ŠTO O ALIJI IZETBEGOVIĆU I
NJEGOVIM STAVOVIMA PIŠE NJEGOV
PRVI VOJNIK
KADA JE KNJIGA OBJAVLJENA, NA SEFERA
HALILOVIĆA POKUŠAN JE ATENTAT U
SARAJEVU.
UBILI SU MU ŽENU.

ČINJENICE

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka  :

U ovom dokumentu možete pročitati kakvi su odnosi zapovjednika A BiH (Izetbegović) i njegovog prvog vojnika (Halilovića).

Sefer tvrdi:

a) Izetbegović tvrdi da rata u BiH neće biti;

b) Izetbegović je neutralan kada se s teritorija njegove države razara Dubrovnik i drugi dijelovi Hrvatske;

c) „Ovo nije naš rat“ govori Izetbegović kada je razoreno selo Ravno u BiH; (tamo su Hrvati i logično je da piscu „Islamske deklaracije“ to nije „njegov rat“);

d) 10. marta 1992. za Izetbegovića je agresija na Hrvatsku „prljavi rat koji je harao Hrvatskom“, a nakon takvog rata „jugoslavenski se narod budi iz košmara“.

Kada se taj i takav jugoslavenski narod po Aliji probudi iz košmara, on u BiH neće ratovati. Zatim 17. marta u „DANASU“, novinarima istog intelektualnog dometa, objašnjava da je JNA danas drugačija „po kvalitetu, po kvantitetu, po psihologiji, pa i po namjerama i ciljevima. Armija neće okupirati BOSNU (opet nema Hercegovine u nazivu te države), neće izvršiti državni udar“.

Kratko i jasno, „promišljeno“ i „pametno“, „on se zalaže za mir“, „on ne širi ideje rata“, „njegova je politika „politika pomirenja“ i kada mi netko kaže da je povijest učiteljica života, ja idem povraćati.

e) 5. marta 1992.: „Situacija je pod kontrolom i mirno šetajte gradom (Sarajevom)“;  A Mostarom, Izetbegoviću, a Širokim Brijegom i Ljubuškim, a Čapljinom, a Ravnim … ?

f) Sefer konstatira da je „BiH praktično, pored Vojvodine, postala osnovica za izvođenje operacije na Hrvatsku“; Vidjet ćemo kasnije što kaže PRAVO o uporabi vojske spram napadača, što je vojište, a što ratište i čija je vojska mogla i gdje je mogla i smjela ratovati.

g) I na kraju; 26. aprila iliti travnja, kada u Sarajevu ima već 1000 mrtvih (po Haliloviću), Izetbegović vjeruje da će se JNA „pretvoriti u bosansku armiju“!! (Opet BOSNA, valjda zato što se u Hercegovačku armiju sigurno neće pretvoriti.)

Komentirajte molim, čitatelji moji, nadasve umni.

Sefer Halilović: Lukava strategija *

Naš prvi susret u Hrasnici, drugog decembra 1991. je zapravo bio naš prvi nesporazum.

***

Ohrabrio me je toga dana i Predsjednik sa završnim govorom, a inače sam bio jako zabrinut: kada je krajem oktobra Radovan Karadžić javno zaprijetio da će muslimanski narod nestati ukoliko Parlament izglasa suverenitet Republike Bosne i Hercegovine, sam predsjednik je izašao za govornicu parlamenta i rekao:

„Ja ipak želim da poručim građanima Bosne i Hercegovine da do rata neće doći. Moje su prognoze zasnovane
na provjerenim činjenicama. Ne treba se bojati, jer za tuču i svađu treba dvoje“.

On je poziciju neutralnosti promovisao još ranije, nakon razaranja Dubrovnika i agresije bivše JNA na Sloveniju i Hrvatsku i ona se  očitovala u nizu izjava. Septembra 1991. je rekao:

„Ovo nije naš rat“.

Ti su dani prošli i sada je, valjda, već sve jasno. Ili se meni tako činilo. Rata neće biti ukoliko nosioci velikosrpske politike procijene da će ga izgubiti. U protivnom, samo može biti krvaviji. „Ukoliko se brzo ne budemo pripremili, ostvarit će se Karadžićeva prognoza“, rekao sam Predsjedniku dan kasnije.

***

Objasnio sam sve što smo uradili na sarajevskoj regiji i istrajavao na tvrdnji da je neophodno postupak organizacije dovesti na isti nivo u svim regijama, a onda nastaviti sa još intenzivnijim radom. Predsjednik me gleda i pita:

„A, šta ako čitav posao bude uzalud urađen? Ti ćeš, čovječe, na ovaj način mobilisati preko 50.000 ljudi“.

„Ne 50.000, Predsjedniče, već makar 250.000. A ako hoćete suverenu državu, taj posao nije uzaludan: dobit ćete okosnicu bosanske armije“,  odgovorio sam.

Onda on izreče istorijsko: „Da. Nastavite da radite na teritoriji cijele republike, kao što ste uradili u Sarajevu“. *

Malo zatim, dok se brisao peškirom nakon što je uzeo  abdest, priznade: „Sad, kad sam sve ovo čuo i vidio, osjećam se sigurnije. Do sada, kad god sam razgovarao sa Karadžićem i njegovima i kad su me pritiskali prijetnjama, imao sam osjećaj da mi, iako sjedim, i stolica i tepih klize ispod mene, kao da tle propada“.

Takvo raspoloženje držalo ga je prilično kratko. Istrajavao je na uvjerenju da rata neće biti.

***

Za Novu godinu, 1992. 0slobođenje je prenijelo njegovu izjavu:

„Mislim da Armija neće napasti BiH, jer je procijenila da se silom ne može ništa učiniti“.

Isti list, 10. marta 1992. Prenosi iz Brisela utiske Alije Izetbegovića date tamošnjem Soarou:

„Oparen tragičnim iskustvom prljavog rata koji je harao Hrvatskom,  jugoslavenski narod se budi iz košmara“.

I tada je tvrdio da rata u BiH neće biti. Ponovio je to čak i 17. marta 1992., u intervjuu listu Danas:

„Prije svega, o čemu vi govorite? Mislimo li na istu stvar – armija nije ono što je bila prije nekoliko mjeseci. Ona nije ni bolja ni gora, ona je drugačija, po kvalitetu, po kvantitetu, po psihologiji, pa i po namjerama i ciljevima. Armija neće okupirati Bosnu, neće izvršiti državni udar.“

U Oslobođenju sam čitao i ovakvu Izetbegovićevu izjavu, datu petog marta 1992. godine:

„Prošetajte, družite se i izađite na ulice. Ja bih htio da pozovem građane da sve ovo prime na hladnokrvan način, da ne nasjedaju na glasine i priče. Postoje snage koje žele da izazovu haos i paniku – nemojte nasjesti tome. Situacija je pod
kontrolom i mirno šetajte gradom“.

To svoje duboko uvjerenje, tu svoju zabludu i sam je Izetbegović kasnije priznao. Ništa ga nije moglo razuvjeriti da se sve pripreme za agresiju zapravo odvijaju naočigled svih. Njegovo uvjerenje da rata neće biti bilo je jače. Istina, on je na kraju pristao na pripreme za odbranu i odobrio projekat organizacije, formacija i strategija odbrane, ali više ga nije bilo. Kao da se to njega ne tiče. Naš drugi nesporazum izbio je oko prihvatanja Direktive za odbranu suvereniteta BiH. Kada smo je završili,
i nakon nekoliko provjera podataka o brojnom stanju četničko-ustaških snaga, te razgovora o namjerama Tuđmana i Miloševića, odnosno procjene Karađorđeva, tražili smo načina da o svemu upoznamo državno rukovodstvo.

„Neće Behmen ni da čuje“, kaže mi Karišik sav crven u licu.

Iskoristim priliku i nakon nekoliko dana upitah Behmena za mišljenje o Direktivi. Sav crven u licu lupi rukom o sto i odlučno mi odbrusi:

„Sikter iz moje kancelarije. I vi hoćete ovdje rat“.

Ostao sam priseban, uljudno se izvinuo i kazao mu da će rata svakako biti, a da je moja obaveza, a i ljudi u Štabu Patriotske lige da na to upozorimo i da predložimo način odbrane. Oni koji prihvate ili ne prihvate, preuzimaju na sebe odgovornost. Ušutio je, a ja sam onda otišao.

***

Treći, i to ozbiljan nesporazum je bio oko uloge bivše JNA u BiH i njenog odnosa prema BiH. Da je bila u funkciji beogradske imperijalističke i agresorske politike, kao njen najistureniji i po Bosnu najopasniji dio, bilo je jasno zadnjem čovjeku u BiH, osim Izetbegoviću. Kada je počeo rat u Hrvatskoj i kada je BiH praktično, pored Vojvodine, postala osnovica za izvođenje operacija na Hrvatsku, Izetbegović je jednostavno htio da vjeruje da JNA nije mogući okupator BiH, odnosno da je njeno prisustvo u BiH čak neophodno. Kada su bosanski Hrvati u Lištici zaustavili tenkovsku kolonu, Izetbegović je rekao:

„Meni i Tuđmanu morate vjerovati“.

On je tako očito mislio i onda kada je otkriveno postojanje plana RAM, u kome su naznačeni svi  zadaci na realizaciji Memoranduma SANU i zapravo stvaranje velike Srbije ili kako su to tadašnji generali pravdali: Jugoslavije za narode i republike koji to žele. Tadašnja JNA, četničke jedinice SDS-a i paravojne formacije iz Srbije i Crne Gore su bile sredstvo realizacije tog plana kojim je trebalo uništiti bosansku državu  i Bošnjake, odnosno Muslimane kao politički faktor. Munir Alibabić – Munja i dr. Rusmir Mahmutćehajić svjedočili su u nekoliko navrata da je tadašnji bošnjački vrh do detalja o tome razgovarao, analizirao stanje i donio nedvosmislen zaključak: sprema se po Bosnu i bosanski narod opasan rat. No, i pored toga, Izetbegović se opredijelio za sklapanje dogovora sa Armijom i dalje vjerujući u njenu navodnu neutralnost i moguću  transformaciju u bosansku armiju. Da bi se 26. aprila ustanovilo da je u Sarajevu već nastradalo preko 1.000 ljudi. Dakle, dvadeset dana od početka najkrvavijeg rata. Tek tada je u Skopju, sa predsjednikom nepostojećeg Predsjedništva nepostojeće SFRJ Brankom Kostićem i u prisustvu generala Blagoja Adžića, načelnika Generalštaba već fašističke armade, potpisan dogovor o odlasku JNA iz BiH.

I, prema pisanju Oslobođenja isti dan izjavio:

„Započeo je jedan proces koji će na kraju dovesti ili do odlaska
JNA iz Bosne i Hercegovine ili do njene radikalne transformacije, s tim da se na kraju tog procesa ona pretvori u
bosansku armiju, odnosno oružane snage Bosne i Hercegovine“.

***

** Sefer Halilović: „Lukava strategija“, Maršal, Matica Sandžaka, Sarajevo, 1997.

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka : NEMAM KOMENTARA!

KOMENTAR General-pukovnika Slobodana Praljka : NEMAM KOMENTARA!

KOMENTAR General -Pukovnika Slobodana Praljka :

Ravno nije Sarajevo, gdje je uostalom to Ravno i tko uopće živi u tom Ravnom, da bi ubijanje ljudi u Ravnom
bio nečiji rat. Tamo nije ubijen nijedan “intelektualac”, značajan za daljnje uredno odvijanje svjetske povijesti.

Priručnik General – pukovnik Slobodan Praljak : 10. ALIJA IZETBEGOVIĆ I NACIONALNA RAVNOPRAVNOST

Izvor:

Prof. SLOBODAN PRALJAK, dipl.ing.
Kazališni i filmski redatelj – Akademija
dramske umjetnosti Sveučilišta u
Zagrebu
General-pukovnik Hrvatske vojske u
mirovini

Izdavač:

„Oktavijan“ d.o.o.
Radnička cesta 39
HR-10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Urednik:
Nikola Babić Praljak
Grafička obrada: GENS94, Zagreb
ISBN 978-953-7597-14-6
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
000956547

  

Za portal priredio Daran Bašić /HercegBosna-Hrvatsko nebo

Komentari

komentara