Prinosi članova Poticajne skupine (9) – Mario Ostojić: Hrvatska mora znati što suprotstaviti konceptu povezivanja unutar „Zapadnog Balkana“

Prinosi članova Poticajne skupine (9) – Mario Ostojić: Hrvatska mora znati što suprotstaviti konceptu povezivanja unutar „Zapadnog Balkana“

 

Poticajna skupina za osnivanje „Pokreta za hrvatsku budućnost“

Prinosi članova Poticajne skupine (9)

U Zagrebu, 14. listopada 2018.

 

Hrvatska mora znati što suprotstaviti konceptu povezivanja unutar „Zapadnog Balkana“

Još prije 1990. izvorni starčevićanci tražili su argumente i simbole za politiku tada samorazumljivog usklađivanja Hrvata katoličke i muslimanske vjere odnosno Hrvata iz katoličkog zapadnog i istočnog muslimanskog kulturnog kruga. Nakon tragičnog rata između bosansko-hercegovačkih Hrvata i bosansko-hercegovačkih Muslimana (poslije Bošnjaka) u Bosni i Hercegovini ideja zajedničke države više nije bila ostvariva. Tek je preostalo pokušati poboljšati odnose između Hrvatske i Bosne i Hercegovine te između Hrvata i Bošnjaka kako bi se spriječilo da nas različiti strani utjecaji i interesi gurnu u novi sukob. U sukob koji je za obje zemlje kao slobodne međunarodne subjekte mogao za posljedicu imati uključivanje tih zemalja u „Zapadni Balkan“, koji bi bio pod vodstvom Srbije. Bez Hrvatske i bez Bosne i Hercegovine nije se naime mogla ostvariti takva želja posljednjeg američkog veleposlanika u komunističkoj Jugoslaviji, Warrena Zimmermanna. A njegova želja da se održi ili obnovi Jugoslavija vjerojatno nije bila samo njegova želja, potaknuta nostalgijom, nego i stajalište tadašnje američke administracije.

“Možda će se sjetiti da je Jugoslavija u kojoj su živjeli, iako ne slobodarska, ipak bila slobodnija od ubitačne džungle koju su naslijedili, te da je isto na više civiliziran i širokogrudan način gledala na vanjski svijet. Jednoga dana mogli bi početi razgovarati o uspostavi gospodarskih veza i potom o postupnom stvaranju političkog okvira. To bi bilo posve razborito jer, konačno, većina tih mini-država stvarno nisu sposobne za nezavisnost, njihove su etničke skupine nerazrješivo izmiješane i po svom su položaju osuđene da zauvijek budu susjedi. Netko bi tada, neki veliki demokratski vođa vjerojatno iz Bosne, mogao predložiti stvaranje države. Neće se zvati Jugoslavija, ali će imati uzore u prošlosti (W. Zimmermann, “Origins of a Catastrophe“, prvo izdanje, 1999.).“

Nakon sarajevskog Pakta o stabilnosti za jugoistočnu Europu (1999.) i Zagrebačkog “summita” (2000.) Zimmermannova želja počele se je pretakati u razne političke planove za uspostavu nove južnoslavenske države. Čitav taj proces unutar novo uspostavljenog „Pakta“ bio je po svemu sudeći zamišljen kao nastavak Daytona. Američki planovi, potpomognuti projugoslavenskim predrasudama briselske birokracije, raznim međunarodnih centara i naklonošću dežurnih vladajućih elita u Hrvatskoj, koje su se ponosile bezuvjetnim popuštanjem stranim središtima moći, hranili su iluzije iz prošlosti. A da bi ih se ojačalo, bilo je nužno prikriti sve tragične neuspjehe i učinke dvaju jugoslavenskih eksperimenata.

Sada imamo bitno drukčiju poziciju: Hrvatska je članica EU-a i NATO-a, i time dodatno potvrđena i učvršćena kao suverena država. No u povijesti nikada ništa nije bilo zauvijek nepromjenjivo ili čak neopozivo. To je posebice aktualno za BiH kao drugu domovinu i državu (dijela) hrvatskoga naroda. S gledišta povijesti hrvatske državnosti i svih neuspjeha u njezinu postizanju i punom ostvarivanju, bilo bi doista tragično da se državni suverenitet opet pokuša ograničiti, pa bilo to i „samo“ u smislu Brežnjevljeva „ograničenog suvereniteta“. I da se to pokuša učiniti unutar nekog iznova uspostavljenog balkanskog geopolitičkog okvira sa središtem u Beogradu.

Bilo bi tragično kada bi se još jednom narode pokušalo pretvoriti u pokusne kuniće i ujedno žrtve nekih novih „povezivanja“ po načelu „treća – sreća“. Bilo bi tragično još jednom posegnuti za jugoslavenskim eksperimentom, kao da već nije dovoljno krvavo i razorno dvaput dokazano da „južno-Slavija“ – kao intelektualna izmišljotina određenih umova, a poslije i kao kompromisno rješenje između dvaju političkih blokova, nije dosad uspjela niti ikada može uspjeti opstati na dulji rok.

Eventualno ponovno političko ili čak nasilno nametanje takvih nenaravnih integracija – umjesto promicanja uobičajenih prijateljskih odnosa između samostalnih država jugoistočne Europe – platili bi opet najviše točno određeni narodi. Kao i uvijek do sada, određeni pojedinci i skupine profitirali bi, ostvarivali nadmoć, sudili i progonili, ostvarivali unosne karijere i dobivali priznanja i nagrade po stranim metropolama.

Dok je Daytonski sporazum legalizirao komadanje i opustošenje Bosanske Posavine kao specifične cjelovite regije, kao užeg hrvatsko-bošnjačkog zavičaja koji je mogao osigurati normalan život i manjinskim Srbima, sada pod palicom dugogodišnjeg visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka i pod utjecajem nekim moćnih sila svjedočimo početku drugog malignog procesa. Svjedočimo pokretanju procesa podčinjavanja, asimilacije ili iseljavanja Hrvata u zapadnoj Hercegovini i srednjoj Bosni, unatoč činjenici da je hrvatski narod jedan od triju konstitutivnih naroda, što je izričito priznato i utvrđeno u Daytonskom sporazumu i u njemu sadržanom Ustavu BiH.

Teško je zamisliti da hrvatski narod na takve pokušaje neće snažno i odlučno reagirati. Hrvati u BiH nemaju namjeru pristati na pretvaranje u nacionalnu manjinu ili u amorfno i ničim nezaštićeno mnoštvo „građana“ u tobože demokratskoj Federaciji, u BiH, ili u širem kontekstu nekog budućeg „regiona“.

Osuđujuća presuda Haškoga tribunala protiv šest optuženih Hrvata iz Bosne i Hercegovine u studenomu 2017., a sada i izbor po treći put bošnjačkog agenta kao hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH, dokaz su i upozorenje da se dugoročni planovi nisu bitno promijenili u posljednja blizu tri desetljeća, od onih godina kada je Zimmerman bio američki veleposlanik u SFRJ. Ti strateški planovi, u međuvremenu držani podalje od očiju javnosti, samo su se prilagođavali trenutnim isprepletenim interesima stranih sila koje djeluju na tom području.

A da je ideja o „bivšoj Jugoslaviji“ duboko ukorijenjena u zapadne mozgove, potvrđuje i jedan svježi primjer: članak Srimala Fernanda „Dayton Peace Accord 23 Years On: Ensured Peace and Stability in Former Yugoslavia“ (Daytonski mirovni sporazum poslije 23 godine: Osigurni mir i stabilnost u bivšoj Jugoslaviji) objavljen 10. listopada ove godine u časopisu „moderndiplomacy“.

Iako se u članku govori o samostalnim državama nastalima raspadom bivše zajedničke federacije, poimence o Srbiji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori te Kosovu (Makedonija je „ispala“ iz vidokruga!), članak završava rečenicom: „The strengthening of institutions for the benefit of all citizens has many important benefits for the peace and stability of former Yugoslavia“ („Jačanje institucija na dobrobit svih građana ima mnoge važne dobrobiti za mir i stabilnost bivše Jugoslavije.) – Čak i da je riječ o lapsusu, jako je čudno govoriti o miru i stabilnosti u bivšoj državi koja već četvrt stoljeća ne postoji!

Naznake da su opet aktualne opcije novog regionalnog povezivanja, u kojem hrvatski narod ne nalazi svoj interes, moraju biti upozorenje nositeljima hrvatskih politika. Ubacivanje u optjecaj ideja o stvaranja svojevrsne  „krnje Jugoslavije“ – radi rješavanja inače nerješivih međunacionalnih i teritorijalnih prijepora na „Zapadnom Balkanu“ – 27 godina poslije propasti takva plana g. 1991./1992. već je samo po sebi alarmantno.

Takve opcije – pa i prijedlozi o održavanju „Daytona 2“, tj. nove „balkanske“ međunarodne konferencije – upozorenje su i hrvatskom državnom vodstvu da novu situaciju dobro razmotri i prema njoj se odlučno postavi. A to znači da Hrvatska kao potpisnica Daytonskog sporazuma mora preispitati i svoj dio odgovornosti koju je spram pripadnika hrvatskog naroda u BiH i spram cjelovite BiH preuzela g. 1995. i koju ima već po samim odredbama Ustava Republike Hrvatske. Naši sunarodnjaci u Bosni i Hercegovini dio su naime hrvatskoga naroda kao jedinstvene i narazdvojne identitetske cjeline u prostoru i vremenu.

Državno, političko i intelektualno vodstvo hrvatske države mora osim toga biti svjesno da će i Republika Hrvatska snositi posljedice svojega nečinjenja, svoje pasivnosti, svoga „zabijanja glave u pijesak“. Spram veoma egzaktnih događaja nije dovoljno pozicionirati se opetovanjem europsko-integracijskih fraza i davanjem šupljih verbalnih potpora hrvatskom narodu u susjednoj BiH.

Situacija je uistinu osjetljiva i kompleksna. Ona kao takva zahtijeva da se umjesto traženja bezbrojnih izlika kako mi tu „ništa ne možemo učiniti“ identificira ono što se može i mora učiniti.

Pojednostavljeno rečeno: Ako se na obzorju pomalja mogućnost minoriziranja Hrvata u ili-ili čak eventualnog stvaranja „treće Jugoslavije“ na području današnje BiH, Srbije, Kosova i Makedonije, a možda i Crne Gore i Albanije, Hrvatska mora imati adekvatan geopolitički koncept koji će takvoj ideji moći i znati pravodobno suprotstaviti.

 

Mario Ostojić, član Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost

Facebook Comments