Šiljo: Tko što komu?

Šiljo: Tko što komu?

Dr. Škoro bio je dakle odlučan, ali i odmjeren, a po potrebi i diplomatski tajnovit. Ono što će mu hrvatski domoljubi svakako upisati u dobro bila je izjava: „Mislim da SDP neće biti u priči kada su u pitanju [poslijeizborne koalicije] … Mi smo zadnja brana da se SDP ne vrati na vlast u Hrvatskoj.“

 

Zagreb – soba s „kućnim kinom“ na tajnoj lokaciji, 14. lipnja 2020.

Današnju toplu nedjelju uoči najavljenog nevremena i opasnih oluja označila su u predizbornom smislu dva događaja: gostovanje predsjednika HDZ-a na HTV-u u emisiji „Nedjeljom u 2“ i čelnika Domovinskog pokreta u Dnevniku Nove TV. Jednoga je ugostio Aleksandar Stanković, drugoga Mislav Bago. U čast oba ta domaćina i njihovih lokacija moglo bi se prigodice i ironično parafrazirati Matošev stih: „… na lijepo mjesto zaveo me put“.

„Držači banka“, oni koji određuju prioritetne teme i dileme, koji pitaju i „provociraju“, upadaju u riječ i „postavljaju“, pred milijunskim auditorijem, scenu zapravo su Stanković i Bago. Oni to godinama, pa i desetljećima već čine po volji onih koji ih na udarnim uredničko-voditeljskim i novinarskim pozicijama drže tolike godine. Oni su osobe na koje se oslanjaju dvije moćne televizijske kuće – jedna javna, druga privatna. Oni su odabranici centara moći, gdje god ti bili, koji ’tamo negdje’ odlučuju do kada će ih i hoće li ih i dalje držati na tim pozicijama. S kojih se oblikuje, točnije: mijesi, javno mnijenje.

Utoliko, gotovo svi istaknuti voditelji na televizijama, zatim i neke druge krupne medijske ribe, a pogotovu sva ona „sića“ koja narodu bistri i tumači politiku po gotovo svim ostalim medijima odabranici su određenih centara moći. Da nisu, ne bi bili to što jesu. Neki bi rekli: odabranici „duboke države“. Ma na što se, ma na koga se taj izraz odnosio.

Ti utjecajni urednici-voditelji zapravo određuju tko će biti u ’fokusu’, oni određuju što će biti glavne teme i dileme, oni odlučuju komu će postavljati pitanja. Komu davati, a komu ne, šansu da na bilo koja pitanja odgovori. Nebrojeno je onih kojima takvu šansu nikada nisu dali, unatoč svim piruetama povremenog pozivanja i nekih koji, recimo, nisu miljenici establišmenta ili te takozvane „duboke države“. Koja, ako je ikada i igdje skovana, onda je mogla biti skovana još u komunizmu, pa bi ovo što gledamo morale biti samo njezine preobrazbe, pretvorbe i privatizacije, ili njezini susljedni „demokratski“ derivati (hrvatski rečeno: izvedenice).

I tako se onda, kod takvih, nekako moraju snalaziti ovi i mnogi drugi naši, ili „naši“. Koji dolaskom u studio, osobito u trenutku predizbornog svođenja računa, pristaju biti teško pokretnim metama na „brisanom prostoru“. Dok domaćini, iz svojih zaštićenih, stabilnih fotelja, pucaju li pucaju. Što obično, što rafalno. Kako prema komu. I kako kad.

A može li tko i zamisliti kako bi se tek pucalo da se kojim slučajem onamo pozovu neki malo „teži“ i više neprihvatljivi tipovi od spomenute dvojice današnjih gostiju? Recimo nekakav autentični apologet ustaša (četnici su već gostovali, na njih za naše televizije nije postojao embargo). Takvi koji bi doveli u pitanje čitav ovaj sustav u kojem živimo i u kojem navečer možemo birati između dviju-triju političkim sadržajima jako otvorenih televizija nacionalnog dometa koje emitiraju non-stop.

Onaj tko uopće želi biti pozvan, tko želi „sudjelovati u igri“, tj. ostati u njoj ili se u nju „ugurati“, ne smije stoga dovoditi u pitanje uspostavljeni sustav. Nego ga ili braniti ili pažljivo, za početak, pokušavati korigirati. „Štucati“ ga.

Tako se i danas dogodilo s nastupom g. Škore, koji je po ocjeni nekih objektivnih promatrača bio dobar. On nije nastupio u stilu: Pomest ćemo sve njih hametice, osvojiti najmanje trećinu mandata, i sve ćemo kada dođemo na vlast pretumbati onako „kako Bog zapovijeda“. Ili „kak se šika“. Ne. Zna on da bi vjerojatno tog istog trenutka nestalo struje, ili bi mu voditelj, ili redatelj, isključio mikrofon, ili bi studio zatresao još jedan iznenadan potres.

Dr. Škoro bio je dakle odlučan, ali i odmjeren, a po potrebi i diplomatski tajnovit. Ono što će mu hrvatski domoljubi svakako upisati u dobro bila je izjava: „Mislim da SDP neće biti u priči kada su u pitanju [poslijeizborne koalicije] … Mi smo zadnja brana da se SDP ne vrati na vlast u Hrvatskoj.“

Suprotno Plenkovićevima, koji su počeli pa najednom prestali kričati kako je „glas za Škoru glas za SDP“, pjevač i profesor iz velikoga slavonskog „grada na Dravi“ sada je svoj DP predstavio upravo suprotno – kao posljednju branu pred povratkom SDP-a na vlast. Drugim riječima, velikoj „internacionalnoj“ suprotstavio je malu, tj. komparativno normalnu hrvatsku koaliciju. No u njoj, veli on, stoloravnȁtelj, a ni vunbȁcitelj (kao onomadne prema zatečenim Mostovim ministrima) ne bi više bio onaj dosadašnji.

A koliko on mandata sa svojih lista kani osvojiti?, pitao ga je nervozni voditelj.  – „Ja vjerujem da ćemo mi imati minimalno 23, 24 mandata, a moguće da ih imamo i preko 30.“  I priznade da će HDZ osvojiti više od toga, ali da mu DP ne će priznati ’kancelarsko’, pardon: ’premijersko’, tj. vodeće mjesto.

Zašto? – uskače voditelj.

Zato što „gospodin Andrej Plenković svojim izjavama i tim svojim pomalo bahatim nasilničkim ponašanjem koje manifestira u zadnje vrijeme, a i rezultatima ne zavrjeđuje više biti premijer u Hrvatskoj.“

Znači, Škoro bi bio „premijer“? Odgovor: „Birači će odlučiti o tome. Ja sam na to spreman.“

Eto, čovjek je doista za to mjesto – „spreman“. To će zacijelo mnoge glasače razveseliti, i neke neodlučne zasigurno obodriti.

No kako on to misli postići – kao mlađi, manji koalicijski partner – da mu Plenković dragovoljno prepusti prvo mjesto u Vladi?, zanovijeta Bago. Mi obični, sjedeći pred zaslonima, odmah se prisjetismo Tihomira Oreškovića. Čovjek nije imao ni jednog jedinog zastupnika, a postao je – jer po Mostovu Boži Petrovu nije bilo ni smjelo biti druge – predsjednik vlade. No Škorin odgovor doista je diplomatski, dapače, dijaloški: „Razgovarat ćemo.“ Hm, „razgovarat“!?

Unatoč tomu, voditeljevu radoznalost nikako da zadovolji. Pa ovaj u žurbi ne pita bi li Plenković uopće bio u toj vladi, nego pita „što bi“ Plenković „bio u Vašoj vladi u tom slučaju“.

Nato Škoro ispali kao iz topa: „Pa mislim da bi bio jako dobar ministar vanjskih poslova.“

„I Vi ćete biti premijer, a on vaš ministar?“, pita zbunjeni Bago pomišljajući ne će li i sam morati kapitulirati pred naletom jače sile. A sugovornik mu smireno odgovara: „Gospodin Plenković sa svojim vezama, sa znanjem stranih jezika, sa svojom pojavnošću, bio bi dobar ministar vanjskih poslova.“ I pojašnjava zbunjenima: „Znate šta, mnogo toga nije uobičajeno u ovoj politici, pogotovo u Hrvatskoj pa se to na kraju dogodi. Da je netko meni rekao da ću ja, koji sam glasovao za gospodina Plenkovića prije četiri godine, sada voditi jedan pokret protiv njega, ja to sam sebi ne bih vjerovao. Vi i ja ne bismo danas razgovarali, ne bi bilo puno toga što se dogodilo u zadnjih godinu dana da on dobro radi. On, nažalost, kao premijer to dobro ne radi i to treba javno reći.“

I tako, Škoro je sve to, i više od toga, otvoreno i javno rekao.

Ne treba sumnjati da će se nakon takve izjave Plenkovićev analitički stožer iste ove nedjelje, makar u ponoć, sastati na izvanredni tajni sastanak na nepoznatoj lokaciji. Ne treba sumnjati ni u to da će se s današnjim novitetima predizborna priča dinamizirati. I da će mnogi početi razmišljati o Škori kao mandataru.

Bi li se tomu razveselio i mandator, onaj koji će ovomu ili onomu dodijeliti (u prvom, a po potrebi i u drugom i trećem pokušaju) mandat za sastavljanje vlade, nije poznato. Prerano je pitati. A i bolje je vraga ne potezati za rep.

Tko što komu misli, odgovara ili smišlja, i što će od svega na kraju ispasti, to za sada prepustimo svojoj ili tuđoj slobodnoj imaginaciji.

 

Šiljo/PHB-Pokret za hrvatsku budućnost

 

Facebook Comments