Prinosi članova Poticajne skupine (13) – Mario Ostojić: „Crna legenda“ i otpor novom utapanju hrvatskog naroda u stare utopije

Prinosi članova Poticajne skupine (13) – Mario Ostojić: „Crna legenda“ i otpor novom utapanju hrvatskog naroda u stare utopije

 

Prinosi članova Poticajne skupine (13)

U Zagrebu, 16. veljače 2019.

 

„Crna legenda“ i otpor novom utapanju hrvatskog naroda u stare utopije

 

Na Dan sjećanja na žrtve Holokausta, 27. siječnja 2019., kardinal je Josip Bozanić ispred Zagrebačke katedrale između ostaloga rekao: „…mi trebamo dati posebnu pozornost onome što se događalo u našoj sredini, u Hrvatskoj, bez ikakve zadrške ističući istinu o strahotama Jasenovca i drugih logora, stratišta nevinih ljudi”.

Riječ je o suočavanju s nacionalnom poviješću, s njezinim tamnim stranama. Ono je svakako svakom narodu i svakoj zajednici, svakoj politici, partiji i instituciji, a i svakom čovjeku potrebno da bi se živjelo u istini. No za hrvatski javni život bilo bi korisno da se sa svojom prošlošću suočavamo slobodno, bez pritiska nehrvatskih ili protuhrvatskih krugova.

Suočavanje s prošlošću i „pročišćenje pamćenja“, rasvjetljivanje činjenica o ljudima i pojavama („lustracija“) potrebna je i za izgrađivanje slobode u današnjoj hrvatskoj državi. Naime, nakon što je Hrvatska nasilno uključena u komunističku Jugoslaviju 1945., svaki objektivni pokušaj suočavanja s prošlošću smatrao se je napadom na Jugoslaviju i komunizam, pa i na „novi svjetski poredak“, i brutalno se je kažnjavao, nakon propasti Jugoslavije i hrvatskog osamostaljenja sve do danas proglašavao se „revizionizmom“.

Takvo limitirano, jednostrano, ideološko i imperativno odnošenje prema prošlosti počiva na apodiktičkim tvrdnjama i ocjenama u koje nije dopušteno sumnjati niti ih provjeravati. Ono je posljedica „crne legende“ koju je na temelju jasenovačkog mita stvorila i nametnula novim naraštajima, ali i međunarodnoj zajednici, Titova Jugoslavija, pod ruku sa četničkim velikosrpstvom koje se iz oportunizma tada okitilo petokrakom i zaštitilo partijskim knjižicama i hinjenom lojalnošću jugoslavenskoj komunističkoj vladavini. Na tu i takvu „crnu legendu“ pozivaju se ne samo „čuvari legende“, nego i svi koji bi opet obnavljali Jugoslaviju ili bar „disciplinirali“, tj. metalno i stvarno pokoravali Hrvatsku.

Svako priznavanje hrvatskih „grijeha“ odnosno zločina koje bi došlo s hrvatske ili koje druge, neutralne strane jugoslavenska bi propaganda i njezini strani pokrovitelji pretvarali u potvrdu svoje „crne legende“. Cilj je svega toga bio uvjeriti čitav svijet da Hrvati nemaju pravo na svoju državu i da Hrvatska mora ostati u Jugoslaviji. Zašto? Zato što je, eto, hrvatski narod toliko „opasan“ za ne-Hrvate da će se opet pokazati kao „genocidan“ ako mu se dopusti pravo na i ako mu se prizna njegovu samostalnu državu.

I nakon raspada Jugoslavije i propasti komunizma tu „crnu legendu“ stalno su podgrijavali velikosrpski i jugoslavenski krugovi i njihovi strani pokrovitelji kako bi se kompromitiralo i oslabilo suvremenu Hrvatsku.

Zbog svega toga, svatko dobronamjeran mora biti svjestan da suočenje s prošlošću u istini i po istini, kakva god ona bila, ne znači i ne smije biti slijepo prihvaćanje „prohrvatskoga“, a još manje „protuhrvatskoga“ mita. Svaki je naime povijesno-politički mit u većoj ili manjoj mjeri neistinit. Kao takav, on može poslužiti određenim krugovima za daljnje nanošenje moralne štete hrvatskom narodu, pa čak i za osporavanje današnje hrvatske države.

Pod međunarodnim pritiskom, službena Hrvatska prisiljena je stalno i nediferencirano osuđivati ustaštvo, brisati iz povijesti sve ono što se u mit ne uklapa, zabranjivati objektivna znanstvena istraživanja, kontekstualne i komparativne analize – a sve pod prijetnjom optužbe da je u protivnom i ova demokratska hrvatska država – „ustaška“, „neoustaška“, “filoustaška“, „neofašistička“, „genocidna“ itd. Sve događaje novije povijesti, kada se „odmota film“, protuhrvatske su snage nastojale tako prikazivati: od eksplozije (koju je podmetnuo KOS) pred zgradom Židovske općine u Zagrebu, preko gole izmišljotine  o logorima za Srbe u Hrvatskoj g. 1991., srpsko-Reutersove izmišljotine o pobijene 40-ero „srpske dečice“ u trenutcima pada Vukovara, zatim izmišljotine o hrvatskom bombardiranju kolone srpskih izbjeglica u Bljesku, kvalifikacije Oluje kao planskog „genocida“ nad Srbima i hrvatskih aktivnosti u BiH kao „udruženog zločinačkog pothvata“, pa sve do misteriozne svastike na Poljudu, halabuke  zbog pozdrava „Za dom spremni“ i najnovijeg, lako moguće:  naručenog, huliganskog napada na vaterpoliste „Crvene zvezde“ u Splitu. O bjesomučnim propagandnim kampanjama protiv istraživača koji su prikupili i objavili mnoštvo dokaza o Jasenovcu, koji na taj logor bacaju bitno drugo svjetlo, da se i ne govori.

U tom smislu, od hrvatskih institucija i uglednika zahtijeva se stalno iznova da nekritički i bez ikakve provjere, nekritički i naslijepo prihvaćaju i „crnu legendu“ kako su ju naraštajima i naraštajima pripovijedali hrvatski neprijatelji. Hrvate se ne pušta na miru, ne dopušta im se da se okrenu vlastitoj budućnosti, nego ih se uporno drži taocima i moralnim sukrivcima „crnih legendi“.

U tako „oktroiranu“ situaciju dovele su Hrvatsku i same njezine vlade, koje su se u dvojbi između utvrđivanja objektivnih istina i podilaženja vanjskim uvjetovanjima i stalnoj unutarnjoj „antifašističkoj“ halabuci priklanjale vanjskim uvjetovanjima radi ostvarivanja određenih vanjskopolitičkih prioriteta. Zbog apriorne, gotovo iracionalne želje za brzim ulaskom u euroatlantske integracije Hrvatska je samu sebe izlagala pritiscima onih krugova koji su stvorili ili prihvatili ili njegovali „crnu legendu“. A ti pritisci bili su suprotni dugoročnim hrvatskim interesima i negativno su djelovali na unutarnji politički, gospodarski, kulturni, čak i sigurnosni, a osobito na moralni razvitak države i na nacionalnu samosvijest.

Takvo ponašanje kod nekih je Hrvata dovelo do razočaranja i nezainteresiranosti za političko djelovanje, a kod nekih do nerazumnih reakcija, koje bi ti isti krugovi svaki put iskoristili kao dokaz za neutemeljenu i neistinitu tvrdnju da „ustaška guja“ opet diže glavu te da treba pojačati pritisak. Time se hrvatsku suverenost, ponos, dostojanstvo i sposobnost mišljenja vlastitom glavom svodilo na niske i ponižavajuće grane.

Jugoslavenska iluzija ne umire lako. Strani projugoslavenski i „multikulti“ krugovi, u suradnji s domaćim elitama koje bezuvjetno popuštaju stranim središtima moći, osnažuju tu iluziju o trajno prijetećoj „hrvatskoj krivnji“ (magnum crimen), i to o hrvatskoj krivnji i poslije 8. svibnja 1945., sve do danas. Time se ujedno prikrivaju sjećanja na masovne zločine počinjene s jugoslavenske, partizanske, četničke, srpske, njemačke, talijanske, engleske, komunističke i drugih strana te na tragičan neuspjeh i slom čitavog prošlostoljetnog „eksperimentiranja“ s dvjema jugoslavijama.

Upozorimo još i na ovo: Ako nam protuhrvatske snage ponovno uspiju nametnuti neku novu Jugoslaviju, pa bilo to u nekom drugom obliku ili pod nekakvim drugim imenom, ni ta „treća Jugoslavija“ ne će se pokazati kao „treća sreća“, nego će neslavno propasti kao i prethodne dvije. No najveću cijenu u ljudskim i materijalnim i moralnim žrtvama opet će platiti hrvatski narod, što nipošto ne želimo.

Naime, stvarni autori te iluzije opet će za takav rasplet tražiti krivnju kod hrvatskog naroda te će hrvatske sinove privoditi pred neke nove domaće ili međunarodne sudove. Time će i dalje hraniti „crnu legendu“, do sljedećeg pokusa, a sve što se u takav mit ne uklapa „gurnuti  pod tepih“ isto onako kao što su ovaj put krivnju vodstva Jugoslavenske armije i Partije, srpskog naroda te Srbije kao agresora na Hrvatsku, BiH i Kosovo bitno umanjili ili gotovo posve gurnuli pod tepih. Glavne su srpsko-jugoslavenske krivce abolirali, a hrvatske „krivce“ progonili su, svaljujući krivnju u što većoj mjeri na hrvatsko političko i državno vodstvo, na hrvatsku vojsku i policiju, na dragovoljce i domoljube angažirane u razdoblju 1990. – 1995.

Hrvatskom narodu povijest nije bila sklona i stoga još nije slobodan ni za objektivno otkrivanje i pisanje svoje vlastite povijesti. Za to vrijeme u povjesnicama koje su pisali i pišu jugoslaveni živi „crna legenda“, koja malo pomalo opet postaje dio hrvatskog bića i nametnute „hrvatske krivnje“, ujedno i „hrvatske šutnje“. Nivelaciji istine trebao je poslužiti i novi kurikul povijesti. Samo oni Hrvati koji se ne odriču slobode mogu promijeniti tu tužnu sliku koju imamo danas. Samo oni mogu „staviti stvari na svoje mjesto“. I samo pod uvjetom da shvate kako ni apstinencijom od politike ni oportunističkim ostajanjem ili ulaženjem u političke strukture koje čuvaju „status quo“ ne će ništa pozitivno učiniti ni postići.

U svijetu u kojem je povijesna, referendumska, ekonomska, pravosudna i svaka druga istina predmet i žrtva dominantne politike i njezine društvene premoći i beskrupuloznosti, u takvu svijetu nema drugoga puta doli politički se organizirati kao oporba postojećim strukturama političke, ekonomske, društvene i druge moći i premoći.

Samo proaktivnim političkim otporom i koncentracijom nacionalnih snaga možemo u sljedećim mjesecima i godinama ozbiljno nastojati, pa i uspjeti u nastojanju da se državu ne izgubi, da se ona ne izgubi ni u lijevim ni u desnim nadnacionalnim utopijama.

 

Mario Ostojić, član Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost

Facebook Comments