Nenad Piskač: Srce slično pepelu nasuprot Stepinčevu srcu pravednika

Nenad Piskač: Srce slično pepelu nasuprot Stepinčevu srcu pravednika

 

Kako s vremena na vrijeme moram očistiti peć, relativno često susrećem se s pepelom. S tom se beživotnom tvari rijetko susreću suvremeni ljudi iz „džungle na asfaltu“. Prikopčani su na toplane i uplatnice. Zatvoreni u takozvanim „pametnim stanovima“, sad još s preporukom da „smanje socijalne kontakte“. Jedino se još pušači svakodnevno susreću s pepelom. Simbolika i značenje pepela danas su potisnuti u drugi i treći plan. No, sa simbolikom pepela susretali su se Židovi još u Starom i kršćani u Novom zavjetu (savezu). Katolici su pepeo uveli i u obred na Pepelnicu s kojom ulaze u korizmeno razdoblje crkvene godine. U povijesno-biblijskoj perspektivi pepeo ima više značenja, živjeli mi danas u pustinji, ili u obećanoj zemlji, ili u pustinji koju smo nevjerom „u vlastite snage i pomoć Božju“ napravili od obećane zemlje.

Što znači posuti se pepelom

Na jednom se svetopisamskom mjestu govori da je srce grešnikovo slično pepelu. Prorok Izaija idolopoklonca (kjv. kipočastitela) oslikava kao osobu koja voli pepeo, da bi Knjiga Mudrosti za idolopoklonca rekla kako mu je srce kao pepeo „i nada mu od zemlje bjednija, i život od gline nevredniji“. Grešniku je plaća pepeo. Oholice će biti pretvorene u pepeo, kaže prorok Ezekiel. Jedan drugi prorok optimistički prorokuje doba kad će pravednici gaziti zlikovce „kao prah pod nogama“.

Javnom pepeljenju prethodi prvo ljudski grijeh, sekundarno pak tuga i nesreća. Grešnik svjestan svoga grijeha priznaje da je „prah i pepeo“. Kako bi to i javno pokazao on sjeda u pepeo i njime posipa glavu. U nekim starozavjetnim slučajevima grešnik čak i jede pepeo. Posuti se pepelom znači priznati grijeh, izvršiti javnu „ispovijed“, unaprijed spriječiti Božji sud i zadobiti njegovo milosrđe. Onaj koji priznaje svoju grešnost, svoje ništavilo, može razumjeti Božje obećanje dolaska Isusa Krista, koji je pobijedio i grijeh i smrt. Tko pak ustraje u grijehu sam se osuđuje i udaljuje od milosrđa Oca, pobjede Krista i provjetravanja Duha Svetoga. Njegovo je srce slično pepelu.

Stari korijeni novih nepravdi „na ovim prostorima“

Protekli tjedan, uoči ovotjedne Pepelnice, slavili smo Stepinčevo. Progonitelji pravednika Alojzija Stepinca nisu se nikad javno „posuli pepelom“. Kako oni iz monarhističke, endehaške, komunističke, tako i republikanske Hrvatske. Riječ je o pepeljenja potrebitih progonitelja, biblijski rečeno: zlikovaca, grešnika, idolopoklonika i oholica komunističkoga pogleda na svijet, zagovaratelja i provoditelja jugoslavenskoga i velesrbijanskoga poretka na Balkanu. Naprotiv, mnogi otvoreni i prikriveni suvremeni predstavnici komunizma, jugoslavenstva i velesrbijanstva upregnuli su se kako bi, jedni – spriječili Stepinčevu kanonizaciju, drugi – prešutjeli kontinuirani rat protiv Stepinca i prevenirali svaki otpor agresiji na Stepinca i treći – zatamnili njegovo „svjetlo čiste savjesti“ i uveli mrak na mjestu gdje stoji „luč koja svijetli u mraku“.

Novi oblici nepravde prema Stepincu vjerna su kopija nepravdi počinjenih u doba najtvrđega jugokomunističkoga totalitarizma „na ovim prostorima“ na kojima velevlasti neprestano smišljaju ujedinjenje neujedinjivih država i naroda, a Srbija „oslobođenje i prisajedinjenje svih srpskih zemalja“. Takve stvari nigdje u Europi više ne prolaze. Samo „na ovim prostorima“, oslobođenima od civilizirane lustracije i osuđenima na lutajuću „tranziciju“ bez početka i kraja.

Beatifikacija članova Stožera ili diverzija na Stepinčevo

Na misi slavljenoj u Zagrebu na Stepinčevo među čitače molitve vjernika netko je uvrstio čitačicu Alemku Markotić, istaknutu članicu Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske i članicu Hrvatske demokratske zajednice. Nisam čuo na vlastite uši, ali sam saznao da je tehnički korektno pročitala molitvu vjernika. No, upravo je njezino neprikladno uvrštenje u misno slavlje dan kasnije medijski prekrilo i Stepinčevo i blaženoga Alojzija. Čitala je bez prigušnice koju je propisala kao mjeru borbe protiv epidemije, štoviše, pandemije, za koju neki, stručni poput nje, tvrde da uopće ne postoji.

Diverzija je odlično provedena i nitko se zbog nje nije posuo pepelom. Po mom laičkom mišljenju temeljni propust se sastojao u tome što je ona uopće uvrštena među čitače. Naime, kaj. Svatko razborit tko imalo razumije vrijeme i okolnosti u kojima živimo, mogao je zdravorazumski pretpostaviti da će se njezino čitanje molitve vjernih pretvoriti u medijsko miniranje Stepinčeva, u dokazivanje dvostrukih mjerila i povlaštenosti Crkve u doba korona krize – što se i dogodilo. Sutradan se pisalo o njoj, o maski, o njezinoj staroj majci, o korona partyju ispred katedrale, a ne o blaženom Stepincu ili o stepinčevski visokom ili niskom stupnju propovijedi biskupa i nadbiskupa HBK, kamoli o Stepinčevim propovijedima. Srećom, još iz naše Crkve ne dolaze glasovi o beatifikaciji Alemke od Stožera, i braće Davora, Krunoslava i Vilija, kao kakve-takve utjehe za blokiranu kanonizaciju Stepinca. Ovakve i slične diverzije, kojima se u drugi ili ideološki plan stavlja Stepinca, a nešto što je sporedno i izvan bilo kakvoga konteksta u prvi, nekad je smišljala udba. A danas?

Andrićeva osuda Stepinca i Katoličke crkve

Tko god to danas bio sigurno se ravna prema korifejima rata protiv Stepinca. Među protustepinčevskim vrelima možemo pronaći svakakvih slugu, ne Božjih, već režima, uglavnom totalitarnih. Tako i jednoga nobelovca. Ivu Andrića. Hrvata – samoproglašenoga Srbina. Tako mi Ive Čipika, nije jedini Hrvat, ni hrvatski književnik, koji je vizionarski stoljeće unatrag od usvajanja – usvojio Istanbulsku konvenciju i promijenio rod vlastitom voljom.

Andrić je izjavom prosvjedovao protiv papina proglašenja Stepinca kardinalom (1952.). Napisao je: „Ne iznenađuju izrazi ogorčenja koji dolaze iz raznih krugova i s raznih strana naše zemlje, povodom naimenovanja bivšeg zagrebačkog nadbiskupa za kardinala. Jer taj gest je, prirodno, morao pozljediti mnoge rane. Tim zločinima viša katolička hijerarhija ne samo da se nije oduprla nego ih je dobrim delom i sama sprovodila ili pomagala. Narodi nove Jugoslavije, združeni u moćnu, miroljubivu radnu i borbenu zajednicu rešeni su da od takvih zabluda i zločina, brane sebe i svoje potomstvo“. Da, pisao je srpskom ekavicom, a 1954. potpisao i Novosadski sporazum.

Naravno, 1952. Stepinac nije bio „bivši“ zagrebački nadbiskup osim u očima totalitarne KPJ/SKJ i njezinih brojnih slugu. Ali je tadašnji jugoslavenski diplomat, mason Ivo Andrić, bio bivši prijatelj članova terorističke skupine pripremane u Srbiji koja je u Sarajevu izvršila atentat na prijestolonasljednika i njegovu trudnu suprugu, zatim bivši član Jugoslavenske radikalne zajednice, zatim bivši pisac Elaborata o Albaniji – programa etničkog čišćenja, zatim nositelj Ordena svetog Save prvog reda, zatim dobitnik Njemačkog odličja Veliki križ Reda njemačkog orla (1937.), bivši diplomat Karađorđevićeve protuhrvatske i protukatoličke dinastije, zatim i pun hvalospjeva Hitleru bivši jugodiplomat u Berlinu, potom i bivši član četničkoga pokreta Draže Mihailovića, koji je u hladovini fašističke Srbije pod zaštitom Nedića bezbrižno čekao rasplet Drugoga svjetskoga rata, ne prosvjedujući pritom protiv njemačkoga i srpskoga holokausta… Taj i takav Andrić, koji Hrvatsku uopće ne spominje jer su valjda Hrvati zapravo Srbi, po učlanjenju u Partiju (1945.) odmah je bio izaslanik na prvomajskoj paradi u Moskvi (1946.) gdje stoji uz Staljina i u člancima veliča „mudro vodstvo generalisimusa Staljina, kao i mudro vodstvo našega narodnog vođe maršala Tita“.

Inkluzivni Andrić i politički nekorektan Stepinac

Iz te i takve kloake „ovih prostora“, koju je stvarao i u kojoj je odlično plivao i djelovao Ivo Andrić, političke elite Hrvatsku nisu iščupale u srednjoeuropski kontekst, nego su ju perfidno uvaljale u „ove prostore“ (kao i KPJ 1945.) tijekom proteklih dvadeset godina i tako protuhrvatske politike uspješno preselile iz 20. u 21. stoljeće. „Na ovim prostorima“ nadopunjuju se komunistički, jugoslavenski i velesrbijanski ideološki konstrukti i interesi provođeni „načelom postupnosti“ (A. Plenković), zakrinkani i šupljom politikom EU prema „ovim prostorima“ na kojima ništa još nije riješeno, kako god se činilo da jest. Južno od Sutle prostor je koji, bez obzira na državne granice, sve više nalikuje slanoj zemlji bez vode, nenastanjenom prostoru, pustoj zemlji – pustinji. Unatoč tomu što je na Drini brvno Srbija prešla, za što se Andrić cijeli život borio.

Iseljavaju se, dakle, Hrvati, Bošnjaci (muslimani) i Srbi, ta, u pustinji ne žele živjeti. Na prostoru „bivše Jugoslavije“, jer ništa nije riješeno na temeljima istine i pravde, još je sve moguće – novi ratovi, novo krojenje granica, novi londonski ugovori, novi Versailles, nova Jalta, novi Dayton, novi nasrtaji srbijanskoga imperijalizma, novo oživotvorenje velikobošnjačkog sna o „fildžan državi“, novi paktovi o miru i stabilnosti i novi tragikomični oblici hrvatskoga „inkluzivizma“ (geganja u maglu). Čeka se pogodan vanjskopolitički trenutak uspostave staro-normalnog više puta u krvi raspadnutog rješenja.

Na unutarnjem planu otpor starim rješenjima već je preventivno slomljen u Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Andrić sa srcem sličnim pepelu doživio je nekoliko takvih pogodnih trenutaka za proširenje Srbije, tj. jugoslavensko ujedinjenje pod okriljem totalitarizma, i u svaki se uspješno i unosno „inkluzivirao“. Politički nekorektan Stepinac, sa srcem pravednika, ni u jedan! U hrvatskim političkim strankama, ljudima i događajima trenutno prevladava neopepeljena andrićevština. Stepinac je, kao i Tuđman, etabliranim političarima i strankama prezahtjevan uzor, dobar im je samo kao dio prigodničarskog folklora i kao sredstvo obmane naroda shvaćenoga samo kao birače. Dok su srbijanski političari za vrijeme agresije stranim diplomatima darivali Andrićev roman Na Drini most (srp. Na Drini ćuprija) kako bi bolje razumjeli zašto trebaju protjerati „Turke“ i ostale s „vekovnih ognjišta“, hrvatski se političari i diplomate i danas srame, boje ili ne smatraju potrebnim stranim diplomatima gurnuti u ruke knjige sve brojnijih domaćih i inozemnih autora, koje s jedne strane dokazuju Stepinčevu pravednost, a s druge zločin nad istinom kao dio kontinuiranoga rata protiv Stepinca.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo

Facebook Comments