Šiljo: Dometi hrvatske alternative HDZ-u!

Šiljo: Dometi hrvatske alternative HDZ-u!

 

 

U mislima izranja i jedno vrlo neugodno pitanje. Ono glasi: Ako je stanje takvo unatrag najmanje 15-20 godina (od sunovrata HSP-a po zaslugama njegova tadašnjeg predsjednika Ante Đapića i njegova moćnog političkog ’mentora’ dr. Ive Sanadera, preko neuspjeha s Hrastom i desnim koalicijama sve do sloma Hrvatske zore i glupog debakla zbog nesloge na prošlim europskim izborima), koji je i u čemu je uopće smisao ’desne’ hrvatske ’oporbe’ iliti neuspješnih alternativnih opcija? Jedan od mogućih odgovora koji se svima nadaje na razmišljanje glasi: Smisao je, a možda i zadaća, slabe i ustrajno raspršene domoljubne opozicije taj da upravo svojom slabošću ili kontroliranošću potvrđuje snagu HDZ-a i njegovu neugrozivost. Spomenuti doktori-pokajnici, i ne samo oni, zacijelo tako i zaključuju: Bolje i razmjerno loš, ali za svašta sposoban HDZ od nerazmjerno lošije i ni za što u politici – osim za kritiku – nesposobne oporbe. I time cementiraju stanje nepromjenjivosti u zemlji pod čijom se površinom silno potresaju dublji slojevi i samog dugoročnog opstanka.

Dubrovnik – tvrđava Lovrijenac, 12. siječnja 2021.

 

Iako objavljeno u dalekoj Njemačkoj, očitovanje cijenjenog i zaslužnog predratnog, ratnog i poratnog doktora, dragovoljca Domovinskog rata, bivšeg političara i dužnosnika Jure Burića privuklo je ovih dana pozornost i u domovini. Vijest je tako putem prohadezeovskog zagrebačkog maxportala dospjela i do voljenog ’Groada’ tog junaka – do Dubrovnika.

Kolumna sa sličicom doktora Burića u glasilu za iseljenike (!!!) „Fenix-magazin“

https://fenix-magazin.de/ne-budimo-nezahvalni-nisam-vise-u-njegovoj-stranci-ali/

mnoge je iskreno iznenadila, začudila, oduševila ili razočarala. A kako i ne bi ako znamo tko je njezin autor! On je, kako ispod kolumne i piše u „Napomeni“, „poznati dubrovački liječnik i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća“. 

Za one mlađe, koji se ne mogu sjećati ratnih i poratnih godina, možda će biti zornije navede li se da je njegov sin Božidar Domagoj Burić (r. 1972.) bio istaknuta figura na Hrvatskoj radioteleviziji, a osim kao novinar  i urednik u svojoj biografiji zabilježio i autorski rad kao redatelj, scenarist i skladatelj glazbe.

Doktor Burić stopama pokajničkog doktora Marušića

Doktor Burić otac (rođen 1946. u mjestu Ravno, BiH) ima za sobom brojne domoljubne zasluge, o kojima svjedoči, očito autorski, detaljan i s uključenim čuvstvima pisan članak na Wikipediji:

https://hr.wikipedia.org/wiki/Jure_Buri%C4%87

Kao što se zna, on je i bivši član HDZ-a, stranke koju je napustio nakon što je ona pod Plenkovićevom dirigentskom palicom odlučila prihvatiti Istanbulsku konvenciju, što i on sam u ovoj kolumni spominje. Spominje to u rečenici u kojoj je izražena i ideja cijeloga teksta. Ona glasi:

Na stranu i Plenkovićeva ratifikacija Istanbulske konvencije, radi čega sam demonstrativno, ne žalim, istupio iz svoje stranke kojoj je on sada na čelu, ipak mu se mora priznati dosta stvari koje je napravio dobro, jamačno više i kvalitetnije od bilo koga drugog što bi napravio u ovoj našoj trenutnoj hrvatskoj političkoj zbilji.

Ostatak teksta nabrajanje je zasluga Plenkovića osobno, njegove vlade, pojedinih ministara u toj vladi i tako redom. Dr. Burić nije doduše svime zadovoljan, no preko svega što ne valja sada najednom dobroćudno i s mnogo dobrohotna razumijevanja prelazi ili to posve prešućuje. Glavno je to da sada najednom i iznova spoznaje sve vrline i krjeposti HDZ-a i Plenkovićeve vlasti. Glavno je to da poslovično nezadovoljne Hrvate podsjeća na nebrojena dobročinstva koja hrvatske vlasti čine već odavno za narod kada se god njegovi pripadnici nađu u nevolji ili unesrećeni, kao recimo kada ih pogodi epidemija koronavirusa ili potresi, od ratnih potresa i onoga već davnoga prirodnoga u Konavlima pa do ovih s epicentrima kod Zagreba odnosno Petrinje. 

Ovdje se ne će ulaziti ni u potvrđivanje ni u opovrgavanje političkih ocjena koje je iznio ovaj novi „doktor Matko Marušić“. Marušić je naime postao eponim za svakog odmetnika od HDZ-a koji se pokajnički vratio pod HDZ-ove skute pa sada veliča Plenkovićev HDZ još mnogo više nego dok je bio član toga gordog troslova. 

I dr. sc. Marušić i dr. Burić pisali su prije nepune tri godine ogorčena pisma i davali izjave pune gnjeva, zamalo i proklinjanja, na račun Plenkovića i kursa kojim vodi HDZ. Splitsko-zagrebački doktor Marušić nedugo se zatim još jednom – iz neobjašnjenih razloga – preobratio, opet se do poda poklonio Ha-De-Zetu te je postao najveći živući apologet (branitelj) i veličatelj Plenkovićeva HDZ-a i njegove vladavine. Sada je do takve pozitivno-pozitivističke spoznaje očito došao i ravnjansko-dubrovački doktor Burić.

Razloge takvih postupanja dvojice uglednih i zaslužnih doktora i nedvojbenih hrvatskih domoljuba ostavimo njima samima i njihovim slobodnim savjestima! Tema ovoga osvrta nisu oni ni njihove privatne odluke s javnim dosegom (nisu ih zadržali za sebe, naprotiv). Tema koju otvaraju takvi događaji preobraćenja i pokajničkog povratka HDZ-u kao ne samo najboljoj, nego i jedinoj dobroj političkoj snazi i opciji mnogo je šira od motiva, a i od vidokruga jedne, dviju ili nekoliko takvih osoba.

Šire značenje povratka hvaljenju i veličanju HDZ-a

Od šireg značenja i domašaja poseban osvrt zaslužuje teza po kojoj se (Plenkovićevu) HDZ-u „ipak… mora priznati dosta stvari koje je napravio dobro, jamačno više i kvalitetnije od bilo koga drugog što bi napravio u ovoj našoj trenutnoj hrvatskoj političkoj zbilji“.

Najprije se mora upozoriti na logički skok koji je tu učinjen: uspoređena je realna situacija (vlast HDZ-a, s time da je mudro prešućena hrvatsko-srpska koalicija s patriotskim Pupovčevim SDSS-om, s ostalim manjincima predvođenima poznatim hrvatoljubom i konzervativcem Furiom Radinom, s frakcijom bivšeg HNS-a koju predvodi uzorni Radimir Čačić, itd.) s hipotetskom situacijom (vladavina koga drugoga). Kako bi bilo da Hrvatskom u ovakvim situacijama vlada neka druga velika stranka sa svojim partnerima, a ne HDZ sa svojim partnerima, da su na dužnosničkim mjestima neki sasvim drugi ljudi a ne sadašnji čorići, truti i koržinekice, to ne znamo i to nikada ne ćemo moći znati. Uspoređivati dakle realno s irealnim nema nikakvih realnih uporišta, nego je posve osobna i subjektivna ocjena koju se nijednim materijalnim dokazom ne može potkrijepiti. 

Čemu izrazi novostarčevićanstvo, novotuđmanizam i novodemokršćanstvo (novo-domo-kršćanstvo)?

Taj logički skok u uspoređivanju HDZ-a s ostalima ne smije nam zasjeniti dubinu problema na koju takva ocjena upućuje. A ona upućuje na pitanje vrijednosti alternative HDZ-u! Kao Hrvati-novostarčevićanci, Hrvati-novotuđmanisti i Hrvati-novodemokršćani (novo-domo-kršćani) zanemarujemo alternativu koju bi predvodio SDP, koji nije ni starčevićanska ni tuđmanistička ni demokršćanska stranka ni opcija. Državotvornih je naime i ’konzervativnih’, to jest uglavnom katoličkih, ljudi među Hrvatima uvjerljiva većina. Stoga nam za usporedbu ostaju samo stranke koje polaze od spomenutog trokuta novohrvatskih političkih nastojanja. 

Čemu sada u svemu predmetanje riječi „novo“? – Zato da bi se istaknulo kako ni dvojica nacionalnih velikana ni njihova državotvorna orijentacija ni demokršćanske opcije kakve su već viđene nisu sami po sebi dovoljni za dosezanje neke nove, u sebi bolje, ljudskije, pravednije, samosvojnije i perspektivnije Hrvatske od ove u kojoj živimo. Zato da bi se reklo kako polazeći od spomenutih velikana, njihovih političkih filozofija i ostvarenja te od ideoloških identitetskih uporišta moramo iznova stvarati neku sasvim novu političku filozofiju odnosno programsku podlogu za ono što nam je u prvoj polovni 21. stoljeća tako jako, jako potrebno. Onako kao što je hrvatskom narodu u prijašnjim razdobljima bilo potrebno to manje-više isto, samo drukčije oblikovano u drukčijim okolnostima.

Čega u Hrvatskoj, i u BiH, čega u hrvatskom narodu osim navodno HDZ-a uopće ima?

No tema ovoga osvrta nije ni to, nego je problemsko pitanje: Čega u Hrvatskoj, i u BiH,  čega u hrvatskom narodu unutar spomenutoga tronošca, osim navodno HDZ-a, uopće ima? Čega ima u pogledu političkih programa, u pogledu političkih osoba, u pogledu političke organiziranosti, u pogledu sposobnosti i vjerodostojnosti, ukratko: u smislu nečega u što se dušom, srcem i razumom možemo kao ljudi, kao politički narod, pouzdati i s time se u velikoj mjeri i osobno poistovjetiti?

Na to pitanje ovdje se ne će dati odgovor. Ta je tema već toliko puta obrađivana i bit će još obrađivana, a nikako da se do pozitivnog odgovora dođe. (Osim ako je tko fan Bujice, tada „zime nema“.)

Ima onih koji vjeruju da takve političke snage već postoje, zvale se one Domovinski pokret Miroslava Škore, Hrvatski suverenisti, Hrast, Hrvatska konzervativna stranka, Most, Hrvatska stranka prava ili koja od njezinih frakcija, Hrvatski demokršćani, Hrvatska seljačka stranka, Hrvatska braniteljska stranka, Nezavisni za Hrvatsku, Hrvatska obnova, Generacija obnove, Projekt Domovina, Hrvatski blok… ili kako drukčije. 

Možda bi jedina koliko-toliko ozbiljna stranka mimo HDZ-a u objema državama hrvatskog naroda mogla biti Hrvatska republikanska stranka BiH, koja je na ovim izborima u Mostaru ostvarila nezanemariv uspjeh.

U jednoj stvari doktor Burić pogađa ’u sridu’

Iskreno rečeno, teško se unatoč svemu tom zvučnom nazivlju oteti dojmu da doktor Burić, unatoč svoj svojoj preokretnosti i naprasnu ponovnom ’zaljubljivanju’, u tako kasnim godinama, u stari-novi, u bivše-sadašnji, HDZ ne pogađa u jednoj stvari ’u sridu’. A ta je ’srida’ – kvaliteta, uvjerljivost, snaga i sposobnost nacionalne političke alternative.

To da već 30 godina imamo slabu, preslabu ili nikakvu alternativu istinske nacionalističko-državotvorno-katoličko-demokratske i slobodnjačke provenijencije jedan je od glavnih razloga što je HDZ ostao tako dugo neugroziv, i time zdesna nesmjenjiv, k tomu i nepromjenjiv, nepromjenjiv nabolje. Time što se kaže, ne želi se nikoga ni okriviti ni ’osuditi’. Jednostavno, mora se priznati da je tako, i da je i dalje tako. To su pokazali i rezultati dvaju posljednjih državnih izbora, to pokazuju makar i dijelom lažirane ankete, a već je očito da će to na žalost pokazati i sljedeći lokalni i područni izbori u svibnju. Osim na područjima koja već dugo kontroliraju ’lijeve’ ili neojugoslavenske opcije, ili gdje se eventualno dogodi neko iznenađenje. Neka iznimka, koja će samo potvrditi pravilo.

U mislima izranja i jedno vrlo neugodno pitanje. Ono glasi: Ako je stanje takvo unatrag najmanje 15-20 godina (od sunovrata HSP-a po zaslugama njegova tadašnjeg predsjednika Ante Đapića i njegova moćnog političkog ’mentora’ dr. Ive Sanadera, preko neuspjeha s Hrastom i desnim koalicijama sve do sloma Hrvatske zore i glupog debakla zbog nesloge na prošlim europskim izborima), koji je i u čemu je uopće smisao ’desne’ hrvatske ’oporbe’ iliti neuspješnih alternativnih opcija? Jedan od mogućih odgovora koji se svima nadaje na razmišljanje glasi: Smisao je, a možda i zadaća, slabe i ustrajno raspršene domoljubne opozicije taj da upravo svojom slabošću ili kontroliranošću potvrđuje snagu HDZ-a i njegovu neugrozivost. Spomenuti doktori-pokajnici, i ne samo oni, zacijelo tako i zaključuju: Bolje i razmjerno loš, ali za svašta sposoban HDZ od nerazmjerno lošije i ni za što u politici – osim za kritiku – nesposobne oporbe. I time cementiraju stanje nepromjenjivosti u zemlji pod čijom se površinom silno potresaju dublji slojevi i samog dugoročnog opstanka.

 

Šiljo/Hrvatsko nebo

Facebook Comments