Ovo je vrijeme za nacionalnu mobilizaciju!

Za svakoga za kojega je „politika nauka o sudbini naroda“ žalosni su ispodpojasni obračuni između predsjednika Republike, Vlade i Sabora. Istina, to zabavlja puk, ali i obezvrjeđuje vršne institucije, koje predstavljaju i samu državu. Sva trojica zaklinju se u „antifašističku“ tradiciju, što znači da će se u nekom trenutku pomiriti, ili smiriti. Ni u Hrvatskom saboru situacija nije bolja. I danas je aktualna satirička dosjetka A. G. Matoša o Saboru kao kokošinjcu. Nju je aktualizirao Zlatko Vitez dok se još bavio politikom. 

Ipak, valja izdvojiti nešto. Prije nekoliko dana zastupnica Karolina Vidović Krišto zatražila je minutu šutnje i molitve u povodu tridesete godišnjice srpske agresije. Znala je da će je predsjednik Sabora Gordan Jandroković odbiti, zato što ne smije ugroziti vladajuću srpsko-hrvatsku koaliciju. Je li željela samo uknjižiti pokoji politički bod pred svojom sve brojnom publikom, ili su joj namjere bile plemenite, vrijeme će pokazati. No ukazala je na stvarno stanje stvari.  

Bez obzira na motive i razloge zastupnice i predsjednika Sabora, mi moramo obilježavati važne nadnevke i odavati počast našim herojima. Tako poštujemo njihovu žrtvu, koju su ugradili u temelje države, ponovo otkrivamo temelje našeg identiteta i obvezujemo se nastaviti raditi na tomu da Hrvatska ostvari njihove ideale. Obvezni smo shvatiti poruku koja proizlazi iz njihove borbe. 

U ovih 30 godina samostalnosti još nismo uspjeli definirati profil vlastite države. Bile su to godine traženja, godine u kojima smo pokušali učvrstiti zemlju. Više puta izgubili smo smjer, ali nikad nismo izgubili želju za istinskom slobodom ni volju da hrvatsku državu učinimo onakvom kakvu smo ju željeli kada ju nismo imali. 

Naš put bio je bolan. Tek što smo se osamostalili i obranili samostalnost, ušli smo u novi neproglašeni rat s onima koji nisu htjeli samostalnu Hrvatsku. Taj rat još traje. Istodobno smo se morali teško boriti protiv nametanja od tzv. „međunarodne zajednice“, koja je uvijek podupirala protivnike i neprijatelje hrvatske države, među koje valja uračunati i oportuniste. 

Unatoč svemu, uspjeli smo, pa bilo to i samo formalno, izgraditi republikanske institucije i pravnu državu, ali ne i osigurati gospodarsku neovisnost. Naše bogatstvo uglavnom je – izravno ili neizravno – u tuđim rukama, što koristi strancima, a nas osiromašuje. Morat ćemo ići u nove bitke da vratimo ono što je naše. Ali i da izgradimo infrastrukturu koja će nam omogućiti kakvu-takvu gospodarsku i društvenu samostalnost. 

Vrijednosti borbe za osamostaljenje bile su prisutne u ovih 30 godina. I danas su prisutne u svijesti svakog Hrvata koji što pridonosi u borbi za očuvanje i osnaživanje hrvatskog suvereniteta. Postoji neraskidiva veza između ideala naših branitelja i naše čvrste odluke da ojačamo suverenitet prema van i pravnu državu prema unutra. 

Ovo je vrijeme za nacionalnu mobilizaciju, za duboke promjene koje će osnažiti unutarnju vitalnost i ojačati našu međunarodnu poziciju. Ovo je vrijeme potvrđivanja da smo željeli i želimo biti slobodni kao osobe i kao Hrvati. Ovo je vrijeme da se obnove napori kako bismo učvrstili jednu legitimnu nacionalnu opciju, i to na svim područjima. I uspjet ćemo ako ponovo stavimo domovinu na prvo mjesto. Kao što smo to učinili 1990. Potrebna je bila samo vjera. I danas je potrebna samo vjera. 

 (MO)/Hrvatsko nebo