom na Jugoslaviju i modifikacija Uredbe 13219 od 16. lipnja 2001.), nalazeći da situacija na teritoriju bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Republike Albanije (Zapadnog Balkana) tijekom posljednjih dvaju desetljeća, u koju (situaciju) ulazi potkopavanje poratnih sporazuma i institucija posljedično raspadu bivše Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije, a i široko rasprostranjena korupcija unutar raznih državnih vlasti i institucija na Zapadnom Balkanu, ometa ili priječi napredak prema djelotvornoj i demokratskoj vladavini i punom integriranju u transatlantske institucije, pa time tvori neuobičajenu i izvanrednu prijetnju nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici Sjedinjenih Država“.

Uredba je komunističku „decentralizaciju“ s početka šezdesetih prošloga stoljeća, kao razlog novoj inačici federiranja federacije zamijenila „potkopavanjem poratnih sporazuma i institucija“, „široko rasprostranjenom korupcijom unutar raznih državnih vlasti i institucija na Zapadnom Balkanu“, pa onda „ometanje“ ili „priječenjem“ stanovitoga „napretka“ i „punom integriranju“. Nepostojeća međunarodnopravna SFRJ plus postojeća Republika Albanija, iako siromašne i nerazvijene kako tvrdi Holzner, tako su se pronašle kao trajno suspektno mjesto „tvorbe neuobičajene i izvanredne prijetnje nacionalnoj sigurnosti i vanjskoj politici Sjedinjenih Država“. Da ne vidim u tom dokumentu zaostalu prijetnju politike federiranja federacije, zapjevao bih s Jimijem Hendrixom – „Hey Joe“!

Nema više ni ono – „SFRJ, minus Slovenija“. Tȁ tko bi navodio tolike nepotrebne države: Republika Slovenija, Republika Hrvatska, Republika Bosna i Hercegovina, pa onda Crna Gora, Kosovo, Makedonija i Srbija. Dovoljno je i birokratski je lakše navesti samo dugačko iznova federirano ime Socijalističke Federalne Republike Jugoslavije i pridodati joj Republiku Albaniju i evo fatamorgane nazvane „Zapadni Balkan“. Uredbu bi stoga pozdravili i najpoznatiji zapadnobalkanci 20. stoljeća, Tito i Enver Hoxha, em je inkluzivna, em je integrativna, em je progresivna.

Bidenova mirna reintegracija Jugoslavije

Priča o federiranju federacije, ni u nepostojećoj „federaciji“, a ni u postojećoj tzv. međunarodnoj zajednici nije bezazlena i nije završena. Federatori tipa ovdje navedenih Maria i Joea, a i njihove analize i uredbe u Hrvatskoj mogu računati na 25 posto od ukupnoga demokratskoga kapaciteta za federaciju, Tita i Hoxhu – spremnog. I to unatoč činjenici što Hrvatsku od godine 2000. (tzv. „šestorke“ u Americi sklepane) do danas domaći federatori, suvremeni titeki i svilenčad neprestano iznutra federiraju prema federaciji, prema novoj rodnoj ideologiji, a vjerojatno i prema nekoj vrsti novoga uredbenoga ustava Zapadnoga Balkana. Trpati danas Hrvatsku u međunarodnopravno i zemljopisno nepostojeći „Zapadni Balkan“ moguće je samo nedemokratskim sredstvima. Kad je u pitanju najnovije eurounijsko i američko federiranje federacije, službena Hrvatska drži se politike „hrvatske šutnje“. Kako titoistička pozicija tako i bakarićevska oporba. Kao da nisu ni čule za Bidenovu reintegracijsku uredbu.

Poslije svake faze federiranja federacije Hrvatska je prošla bosa po trnju. Komunističko federiranje federacije završilo je s Ustavom godine 1974. i hrvatskom šutnjom. Postkomunističko dvadesetogodišnje federiranje federacije započeto 3. siječnja 2000. okrunjeno je Uredbom predsjednika Bidena. Ni u prvom, a ni u drugom naletu federiranja federacije Hrvati nisu imali političare od formata. Na početku komunističkoga federiranja Tuđman je raščistio s Partijom (i ona s njim) i počeo ozbiljnu pripravu za „preuzimanje odgovornosti“. Kad ju je godine 1990. preuzeo, u novim okolnostima demokracije i obnovljene državnosti, odgovorno je držao hrvatsku državu podalje od federiranja federacije. Poslije njega, na početku postkomunističkoga federiranja federacije nitko se s hrvatske strane nije ozbiljno politički suprotstavio federiranju federacije. A kako stvari danas stoje, takvo što se, na žalost, u ozbiljnom obliku ne će dogoditi još desetak godina.

Hrvatska u postkomunističko razdoblje federiranja federacije nije ušla demokratskom voljom. Ušla je u taj proces grijehom struktura, koje su u međuvremenu prerasle u strukturu grijeha. No, mogla bi demokratskom voljom izaći iz federiranja federacije i iz strukture grijeha, kao što je referendumom izašla iz jugokomunističkoga federiranja federacije, iz politike hrvatske šutnje i iz Ustava SFRJ. Da bi se takvo što dogodilo, treba osoviti novu nacionalnu političku elitu, a postojeću triopolnu elitu, koja je u hrvatskoj državi neodgovorno prihvatila novo federiranje federacije, odfederirati u ropotarnicu trulih utopija. Nema drugog puta.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook Comments