Šiljo: Snaga države

Šiljo: Snaga države

Vukovar – obala Dunava, 12. lipnja 2020.

U vrijeme koronakrize Vlada je „pokazala snagu države“, izjavio je danas u Vukovaru Andrej Plenković na druženju s članovima vukovarskog HDZ-a. Onoga istog HDZ-a koji je nedavno ostao bez čitava stranačkog i gradskog vodstva.

Vlada je „ne samo uspjela brzo i učinkovito spriječiti širenje ove epidemije u Hrvatskoj, nego istodobno stala kao nikada do sada iza radnika, poslodavaca i svih onih koji bi vjerojatno, da nije bilo naših mjera, bili danas na zavodu za zapošljavanje, a poslodavci bi teško premostili krizu“, divanio je taj samouvjereni i na sebe vrlo ponosni gospodin. Hvalio se je i drugim uspjesima, a napose navodno velikom financijskom pomoći našem više no ranjenom gradu-heroju na Dunavu. Nije spominjao ni nestale ni agresore ni Srbiju ni ratnu odštetu ni ratne zločince ni njihovo neprocesuiranje ni sudbinu Vukovarske i Šarengradske ade. Ne, nije on došao ovamo u ovaj sumoran grad na granici sa  sumračnom, i dalje opasnom susjednom državom da se suoči sa zbiljskim problemima! Nego je došao da se pohvali uspjesima!

Za njega, a ni za mnoge druge, očito ne vrijedi uzrečica „Tko se hvali, sam se kvari.“ Draža mu je ona: „Nitko kao ja!“

No pustimo sada to! Zapelo je naime nekima za oko da se poslužio sintagmom „snaga države“. Nju gotovo nikada dosad nije upotrijebio, osim prošle godine na stranačkom skupu u Sesvetama. Radije je govorio o snazi i jedinstvu EU-a, valjda i o snazi i jedinstvu partije koju je doista uspješno posvojio. A i o snazi kojekoga i koječega izvan i iznad njegove vlastite države. Ni sintagma „hrvatska država“ nije prelazila preko njegovih usana. Valjda zato što bi nekima mogla zazvučati pomalo „ustaški“. Ta nije li NDH u nazivu imala riječ „država“. Čudo Bože da antife ne zatraže da se i riječ „država“ zbog toga zabrani. U  BiH su to već uspjeli kada su ju stvorili od dva dijela, od kojih jedan ima apoziciju „Republika“, drugi „Federacija“, a sve skupa nema nikakvu apoziciju: BiH niti je republika, niti država, niti sandžak, niti dinastija. Nego samo: BiH. Nešto poput svojedobnog naziva „Kosovo i Metohija“, koji se srpski mitomani i dalje rado posluže da bi tako dokazali kako ne priznaju Kosovo kao državu.

Isto tako, i izraz „hrvatski državljani“ mr. Plenković upotrebljavao je samo kad ga se nije bilo moguće izbjeći, recimo kad je odgovarao na pitanja o „zapošljavanju hrvatskih državljana u službe Europske komisije“. No kada bi se im se obraćao prednost je redovito davao „građankama i građanima“, kao primjerice u božićnoj čestitki 2017.: „Hrvaticama i Hrvatima u domovini i inozemstvu, svim hrvatskim građanima, želim da ih božićno vrijeme obiteljskog okupljanja ispuni optimizmom, ljubavlju i povjerenjem.“

U međuvremenu se dvoje promijenilo: kao prvo, pred vratima su vrlo neizvjesni izbori, pa se HDZ mora prigodice pokazati kao i dalje „državo-tvorna“ (ili: državo-braniteljska) stranka. A, kao drugo, u koronakrizi država je posvuda ponovno dobila na značenju. Nitko se nije pouzdavao u ono što će učiniti Europska unija, ili Vijeće Europe, ili UN, ili Grevio, ili Venecijanska komisija, ili Svjetska zdravstvena organizacija. Ne! Nego su oči sviju bile uprte u – vlastitu državu, i u njezine mjerodavne vlasti, tijela, službe i službenike, razumije se. A vlasti su u Hrvatskoj, i drugdje, doista posegnule i za „tvrdim“ prerogativima države. Do te mjere da su činile sve što su htjele, uključujući i ustavno nedopušteno, osim u proglašenom izvanrednom stanju, ograničavanje kretanja i zabranu prelaska granice vlastitim državljanima. Ukratko, država je, makar privremeno, najednom enormno dobila na cijeni i snazi.

A i mnogi su svjesniji Hrvati u posljednje vrijeme počeli posezati za izrazom „državljani“, bilo u raspravama o općemu biračkom pravu, ili da bi istaknuli kako iz pripadnosti državi proizlazi pojam državljanin, a ne nikakav „građanin i građanka“, osim kada se taj izraz odnosi na prebivalce i prebivalke gradova. Pustimo mi Francuza i Engleza neka budu citizen ili citoyen, u hrvatskomu jeziku to se drukčije razumije i doživljava!

Bilo kako bilo, koronakriza je uvjerljivo pokazala koliko su i dalje važne državne ovlasti i koliku odgovornost  i ovlasti imaju nacionalne vlasti i državna tijela. Svaka čast svima, ali u svakoj državi na snazi su njezini zakoni i propisi, ureduju njezine zakonodavne i izvršne vlasti, sude njezini sudovi, rade njezine službe. Za sve izvan države najednom se pokazalo da u krizi ima drugorazredan značaj. Pa i inače, ako je stanje u hrvatskoj državi loše, dobro stanje u Europskoj uniji nije nam ni utjeha ni rješenje za naše probleme. „Uzdaj se u se…“ I u duhu one Francekove: „Tako nam Bog pomogao!“

Nedvojbeno je dakle da je i ova vlada u nekim stvarima pokazala „snagu države“: snagu zakonitosti, uređenja, organiziranja, financiranja, saniranja…, zatim funkcioniranja složenih sustava itd.  Stoga nije ni opravdano ni uvjerljivo demagoški trubiti da ova vlada nije učinila „ništa“ ili da je sve „upropastila“. No opravdano je i uvjerljivo pitati se i o onomu u čemu aktualne vlasti nisu pokazale niti namjeravaju pokazati „snagu države“. Takvih je područjima „nemoćne“ ili „nemarne“ ili „neodgovorne“, ili „korumpirane“, ili skupe i jalove, „slabe“, „loše“ ili „nikakve“ države toliko da ih nije lako ni pobrojiti: od odnosa prema narodu, njegovoj volji i dostojanstvu u domovini do odnosa prema susjednoj Srbiji, ili susjednoj BiH i dijelu hrvatskoga naroda u njoj, ili prema vrhovništvima u Bruxellesu ili Berlinu, ili prema vlastitim moćnim subjektima i raznim parazitima, štetočinama i kriminalcima, ili prema premoćnim multinacionalkama i stranim uvoznim lobijima koji guše domaću proizvodnju, prodaju i zaradu. Spomenimo i odnos prema državnoj imovini, prema javnim poduzećima, zapošljavanju u njima i u državnoj upravi, odnos neobrađenoj zemlji, državnim nekretninama, poduzećima i prirodnim izvorima, prema državljanima koji su otišli iz domovine, a da ih „država“ nije ni pokušala, kamoli uspjela „nagovoriti“ neka ostanu…

No tim se temama upravo bavi i rasvjetljuje ih oporba i izazivači na izborima. Po profiliranju njihova odnosa prema hrvatskoj državi, prema njezinoj sigurnosti i perspektivi života za naše ljude, prema njezinu značenju, ulozi, promjenama ustava i izbornog zakona, prema vrjednotama, kriterijima, ideologiji, simbolima, ukusima… procjenjivat ćemo stranke, koalicije, liste i kandidate koji se na njima natječu.

Koji se svi odreda natječu u utrci koja ima za cilj dobivanje „mandata“ za upravljanje državom.

I zaista, u demokraciji bismo morali imati upravo „mandatnu“, a ne „mandarinsku“ vladavinu. – Loša vlast koje god boje i njezini zakulisni „mandarini“ rastaču snagu države.

 

Šiljo/PHB-Pokret za hrvatsku budućnost

Facebook Comments