U vrtnji u zatvorenom krugu od neistražene bliske povijesti, preko „neriješenog“ rata iz kojega su sve strane izišle istovremeno i kao pobjednici i kao gubitnici, do lutanja po bespućima sadašnjosti i neizvjesne budućnosti, preostaje nam svima novovjeka emigracija ili utapanje u depresiji, frustraciji i rezignaciji. Pogledajmo samo broj prerano oboljelih i umrlih branitelja.

Svi sve znamo, a nitko ništa ne zna. Knjige čitaju još samo oni koji ih pišu i eventualno oni koji ih predstavljaju. Okrugle stolove i tribine posjećuju uglavnom isti ljudi, donose iste ili slične zaključke, nemoćni bilo što poduzeti. Čak se i propovjednici s oltara, uz časne iznimke, drže već napisanih propovijedi i ustaljenih, isprobanih pouka bez poruke za ovo vrijeme. Šuti, ne ljuljaj, ne „talasaj druže “  ili… Ili seli. Ali ne kao nekad sam, „trbuhom za kruhom“, bez obitelji, nego – sa suprugom i dječicom, glavom bez obzira, od nemila do nedraga, po europskim „bauštelama“ ili prekooceanskim metropolama. Kao da nema kraja našem osobnom, nacionalnom pa i univerzalnom samouništenju.

Ne znaš više je li problem što nemaš svoj TV kanal, svoje medije ili to što ih imaš, ovakve kakvi jesu. Najprije se dogodilo pranje novca, potom višegodišnje pranje mozga. Sada, kad je i pticama na grani jasno kako su „stvarani“ prvi tajkuni, od „perača“ jugodinara do današnjih „perača poticaja“, kako su vozači kamiona postajali vlasnici velikih transportnih kompanija, kako su oni koji su jedva tele znali zaklati preko noći postajali kapitalistički divovi mesne industrije, kako su krezube „pevaljke“ lansirane u medijsku orbitu ili kako su… možemo nizati primjere izokretanja vrijednosti, ruganja s lijepim, uzvišenim i uljudnim, nabrajati do zore. I onda, zajedno sa starim dobrim Mešom, uistinu pesimistično zaključiti:

„Crno je, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu posle nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i spominjati naše dane kao sretne“.

Što bi, dakle, bila moguća terapija?

Ili ćemo se probuditi, upravo radi „onih koji budu poslije nas živjeli“, da im ne ostavimo naše „neriješene bitke“, naše neostvarene snove, da ih ne opteretimo našim grijesima i propustima, našim dubokim podjelama? Imamo li pravo živjeti „jadno i sramotno“, gušeći se u dimu vlastitih sprženih ideala, grčeći se u okovima društvenih mediokriteta, potkupljujući i dalje već potkupljene, otkupljujući tako nedosanjani „bolji život“ samo i isključivo svojima, našima, mojima? U Hrvatskoj se svaki glas, pa bila to i sama predsjednica, koji upozori na loše stanje u društvu proglasi neznanjem, nepotrebnom „zvonjavom“, a mi u BiH davno šutke padosmo. Ovdje uistinu strše glave koje se usude kazati da će govoriti pod cijenu gubitka posla, pod cijenu da ih se proglasi budalinom Talom – samo zato što povremeno vrisnu na sveprisutnu korupciju, kleptokraciju i oligarhiju pojedinaca. Jednako u sva tri naroda i među „ostalima“.

Prije svega, govoriti se mora – moraju to shvatiti i gospodari javnog medijskog prostora i otvoriti prozore na kulama svojih zavjeta omerte. Iako dobro „učvršćeni“ vođe u svakoj kritici namirišu moguću dijalektiku riječi koja može nabujati do male revolucije, ako žele u povijesti i memoriji svoga naroda ostati uslikani zauvijek kao oni koji su u danim okolnostima vodili računa o demografiji, obrazovanju primjerenom potrebama društva i poticajnom za nadarene pojedince, odgovarajućoj skrbi o starima, bolesnima i nemoćnima, ne zaboravljajući uljudbu kao hranu duše svake nacije u svakom vremenu i (amaterski) šport koji je preduvjet zdravlja nacije.

E da bi se o svemu (ne)spomenutom moglo uopće govoriti treba imati SVOJ proračun, i svoj nadzor nad istim, kako porezni tako i izborni – odnosno iz naroda i građana izvorno proistekli potrebni legislativni i administrativni, legalni i legitimni – iz volje naroda proistekli aparat, potreban svakom uređenom društvu. S naglaskom na svoj.

Inače, nema izlaska iz sfere kaosa u željeni kozmos. Kako to urediti u višenacionalnoj, multireligioznoj i multikulturalnoj državi kakva je BiH ? Jedino i isključivo tako da se država decentralizira u financijskom, fiskalnom i upravno-pravnom smislu. Bilo da se ojačaju općine i gradovi, bez entiteta i bilo kakvog drugog oblika među-razine vlasti (županija/kanton, entitet, regija), bilo da se iznova, pošteno, pravedno i pravično, funkcionalno i na korist sviju, zemlja podijeli na tri velike županije/kantona, tri republike, tri regije (kakogod se dogovorili o imenu te među-vlasti) koje bi svaka odgovarala na određenom, ne nužno teritorijalno povezanom, području. Neka se u takvom teritorijalnom ustroju ugrade mehanizmi zaštite i naroda i građana, nacionalna i individualna prava. Neka se ugrade i mehanizmi koji onemogućuju svaku pomisao na disoluciju države.

Na takav ili sličan način funkcioniraju druge manje ili više slične države, zašto ne bi mogla i BiH?

 

…….”vezane” kolumne

DARAN BAŠIĆ : BOSNA I HERCEGOVINA HRVATI, SRBI, BOŠNJACI – JEDNAKOPRAVNOST … ”ENOUGH IS ENOUGH”…

 

Daran Bašić /Herceg Bosna -Moja Domovina /Hrvatsko nebo

Komentari

komentara