Šiljo: Posljednji put glasujemo po kriteriju „protiv“!

Ovaj put, u Zagrebu, a i još ponegdje, nemamo pravog izbora ni kriterija osim izbora „protiv“. Na izbore „moramo“ u glavnom nam gradu izaći i glasovati za Škoru uglavnom zato što smo (jako) protiv Tomaševića, a ne zato što bi Škoro bio neusporedivo i neupitno bolji, kvalitetniji, domoljubniji, kompetentniji i čestitiji od Tomaševića. No ovaj put ujedno moramo i želimo svim kandidatima, političarima i strankama otvoreno poručiti: Ovo je posljednji put da idemo birati po kriteriju „protiv“ kao primarnom razlogu našega „za“! Ako na sljedećim izborima ne bude onih koje ćemo zaokružiti zdušno i uvjereni da je to naš pravi zbor, zato što ih cijenimo na temelju njihovih pozitivnih kvaliteta i vrijednosti njihovih ideja, vizija i programa, ostat ćemo doma. Pa i u slučaju da nas uzbune upozorenjima o ne znam kakvim pogibeljima za narod i državu do kojih će doći u slučaju ako većina zaokruži „takve“ stranke i političare. Budu li i „sjekire padale s neba“ – ostat ćemo doma! U protivnomu, hrvatska politika nikada se ne će uozbiljiti niti će biti doista hrvatska, narodna i demokratska. Niti će kako treba ostvarivati zadaće i svrhe radi kojih i postoji.

Zagreb – Vidikovac, 28. svibnja 2021.

„Možemo!“ i udruge u tu platformu uvezane udruge izrasle su za Bandićeva života kao alternativa njegovu modelu i načinu upravljanja Zagrebom. Bandić je u međuvremenu naprasno umro, no inercija onih koji su „protiv Bandića“ nije se mogla najednom zaustaviti ni preusmjeriti. Golem i ničim pozitivnim zaslužen postotak glasova (od 47 posto ukupno izašlih) za T. Tomaševića u prvom krugu pokazatelj je uspješnosti te dugotrajne mobilizacije „protiv“.

Miroslav Škoro kao kandidat (i predsjednik!) Domovinskog pokreta (kao nacionalnog pokreta) ušao je u predizbornu kampanju za drugi krug tako da je 90 posto energije uložio u osporavanje i prokazivanje Tomaševića i njegovih udruga. Gotovo svu energiju uložio je u protivljenje onima koji su bili protiv Bandića i bandićizma. Ne doduše tako da je branio bandićizam, nego tako da je osporavao one koji su privukli najveći dio nezadovoljnika dosadašnjom vlašću u Zagrebu.

Prije toga, na prošlim izborima za Sabor, M. Škoro imao je kao glavni refren borbu protiv „duopola“: protiv vladavine i smjenjivanja na vlasti HDZ-a i SDP-a, ili njihove potajne uzajamnosti, sa svim njihovim partnerima i satelitima. Kampanja je i tada imala težište na onomu „protiv“: ponajviše protiv Plenkovića kao čelnika većinske i vladajuće stranke, mnogo više nego protiv samog HDZ-a. A i na prethodnim, predsjedničkim izborima bio je snažno izražen motiv „protiv“. Ljevica je bila protiv KGK i Škore, hadezeovci najviše protiv Škore, a Škoro uglavnom protiv HDZ-ove kandidatkinje KGK kao glavne mu smetnje na putu prema osvajanju Pantovčaka. U završnici Škoro je bio i protiv samog sebe, te je na ključnom sučeljavanju na HRT-u, umjesto da sve prethodno okruni nekom jakom gestom, sam sebe oslabio i time dopustio KGK da ga pretekne i uđe u drugi krug. I u njemu izgubi. Dijelom i zaslugom Škore, koji nije prestao biti protiv nje. 

Na već nepreglednom nizu raznih izbora unatrag dvadesetak godina glavni je kriterij bio upravo taj „protiv“. Jedne se na taj način mobiliziralo u korist SDP-a, strašenjem njih „radikalnom“ i „ekstremnom desnicom“, dok se druge mobiliziralo upozoravanjem na ugroze koje dolaze od „ljevičara“, „crvenih“, „jugovića“, „globalista“ i inih.

U drugom krugu ovih mjesnih i područnih izbora Škorina se strategija sastoji ponajviše u tomu da dokaže kako je Tomašević lažnjak, licemjer, udrugaški ’uhljeb’ domaćih i stranih vlasti i centara moći i sisač njihovih sredstava. Udarajući u takve žice i otkrivajući stotine milijuna kuna ubrizganih u posljednjem desetljeću u Tomaševićeve i druge udruge Škoro je nanio teške udarce svom suprarniku, pokolebao mnoge njegove birače, a ohrabrio i mnoge koji nisu glasovali za njega da ovaj put svakako izađu i zaokruže njegovo ime. Neovisno o tomu kakav Škoro samo po sebi (per se) doista jest odnosno kako se njega doživljava i po savjesti vrjednuje.

Što se time hoće reći? Hoće se reći da gotovo sve dosadašnje predizborne izborne kampanje počivaju mnogo više na pozivanju birača da glasuju protiv onih drugih negoli na pozitivnoj motivaciji. Nezgoda je u tomu što izborni sustav ne predviđa glasovanje u kojem gubi onaj kojeg  najviše ljudi prekriži, nego definira glasovanje tako da dobiva onaj kojeg najviše ljudi zaokruži. Tako oni koji su protiv Tomaševića, i to s pravom i jakim razlozima, ne mogu protiv njega ništa učiniti ako na glasačkom listiću prekriže njegovo ime, nego samo tako ako zaokruže onoga tko je njegov jedini suparnik i alternativa njemu. Mnogo je slabiji motiv taj da treba zaokružiti Škoru (vrijedi i obrnuto) zato što je on po kriteriju za gradonačelnika bolji od onoga drugoga. 

Ovaj put, u Zagrebu, a i još ponegdje, nemamo pravog izbora ni kriterija osim izbora „protiv“. Na izbore „moramo“ u glavnom nam gradu izaći i glasovati za Škoru uglavnom zato što smo (jako) protiv Tomaševića, a ne zato što bi Škoro bio neusporedivo i neupitno bolji, kvalitetniji, domoljubniji, kompetentniji i čestitiji od Tomaševića. No ovaj put ujedno moramo i želimo svim kandidatima, političarima i strankama otvoreno poručiti: Ovo je posljednji put da idemo birati po kriteriju „protiv“ kao primarnom razlogu našega „za“! Ako na sljedećim izborima ne bude onih koje ćemo zaokružiti zdušno i uvjereni da je to naš pravi zbor, zato što ih cijenimo na temelju njihovih pozitivnih kvaliteta i vrijednosti njihovih ideja, vizija i programa, ostat ćemo doma. Pa i u slučaju da nas uzbune upozorenjima o ne znam kakvim pogibeljima za narod i državu do kojih će doći u slučaju ako većina zaokruži „takve“ stranke i političare. Budu li i „sjekire padale s neba“ – ostat ćemo doma! U protivnomu, hrvatska politika nikada se ne će uozbiljiti niti će biti doista hrvatska, narodna i demokratska. Niti će kako treba ostvarivati zadaće i svrhe radi kojih i postoji.

 Šiljo/Hrvatsko nebo