Nenad Piskač: Peticija u totalitarnom žrvnju hrvatsko-srpskog režima

Nenad Piskač: Peticija u totalitarnom žrvnju hrvatsko-srpskog režima

 

U posljednje vrijeme pratimo kako režim u Hrvatskoj podmazuje ideju „srpskoga sveta“ kroz srbijansku religijsku sastavnicu nedavno utjelovljenu u patrijarhu SPC Prvoslavu Periću – Porfiriju. Taj je „srpski svet“ zapravo modificirani Plan (Načertanije), modificirana Homogena Srbija, modificirani Valerijanov memorandum, modificirani prvi memorandum SANU i modificirani drugi memorandum SANU i svih iz njega izlučenih „strategija“. Jugoslavenska sastavnica infiltrirana u hrvatsku politiku, vlast, oporbu, katolički kler i državne ustanove može srednjoročno opstati samo u nekoj vrsti koalicije sa „srpskim svetom“. Tako proizlazi iz povijesnoga iskustva. No, svaka vrst koalicije hrvatskoga jugoslavenstva sa srpskom vanjskom, a zapravo integrističkom (jugounitarističkom) politikom, u svojoj srži nepromijenjenom u posljednjih stotinu i pedeset godina, u Hrvatskoj nužno vodi u totalitarizam i u sakaćenje demokratskih vrjednota i sloboda hrvatske većine, pa i narušavanje osnovnih načela katoličkoga društvenoga nauka.

Režimska akcija i demokratska reakcija

U srbijanski državno-religijski projekt „Porfirije“ – uz pomoć kojega se treba graditi „srpski svet“ razgradnjom hrvatske, crnogorske, bosanskohercegovačke i kosovske države – Plenković-Pupovčev režim ugradio se je jasno i nedvosmisleno, premda za tu i takvu politiku ni za takav politički program nikad i ni od koga nije dobio demokratsku potporu. Riječ je o samovolji jugosrpskih snaga, o samovolji na vršnim razinama izvršne političke vlasti i drugih moćnih institucija!, koja gura Hrvatsku u daljnju gospodarsku, demografsku i sigurnosnu bezizglednost te udaljuje državu i naciju od proklamiranih „europskih standarda“ dok ju istodobno prispodobljuje loše prikrivenim standardima „srpskoga sveta“. Onoga „sveta“ iz kojega je hrvatski narod izašao u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini krvav do koljena s nesagledivim žrtvama u ljudstvu i enormnim nikad naplaćenim ratnim štetama. Štoviše, hrvatska država pod narečenim režimom plaća agresorima ustanak protiv ustavnopravnog položaja Republike Hrvatske, a od svojih branitelja, kao u slučaju Hrastov, traži enormne iznose zato što su obranili Hrvatsku od vojne agresije „srpskog sveta“.

U tako uspostavljenom izokrenutom poretku stvari hrvatsko-srpski režim ništa ne prepušta slučaju, a povrh toga ne dopušta ni objektivno informiranje hrvatske javnosti kad se i pojavi kakav disonantan ton, kao što je ovih dana kulturno artikulirana Peticija kojom se traže smjene na HTV-u zbog toga što se HTV izravno uključio u afirmaciju srbijanskoga projekta „Porfirije“, u provedbu srbijanske vanjske politike nazvane „srpski svet“, a koji uključuje iracionalni progon bl. Alojzija Stepinca i betoniranje raskrinkanoga jasenovačkog mita („crne legende“). HTV se u tu svrhu koristio uslugama dvojice režimskih novinara: Dragana Nikolića i Aleksandra Stankovića.

U javnom je medijskom prostoru prešućena najprije reakcija na to protuhrvatsko djelovanje pod naslovom „Porfirijeva dalekovidnica“.

https://hrvatskonebo.org/2021/03/21/porfirijeva-dalekovidnica/

Porfirijeva dalekovidnica

 

 

Oglušili se HTV i HINA, čime su se svrstale uz jednoumlje hrvatsko-srpskoga režima. Potom je nastala Peticija.

POTPIŠITE PETICIJU Zahtjev za kadrovskim smjenama na HRT-u – Hrvatsko nebo 

POTPIŠITE PETICIJU Zahtjev za kadrovskim smjenama na HRT-u

 

I o nju su se također oglušila režimska „sredstva društvenoga priopćavanja“. Iako javno zagovaraju pluralizam i po naravni stvari bi trebali braniti Stepinca od velesrbijanskih objeda i zlonamjernih tumačenja, Peticiju su ignorirali i katolički mediji, Glas Koncila i Informativna katolička agencija. O tomu je opširnije pisao intelektualac katoličke zasvjedočenosti Zdravko Gavran.

ZDRAVKO GAVRAN: Deset pitanja o katoličkim medijima i Crkvi među Hrvatima danas – Hrvatsko nebo

POTPIŠITE PETICIJU Zahtjev za kadrovskim smjenama na HRT-u

 

Peticiju režim gura u rubriku „laprdientia croatica“

Naravno da samo peticije ne mogu narušiti monolit hrvatsko-srpskoga poretka u hrvatskoj demokratskoj državi. No, one su sastavni, legalni i legitimni dio nastojanja demosa da izrazi svoju volju i težnje u demokratski i pluralno uređenoj državi u razdoblju između dvaju ciklusa izbora i imaju pravo javnosti, kao što to imaju prekobrojni profesionalni i manje profesionalni sisavci državnoga proračuna za koje režim izdvaja više negoli to zdrava pamet, društvo i država mogu probaviti i pritom ostati zdravima.

Peticiju je režim dakle prezreo i proglasio nepostojećom. Međutim, potpisnici Peticije ne posustaju, iako su režimski analitičari ovaj put, ali posve krivo, predvidjeli da će sve ostati na prvoj izjavi. Nositelji te „građansko-državljanske inicijative sustavno obavješćuju javnosto što dalje čine i poduzimaju i to putem nekoliko nepokorenih medijskih točaka otpora u koje ubrajam i naš portal. Uvidjevši da prešućivanje nije urodilo malodušjem, režim se sad odlučio za drugu taktiku. Peticiju i potpisnike pripustili su, kao temu, oprezno u neke od svojih brojnih medija pod nadzorom, da ih obrade profesionalci režimskog konstruktivizma. Vidjet ćemo što će se iz toga roditi ili izroditi… No, za nas je ovdje važan hodogram događanja: Prvo je režim s Nikolićem i Stankovićem izvršio akciju usklađenu s načelima „srpskog sveta“. Na to je stigla hrvatska reakcija ispod kontrole režima. Nju je režim ignorirao. Onda je stigla nerežimska Peticija, reakcija na režimsku akciju prešućivanja. I to je režim ignorirao. Demos se ne predaje i insistira na Peticiji i njezinom pravu javnosti. Režim mijenja taktiku i preuzima temu u svoje ruke, dok neki istaknuti desničarski, oporbeni i domoljubni, a osobito (pro)katolički mediji i njihovi komentatori o njoj gromoglasno šute. Tu smo zasad stali, no, znamo da je idući korak režima i njegova konstruktivnog režimizma – razvodnjavanje teme, kupovanje vremena sve dok cijela stvar ne završi u laprdientia croatici, još jednom obliku iz arsenala režimskog sustava ubijanja nade.

Ubijanje nade totalitarnih je taktika

Zašto je režim toliko siguran u se i u to da će i dalje uspješno ubijati nadu u hrvatsku održivu i zdravu budućnost? Iz više razloga. Prvo, dvadeset godina uporno kuha žabe i rezultati su vidljivi: Mnoge je dakle uspio skuhati i pojesti, a opasnost mu ne predstavljaju ni napola kuhane žabe. Drugo, nema organizirane nacionalno-katoličke oporbe. Treće, uspio je potaknuti iseljavanje oko pola milijuna Hrvata. Četvrto, u Hrvatskoj je znatno manje od četiri milijuna Hrvata, a mortalitet je viši od broja novorođenih. Peto, u tako smanjenom broju Hrvata imamo nekoliko stotina tisuća evidentiranih alkoholičara, zatim oko 150.000 ovisnika samo o drogi, njima treba pribrojiti ovisnike o kocki i drugim porocima – sve su to osobe na koje se u političkom smislu ne može računati. Šesto, ubilo se više od tri tisuće hrvatskih branitelja. Sedmo, mladež je dezorijentirana. Osmo, Katolička crkva, njezina hijerarhija, još nije pronašla i zauzela svoju pravu ulogu u postkomunističkoj Hrvatskoj – više se pouzdaje, kako je to svojedobno primijetio sv. Pavao, u „poglavarstva, vrhovništva i sile“ negoli u Boga (Oca, Sina i osobito Duha Svetoga) i u svoj „narod Božji“. Osmo, režim dobro zna koja je snaga vojske uhljeba, zato iz mandata u mandat regrutira određeni postotak novih „očiju željnih napojnice“ i ljubitelja „kruha bez motike“. Deveto, intelektualce oportunističko-konformističke struje režim kupuje za sitnu lovu, sinekuru ili financiranjem njihovih „projekata“ koji se uglavnom svode na cijepanje dlake i istraživanje njezina utjecaja na rast trave i razmnožavanje insekata. Deveto, stupanj medijskoga jednoumlja nadmašio je i jugokomunističko jednoumlje. Deseto, stanovništvo je dosadašnjim promašenim politikama, strategijama i uzaludnim papirima osiromašeno i u gradu i na devastiranom selu i na sve pustijim otocima. Jedanaesto, uspješno je odvojeno hrvatsko iseljeništvo od matice. Prema tome, otpor narečenome režimu spao je na mali broj Hrvata sposobnih misliti i djelovati.

Razloga za sigurnost i stabilnost hrvatsko-srpskoga režima ima još, no i ovi su sasvim dovoljni za zaključak kako je Hrvatska za „srpski svet“ dvadesetak godina „tranzicijski“ kuhana i pripremana. Sad je, napokon, spremna za nj „u bilo kom obliku“. Peticija pokušava toj „tendenciji“ stati na put i izbaciti iz igre nedvojbene igrače nižega ranga upregnute u „srpski svet“ u Hrvatskoj, odnosno staviti na dnevni red pitanje odgovornosti odozdo prema gore, do samih vrhova.

Ne treba zaboraviti da su Srbija i SPC kroz povijest koalirale sa svim totalitarizmima (fašizmom, nacizmom i komunizmom), izražavale im lojalnost i provodile njihove specifične zločinačke metode, ali su u sinergiji države i državne crkve od svakoga totalitarizma uvijek i neizostavno tražile da im jamči provedbu ili homogene Srbije, ili velike Srbije, ili srpske Jugoslavije, ili „regiona“, ili „jugosfere“, ili sada „srpskoga sveta“. Čini se kako je na početku 21. stoljeća državno-crkvena politika Srbije pronašla u Hrvatskoj nove i efikasne koalicijske partnere. Na hrvatskom je narodu da se (samo)organizira i napravi najprije mentalni, a zatim i politički egzodus iz „srpskoga sveta“ u hrvatsku suverenu sadašnjost i budućnost.

 

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook Comments