Prvostupanjska presuda protiv Prlića i ostalih puna je bizarnosti, netočnih podataka, izvrnutih činjenica i ideološko-političkih manipulacija. Tribunal smatra kako je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine, sporno je i samo osnivanje HVO-a i Herceg-Bosne, vojnici tzv. Armije BiH su “branitelji”, a Neretva teče od sjevera prema istoku.

 

Haaški će tribunal 29. studenog ove godine donijeti drugostupanjsku, pravomoćnu presudu u predmetu “Prlić i ostali”, odnosno, hercegbosanskoj šestorci nepravomoćnom prvostupanjskom presudom, osuđenoj zbog “udruženoj zločinačkog pothvat” protiv tadašnjih, bosanskih Muslimana.

Nepravomoćnom prvostupanjskom presudom čelnici Hrvatske Republike Herceg-Bosne, preciznije, politički i vojni vrh Hrvata u BiH za vrijeme rata, osuđen je na ukupno 111 godina zatvorske kazne dok ih 13 godina provedenih u pritvoru čini “optuženicima” s najduljim stažem u povijesti haaških ćelija.

Nijedan od  šestorice  nije prihvatio nepravomoćnu  presudu haaškog suda o „udruženom zločinačkom pothvatu“, no da jesu, većina njih bi već sada bila na slobodi zbog odsluženja dvije trećine dosuđenih kaznih.

Podsjetimo, šestoricu bivših dužnosnika Herceg – Bosne, premijera HRHB Jadranka Prlića, ministra obrane HRHB Brunu Stojića, načelnika Glavnog stožera HVO-a Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, načelnika Vojne policije HVO-a Valentina Ćorića i voditelja Odjela za zatočeničke centre i razmjenu zatočenika Haaški sud tereti da su u okviru „udruženog zločinačkog pothvata“ počinili kaznena djela progona, ubojstva, prisilnog premještanja, zatvaranja i zločine protiv čovječnosti protiv, kako stoji u optužnici, bosanskih Muslimana na području Mostara, Stoca, Ljubuškog, Rame, Čapljine, Uskoplja i Vareša.

Prema optužnici Tribunala, zločinačke su i same odluke o osnivanju HVO-a 8. travnja 1992. godine, kao i Hrvatska Republika Herceg-Bosna, kao “nelegalni i nelegitimni entitet” stvoren na tlu BiH s ciljem spajanja sa Republikom Hrvatskom. U optužnici je i sama Herceg Bosna definirana kao „samoproglašeni entitet“ dok su HVO i HDZ BiH okvalificirani kao ključne strukture i instrumenti udruženog zločinačkog pothvata.

Primjena pravnog instituta “udruženog zločinačkog pothvata” u predmetu Prlić i ostali odnosi se na koncept zajedničke namjere i stanja svijesti u kom su izvršitelji svjesni kako će njihov zajednički plan dovesti do zločina no svjesno pristaju na njega.

Upravo je tim konceptom kvalificirana zajednička i individualna realizacija zločinačkih namjera, odnosno, ratnih zločina.

Namjera i stanje svijesti temelji su na kojima Haaški tribunal zasniva optužnica, a naposljetku, i prvostupanjsku nepravomoćnu presudu protiv hercegbosanske šestorke. Što bi značilo kako je svaki pripadnik HVO-a u tom razdoblju, koliko je trajao UZP, dijelio iste namjere i svijest, s drugim izvršiteljima, počiniteljima itd.

Žalbeni postupak koji je trajao u ožujku i travnju ove godine pokazao je niz bizarnosti u prvostupanjskoj presudi protiv šestorke. Selektivnom primjenom prava i dokaznog materijala optužnica i prvostupanjska presuda, dosuđene su, izvan svakog mogućeg povijesnog, vojnog i političko-društvenog konteksta.

Tribunal smatra kako je HVO izmislio mudžahedine kako bi  uplašio Hrvate Središnje Bosne, potom ih raselio u Hercegovinu, a termin etničkog čišćenja, kao uobičajena novinarska fraza, u ovom je predmetu, određen kao pravna kategorija. Haaško tužiteljstvo pripadnike tzv. Armije BiH određivalo je i nazivalo “braniteljima sela”, a dokaz o postojanju međunarodnog oružanog sukoba u BiH, odnosno, agresiji Hrvatske vojske na BiH, temelje u činjenici da vojnici govore hrvatskim jezikom.

Također, prema Haaškom tribunalu, Neretva teče od sjevera prema istoku, Rama se naziva Ramom jer je to “okvir za sliku”, a Prozor je “slika”.

Inače, Tribunal je istaknuo kako je “udruženi zločinački pothvat” počeo u Uskoplju, u Središnjoj Bosni, a završio u Varešu.

Sporna je kuća Envera Šljive na koju je HVO navodno granatirao tenkom, iako nisu utvrdili je li to zaista bio tenk HVO-a, u dvorištu kuće postojao je rov vojnika tzv. Armije BiH.

Tribunal smatra kako je ”agresija” Hrvatske na BiH počela upravo u Gornjem Vakufu/Uskoplju i to temeljem Šljivine pisane izjave koju je Haagu poslao prije 10-ak godina, a nikada je pred sudcima nije ponovio, a ni bio unakrsno ispitivan. Šljivina izjava da vojnici govore hrvatskim jezikom bila je dovoljna da Tribunal ustanovi navodnu agresiju Hrvatske na BiH.

Tu nije kraj bizarnostima, dokazi  i izjave koje se odnose na zbivanja u Travniku, Bugojnu, Kaknju i Zenicu nisu bili važni za ovaj slučaj, a ekspertni nalaz vještaka Šakića o tome je odbijen i to jer je „Šakić zaposlenik Instituta Ivo Pilar iz Zagreba i povezan je s Hrvatskom što ga dovodi u sumnju“.  Iako o stvarnom postojanju mudžahedina govore, ne samo dokumentiArmije BiH i Alije Izetbegovića, nego i spomenici žrtvama pokolja brigade El- mudžahid diljem Središnje Bosne, to izgleda nije bilo dovoljno kako bi se uopće razmotrilo njihovo postojanje, kamoli stvarni zločini nad Hrvatima i Srbima u Središnjoj Bosni poput sela Maljine, Bikoši, samostana u Gučoj Gori,  kampovi Orašac i Mehurić kod Travnika, Rostovo između Novog Travnika i Bugojna, Pogorelica kod Fojnice, pa sve do zločina nad Srbima na Vozućoj.

Tužiteljstvo tako HVO tereti da je razorio 10 džamija u Mostaru, a Prvostupanjsko vijeće je utvrdilo da je u Mostaru još 1992. razoreno i oštećeno 8 džamija, dakle gotovo godinu dana ranije nego je uopće počeo sukob tzv. Armije BiH i HVO-a.  Prvostupanjsko vijeće usvojilo je izvješća Međunarodne zajednice da nisu utvrđene točne lokacije snajperskih djelovanja i da prema tome nije jasno je li to bilo pod kontrolom HVO-a ili ne.

Tribunal također tvrdi kako je HVO bio agresor na teritorij BiH kojeg je okupirao  i da su svi pripadnici HVO-a na čelu s Praljkom provodili dugotrajnu kampanju etničkog čišćenja Muslimana.

U izdvojenom mišljenju već ranije, sudac Antonneti ukazao je na nelogičnosti prvostupanjske presude u kojem je navao kako je potpuno zanemareno da je „Armija BiH bila u ofenzivi, a HVO gubio teritorij“. O tom gubitku teritorija najbolje govore zbivanja u općinama Travnik, Bugojno, Kakanj, Zenica, Vareš, Fojnica, Jablanica i Konjic. Naposljetku, Washingtonski sporazum i jest potpisan u trenutku kada je Alija Izetbegović shvatio da  područje Središnje Bosne ipak ne može osvojiti. Otpor tamošnjih Hrvata bio je prejak, a Lašvanska i Lepenička enklava potpuno izolirane i odvojene, osim Žepča i Kiseljaka koji su dijelom bili naslonjeni na VRS preko kojih im je stizala pomoć.

U nepravomoćnoj prvostupanjskoj presudi, Tribunal je istaknuo kako su prvi predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman i njegov ministar obrane, Gojko Šušak, zajedno s vrhom bh. Hrvata pokušali obnoviti “Banovinu Hrvatsku”. Haaško tužiteljstvo smatra kako je Tuđman s Ratkom Mladićem, pozivajući se na Mladićeve ratne zapise, dogovorio “podjelu Bosne”. Dokaz toga, Haag vidi, u stvaranju autonomne hrvatske pokrajine u BiH.

Sudac Antonetti u izdvojednom mišljenju naveo je, pak, kako Banovina Hrvatska nikada nije bila dio ustavnog korpusa Republike Hrvatske.

Tribunal traži 40 godina za Jadranka Prlića, predsjednika Vlade HRHB, Slobodana Praljka, načelnika Glavnog stožera HVO-a, Brunu Stojića ministra obrane HRHB, Milivoja Petkovića. zamjenika Glavnog stožera HVO-a, Valentina Ćorića, načelnika Vojne policije HVO-a 35 i Berislava Pušića,voditelja Odjela za zatočeničke centre i razmjenu,na 25 godina.

 

Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/Herceg Bosna/Moja Domovina

Komentari

komentara