Šiljo: Akutna bezidejnost Hrvatstva

Šiljo: Akutna bezidejnost Hrvatstva

 

 

Mnogo je Hrvata koji toliko toga ne će i ujedno toliko toga hoće. No i ono što ne će i ono što bi htjeli većinom je ili kritika ili bezidejna konstatacija stanja. Ima i nekih sa svježima idejama, no nedostaje im spremnost združeno se boriti za njih. Nedostaje oblikovanost, organiziranost, metodičnost, ustrajnost. Nema ni pravih znanja ni stranaka ni vođa. A toliko je, kao, političke živosti po portalima i društvenim mrežama. Ututanj! Psi samo laju, a (bezidejna, tehnokratska, bezdušna, dirigirana…) karavana nesmetano prolazi. Ide dalje. Nudi li itko drugu ideju, drugi put i smjer? Koji?

Zagreb – Rektorat, 20. kolovoza 2020.

 

Pogledamo li dnevni red i ono što je objavljeno o današnjoj sjednici Vlade Republike Hrvatske:

https://vlada.gov.hr/sjednice/5-sjednica-vlade-republike-hrvatske-30166/30166

morat ćemo se osjećati zatečeni suhoparnošću svega toga. Nedugo nakon njezina formiranja i ljetnih komemortivnih i ostalih proslava te nakon uobičajenog ljetnog odmora u prvoj polovini kolovoza (stara – nova „normalnost“), očekivalo bi se da ova sjednica Vlade ne bude samo tehnička, tehnokratska, nego i politička. I idejna. I pobudna. Očekivalo bi se da je Vlada političko, narodno, a ne samo upravno i proceduralno tijelo. No jedino „političko“ što smo doživjeli – a što je odudaralo od svega ostaloga – bilo je Plenkovićevo „poklapanje“ ministra znanosti i obrazovanja Fuchsa. Ovaj je naime – kao resorni, dakle nadležni ministar – imao još nekih dvojbi o početku nastave 7. rujna, svjestan problema koji izviru iz nužnosti usklađivanja održavanja nastave s antivirusnom politikom. No tada ga je predsjednik Vlade, onako s visoka, „poklopio“. Poklopio ga je autoritetom šefa i vrhovnog arbitra da bi otklonio svaku dvojbu, svaku nedorečenost, svaku nepredvidljivost, rekavši da će nastava sigurno početi 7. rujna.

Plenkovićeva „poklapanja“

O metodi takvih „poklapanja“, koju je Plenković već demonstrirao više puta, dalo bi se pisati mnogo opširnije. No kako to nije tema ovog članka, primijetit ćemo samo to da predsjednik Vlade izlazi izvan svojih kompetencija i zakonskih ovlasti i pritom „uskače“ u nadležnost svoga ministra, koji ima izravnu ovlast i nosi osobnu odgovornost za školstvo i obrazovanje. Na takav način on je praktički javnosti rekao: Ministar nije posve dorastao izazovu ni (političkoj) odgovornosti, ja sam taj koji odlučuje (i) o održavanju nastave. A predsjednik vlade za to nema nikakvo zakonsko uporište. Da ga i ima „njegova“ Vlada, tada bi opet ona odlučivala kada počinje nastava, ne on. To bi se stavilo kao točku dnevnog reda, ministar bi podnio uvodnu riječ, pa bi se vodila rasprava, a zatim bi Vlada glasovala o predloženom rješenju. Tako je to je u demokraciji i po demokratskim standardima. No po Plenkovićevim standardima, što je drastično pokazala situacija koja je prethodila ’nogiranju’ Mostovih ministara, onaj tko glasuje po svojoj svijesti i savjesti biva odmah izbačen iz vlade. Zakonito ili nezakonito, sasvim svejedno. Zato se najčešće praktički i ne glasuje. Nema se o čemu odlučivati, nego se samo formalno dižu ruke po točkama dnevnog reda.

Problem je i dublji i širi od toga današnjeg detalja, a tiče se bezidejnosti ne samo vlade, nego i vladajuće većine, nego i oporbenih manjinskih skupina u Saboru, nego i ukupne ’političke klase’, nego i šire javnosti, nego i Hrvatstva u njegovoj ukupnosti, uzduž i poprijeko. Taj se problem nalazi u odsutnosti svijesti o važnosti ideja i postavljanja prema njima. O važnosti razmišljanja, raspravljanja. O važnosti inicijativa, inventivnosti, inovativnosti.

Milijarde sim, milijarde tam

Ovo posljednje posebno je zanimljivo. Plenkovićeva vlada i vladajuća većina na stvari gledaju ili moraju gledati „pozitivno“. Think positive! Vjerodostojnost! Stabilnost! Sigurnost! Budućnost! Sjajne perspektive! Svaki problem rješavamo bez nesuglasica, odmah i široke ruke. Milijarde iz EU-a („neplaćeni ručak“, kako je nepovratna sredstva očekivana iz fonda za oporavak odnosno iz EU Next Generation nazvala ekonomistica Maruška Vizek)! Svijetli obzori koje širi očekivani ulazak u eurozonu. Silna sredstva koja se što iz europskih izvora, što iz novog zaduživanja, što iz nacionalnog proračuna ulažu sad u Slavoniju, sad u Vukovar, sad u Međimurje, sad u druga područja, sad u brodogradilišta, sad u poduzeća pogođena korona-krizom, sad u obnovu Zagreba, sad u ovo, sad u ono… Milijarde sim, milijarde tam! Poplava kuna i eura na sve strane. Vlada izgleda kao čarobnjak koji iz šešira izvlači ili iz tuđih šešira pribavlja stalno neke nove novce i dijeli ih narodu. Kao sveti Nikola. Pardon, kao Djed Mraz, ili Djed Božićnjak. Ta nismo mi vjerska, nego smo sekularna i napredna država! Ne  zahvaljujemo katoličkim svetcima, nego mitskim figurama! One su „in“, one su „politički korektne“. One su prihvatljive i većincima i manjincima, i hrvaćanima i europejcima, i katolicima i antikatolicima. Svima.

Možda je i razumljivo da se vlada i vlast žele svima svidjeti. No takav koji bi se uspio svima svidjeti nije se još rodio. Niti će se roditi. Ali, ni to nije današnja tema. Ona je nešto drugo. To drugo jest bezidejnost Hrvatstva. 

„Nije istina da nemamo ideja!“

Skočit će odmah mnogi, „na zadnje noge“, i reći: Nije istina da nemamo ideja! No, dobro, ako tako mislimo, provjerimo u čemu se sastoje te naše ideje, i na što se misli kada se kaže ’bezidejnost’. Navedimo nasumice odabrane današnje udarne naslove iz niza (neimenovanih) medija i portala: „Marić: ‘Mirovine jedino nećemo dirati, sve ostalo podložno je promišljanjima’“, „NAJVEĆI PAD U POVIJESTI! Zdravko Marić govorio o otkupu INA-e, te kazao koliki se pad BDP-a očekuje: Ostajemo bez milijardi!“, „Nastala je velika pompa oko korona virusa; nekima je cjepivo slamka spasa, a farmaceutima odgovara profit“, „Markotić o rekordnom broju novozaraženih: Definitivno je sad situacija drugačija“, „Ministar Beroš: Predviđamo da će školska godina početi u predviđenom terminu“, „Imamo li energije, kao 1971. i 1989. ili ćemo šutke gledati kako se Hrvati iseljavaju?“, „Domovinski pokret o početku škole: Puno pitanja, a malo odgovora“, „Ima li Vlada uopće ikakav plan za povratak djece u škole? Evo što dosad znamo o tome“, „Grlić Radman: Nadamo se da će Slovenci promijeniti odluku. Kacin: Bavite se radije svojim Covidom“, „Naknadna pamet: vodeći lijevi intelektualci skreću udesno“, „L. Buturac: Priče o antifašistima u Brezovici i o logoru za djecu u Sisku najobičnije laži“, „U Hrvatskoj se opet pojavila inicijativa za zabranu komunističkih simbola. Protiv je čak i Hasanbegović, evo zašto“, „Nema besplatnog ručka: Bi li nam obećane europske milijarde zvučale dobro i da nam opale porez na nekretnine?“…

Što se tim izborom relevantnih citata htjelo pokazati? – To da imamo i informacija,  i analiza, i kritika, i pitanja, i dvojbi, i konstatacija, i ocjena, i procjena… ali da gotovo nigdje nema ni puke ideje što životvorno činiti, kako se postaviti, na što se osloniti, u što se ili u koga se pouzdati.

Kolumnisti ne moraju, političari moraju

To je samo dnevni izbor, dnevni presjek, no tako je to iz dana u dan. I ovo je benevolentan izbor. Da se htjelo više „sivila“, nemoći ili „crnila“, posegnulo bi se za naslovima kolumni i komentara kao što su: „Pred 75 godina 2. svjetski završio svuda osim na Balkanu gdje drugim sredstvima bukti još i danas“, ili: „Pupovčeva velikosrpska ljetna ofenziva uz podršku Andreja Plenkovića“. 

Kolumnisti, komentatori i analitičari imaju doduše pravo, a imaju i obvezu iznositi kritičke analize i ocjene. Oni ne  moraju nuditi izlaze. Kolumnist ne mora odgovoriti na pitanje: Kako prekinuti rat koji je završio svuda, a koji „na Balkanu… drugim sredstvima bukti još i danas“? Ili: Kako zaustaviti „Pupovčevu velikosrpsku ljetnu ofenzivu uz podršku Andreja Plenkovića“? Oni koji bi trebali i morali nuditi odgovore i na takva teška pitanja, to su političari, stranke, politički stratezi, oni koji nude rješenja… No oni to, čini se ne znaju, koliko ih uopće ima. Ili nisu svjesni da je i to potrebno. Ili i oni samo kritiziraju i postavljaju pitanja. Vlastima. Vladajućoj većini. Ili nisu ni svjesni da im  je posao i zadaća tražiti i narodu davati odgovore i na laka i na teška pitanja. Pa makar ti odgovori bili i tanašni i slabašni. Bolje nekakvi nego nikakvi!

Ovako, imamo stanje, a nemamo „zvanje“ – nitko ni vladu ni Sabor ni ustanove ni državljane ni na što konkretno ne poziva. Komunisti su znali, ako ništa drugo, a ono makar pozivati: „Zasučimo rukave!“, „Krenimo u akciju!“ Ovi današnji kao da ne znaju čak ni to. Niti tko suče rukave, niti tko grabi lopate i krampove. Niti tko govori koje bi lopate, koje krampove i na kojem tlu trebalo uzeti u ruke. I s kojim ciljem.

A što tek da se traži odgovor na teža pitanja?

To je, slikovito, ta bezidejnost koje smo postali sužnjima. Na temeljnoj, konkretnoj razini. A što bi se tek pokazalo da se postave malo teža pitanja. Recimo: Kako se postavljati prema BiH (i njezinoj unutarnjoj, vanjskoj i imigracijskoj politici) i Srbiji (i njezinu odnosu prema Hrvatskoj, ili prijeporu s Kosovom)? Kako prema Turskoj (u njezinu sporu s Ciprom i Grčkom)? Kako prema Bjelorusiji? Kako prema Rusiji, Putinu, Navaljnom? Kako prema Izraelu, Palestini, Iranu, Libanonu, Libiji? Kako prema Kini i njezinim ambicijama. Kako prema SAD-u? Uostalom, u neposrednoj blizini, kako se postavljati prema Orbanovim pozivima na okupljanje srednjoeuropskih zemalja uz tradicionalne i kršćanske vrjednote, nasuprot ateističkoj, liberalističkoj i dekadentnoj zapadnoj i sjevernoj Europi? Čime parirati Sloveniji koja nas je stavila na crvenu listu? Kako vrjednovati zelenu i digitalnu strategiju EU-a s gledišta hrvatskih interesa i realnih potreba i mogućnosti? Ili, još bliže, kako demografski ojačati Hrvatsku? Kako preokrenuti trend iseljavanja? Kako oživiti poljoprivredu? Kako srediti pravosuđe? Kako skresati nabujalu državnu upravu, područnu i lokalnu samoupravu? Kako prisiliti vlastodršce na promjenu izbornog zakona, na reforme, na zakonitost? Kako iznuditi nužne promjene ustavnog sustava i na čemu inzistirati? Itd., itd.

Mnogo je Hrvata koji toliko toga ne će i ujedno toliko toga hoće. No i ono što ne će i ono što bi htjeli većinom je ili kritika ili bezidejna konstatacija stanja. Ima i nekih sa svježima idejama, no nedostaje im spremnost združeno se boriti za njih. Nedostaje oblikovanost, organiziranost, metodičnost, ustrajnost. Nema ni pravih znanja ni stranaka ni vođa. A toliko je, kao, političke živosti po portalima i društvenim mrežama. Ututanj! Psi samo laju, a (bezidejna, tehnokratska, bezdušna, dirigirana…) karavana nesmetano prolazi. Ide dalje. Nudi li itko drugu ideju, drugi put i smjer? Koji? 

 

 

Šiljo/PHP

 

 

 

 

Facebook Comments