Doduše, mlađi je Izetbegović uspio, baš na vrijeme, mobilizirati svekoliko srpstvo, kako u Banjoj Luci tako i u Beogradu gdje je – njemu u čast – sazvano Vijeće za nacionalnu sigurnost. Ne mogu se Srbi, osobito eresovski, toliko svađati koliko ih Bakir može miriti

 

Ma, nije, mada će mi, nakon svega, malotko vjerovati, ni Bakir najgori… Evo šta je jedan drugi, više, doduše, popularni, nego ugledni (nije, nije to isto!) bošnjački političar govorio prije deset godina. Željko Komšić, naime. Zlatni je ljiljan bio naročito razigran u listopadu 2006.  Nakon što je tadašnji srbijanski premijer Vojislav Koštunica, kronično, inače, zagledan u prekodrinsku braću i njihovu sudbinu u nedjeljivoj i neporecivoj zemljici Bosni, osuo drvlje i kamenje na guverenera bosanskog, Miroslava Lajčaka, Komšić mu je poručio kako bi mu pametnije bilo da gleda svoja, srpska, dakle, posla. I da drži prste dalje od BiH, jer bi mogao dobiti i po prstima i po nosu.

I nije na tomu – narodni je to heroj, moj brate! – stao (tzv.) hrvatski član kolektivnog bh rukovodstva; Osokolila ga je prijetnja Koštunici, pa je pošteno priznao kako podržava cjelovitost Hrvatske i Srbije bez Kosova. Jasno, ondašnji Komšićev cimer u Predsjedništvu, Nebojša Radmanović je žurno ukazao na problem logičkog rasuđivanja njegova sudruga u državnom vrhu.

Oj, logiko, pomogni mi!

„Tražiti da jedna zemlja prizna teritorijalni integritet tvoje zemlje, a istovremeno njoj to osporavati, potpuno je nemoguće, neprimjereno, a rekao bih i nepristojno“, kazao je Radmanović.

Ali, u trci za bošnjačkim glasovima, tome je (tzv.) hrvatskom članu troglavog rukovodstva pristojnost, baš kao i logika, i onako (bila) nepoznata. Što je, više-manje, bilo znano u svim političkim i diplomatskim krugovima. Ipak, Srbija je uputila protesnu notu službenom Sarajevu. Zbog, dakako, Komšićeve funkcije, a ne njegova osobnog značaja i reputacije. Ovaj je skandal pokušao sondirati i lider SDA Sulejman Tihić, kazavši kako se u svakoj normalnoj zemlji izjave pažljivo odmjeravaju i usuglašavaju. Ali, nažalost, kod nas nije tako, konstatirao je Tihić.

Danas kada Izetbegović II. bije Kosovsku bitku i spreman je, po vlastitu priznanju, za „najgori mogući scenarij“ u BiH, nema u Bošnjaka gazije koji će pozvati na – normalnost. Što realno nije ni za očekivati. Bosna i Hercegovina je, naime, danas (još) manje normalna držva od one od prije deset godina. A kakva će biti – bude li je! – za (još) deset godina, ne smijem ni pomisliti. Osobito, bude li Alijin sin inzistirao na babinu amanetu, i zagledan put Ankare kleo se kako jarana Erdogana neće izdati. Slijedom čega bi trebalo – zbog Bošnjaka ponajprije – znati što Bakir Izetbegović točno misli kada kaže „tko voli ovu zemlju mora biti spreman ići do kraja kada je u pitanju njen teritorijalni integritet“. Što ćemo, naime, s europskim integritetom BiH?

   Amanet je, istina, amanet, no turski je neprikosnovenik i Bakirov intimus persona non grata  u uvjerljivoj većini članica Europske unije. Dok Izetbegović mlađi služebno putuje samo u Ankaru, Erdogan je (još) rado viđen gost u Beogradu i Moskvi. Doduše, i bošnjački bi Član trebao početkom prosinca u zagrljaj (?!) – k’o kad su se ono mirili nakon što je Aca izgubio naočale u Srebrenici –  Vučiću… Na vlastitu odgovornost, čini mi se! Sumnjam, naime, da će mu Ivica Dačić, pjevati Osman agu, kao nedavno Tayyipu, na turskom. Bude li se Bakir, ipak, zaputio ka istoku, moguće je samo da mu Dačić zapjeva: Nema te više Alija. E, sad – na turskom ili bosanskom… Do pjevača je!

Alijini snovi (pusti)

     I, sad, na kraju, moram čitaocima, koji mi nisu oprostili ni prvu rečinicu ove kolumne, dodati još malo soli na ranu;  Zapravo, Bakir Izetbegović je jedan zbilja simpatičan lik. Kako sve to njemu padne na pamet?! Primjerice, ono o lutanju hrvatske politike. Dobro, nije hrvatska politika – u obje (nam) domovine – urnek, neće je baš studirati budući diplomati. Nije baš uvijek kompas bio u čvrstoj ruci, znale su kazaljke poludjeti…   No, za lutanje u politici sinonim je – bošnjačka politika. Uostalom, u najtežim, olovnim godina, Izetbegović stariji je priznao kako jedno misli ujutro a nešto sasvim drugo poslijepodne. Što je noću sanjao – znamo. To je, naime, napisao.

   Usto, kako, evo, i danas definirati politiku Bakira Izetbegovića.  On i SDA sami protiv svih, od Nove godine. Dobro i – Erdogan! Prije dvije godine pomirenje lidera SDA i Utemeljitelja Bolje budućnosti proglašavana je – u Bošnjaka – povijesnim događajem. Danas, Fahrudin Radončić preko Dragana Čovića iz (zapadnog) Mostara šalje poruke svome Članu Predsjedništva da je od 2018. u oporbi. Ne Bakir, nego Fahro. A od listopada – vidjet ćemo. Prije nekoliko mjeseci Izetbegović se kleo u Vučića i govorio kako donosi novi optimizam i nadu u region, a sada mu, onako od čibuka, uzima Kosovo… pa se, eno, u Beogradu Bakiru u čast sastaje Vijeće za naciopnalnu sigurnost.

Još samo čekam(o) da se čelnici Saveza za bolju budućnost, a taj sretni događaja samo što se nije dogodio, sastanu s Miloradom Dodikom, pa da se može kazati: Bakir zove u rat Bošnjake, a mobilizira Srbe. I na koncu, Bakir Izetbegović će ovogodišnji Dan državnosti Bosne i Hercegovine slaviti i bez Srba i bez Hrvata. I Čović je, zbog njegova soliranje, digao ruke.

Kažem vam, jedan vrlo, vrlo simpatičan lik.

 

Josip Vričko/Dnevnik.ba/Herceg Bosna Moja Domovina/http://www.dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Komentari

komentara