Hoćemo li pobijediti taj dvostruki rak?

Hoćemo li pobijediti taj dvostruki rak?

 

Na današnji dan, 12. veljače 2002. godine, u Den Haagu, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije – za ratne zločine na Kosovu i u Hrvatskoj te za genocid u Bosni i Hercegovini, započelo je suđenje bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću.

Suđenje pod predsjedanjem suca Richarda Maya počelo je iznošenjem optužbe glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, koja je istaknula da se optužnica protiv Miloševića iznosi u međunarodnom javnom interesu te da se ne sudi jednom narodu, nego pojedincu odgovornom za neizrecive patnje stotina tisuća ljudi kojega je motivirala želja za vlašću, a ne ideali. Glavni tužitelj, Britanac Geoffrey Nice, opisao je stradanja vukovarskih Hrvata na Ovčari kao tek jedan u nizu primjera stradanja navedenih u optužnici za Hrvatsku te istaknuo da je Milošević imao neposredan utjecaj na djelovanje JNA u Hrvatskoj, a i na srbijansko ministarstvo obrane i MUP, koji su potpomagali vojno i financijski hrvatske Srbe. 

Danas znamo koja je bila uloga tog Međunarodnog suda kao poluge „međuanrodne zajednice“ pomoću koje će se nametnuti politička rješenja u skladu s planovima svjetskih sila, koje nikada nisu prežalile raspad Jugoslavije. Valja podsjetiti na riječi ’oca domovine’ Ante Starčevića: “Čemu se imaju od tih načela nadati narodi koje tuđinci još drže zasužnjene? Onome se imaju nadati što zasluže. Ako budu za se radili te dokazali da žele i vrijede svoji biti, oni će dobiti slobodu, ako li budu radili tomu protivno, oni će dokazati da nisu za drugo nego što jesu, pa će pravo biti da propadnu.”

Još prije odlaska u Haag, Slobodan Praljak je rekao: „Ako ćemo mi završiti u Haagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka će pokoljenja reći da je netko bio kreten i izdajica, a netko častan čovjek.“ A neposredno prije samožrtvovanja rekao je: „Sudci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu“. I tako je taj Sud završio kako je i radio: neslavno. 

Znamo da je Milošević umro, ali i da u Srbiji vladaju Miloševićevi đaci, koji imaju svoje predstavnike i u hrvatskoj vlasti. Znamo da je Tito umro, ali i da u Hrvatskoj vladaju Titovi đaci. Dakle Milošević i Tito mrtvi su, ali velikosrpstvo i jugoslavenstvo živi su i zdravi u oko 20% (kako je rekao Tuđman) onih koji nisu naši, ali žive među nama, kao dva zloćudna tumora u hrvatskom tijelu, koja pri tome stalno mutiraju. Hoćemo li pobijediti taj dvostruki rak ili će nas on pobijediti, to ovisi najviše o nama.

 

(MO)/Hrvatsko nebo

Facebook Comments