SEFER HALILOVIĆ,
ZAPOVJEDNIK “PATRIOTSKE LIGE”,
TAJNE VOJNE ORGANIZACIJE
MUSLIMANA U BiH,
NAČELNIK GLAVNOG STOŽERA A BiH
– MUSLIMANSKE VOJSKE U BiH

ČINJENICE

KOMENTAR General-pukovnika SlobodanaPraljka 

SEFER HALILOVIĆ: „LUKAVA STRATEGIJA“ – SARAJEVO

Na tim stranicama piše Sefer Halilović, načelnik GŠ A BiH, bivši radnik i suradnik KOS-a, kada i gdje Alija Izetbegović i Ejup Ganić govore o svojim pregovorima i planovima zamjene teritorija i naroda Sandžaka za teritorij i narod Istočne Hercegovine.

Komad Srbije za komad BiH.

A Sefer je tada već imenovan u „Predsjedništvo BiH“, kao da je to „Predsjedništvo BiH“ institucija DVD-a u Prnjavoru, a ne skup ljudi koji su izabrani na slobodnim izborima.

Na pregovorima u Ženevi, mjestu gdje su se vodili razgovori o tome kako UREDITI POLITIČKI USTROJ BiH, za Sefera je Halilovića delegacija koju vodi Izetbegović BOSANSKA, a ne BOSANSKOHERCEGOVAČKA, delegacije Hrvata i Srba su ustaške i četničke delegacije pa je situacija zastrašujuća jer je „palata UN puna četnika i ustaša“.

Pravu, izvornu i demokratsku delegaciju BiH čine samo on, Sefer Halilović i njegovo društvo iz TEMELJNOG NARODA BiH prostora.

S tim čovjekom, s njegovim mišljenjem i stavovima formiranim u učionicama KOS-a, mi iz HVO-a trebali  smo formirati zajedničko zapovjedništvo i napraviti efikasnu i zajedničku vojsku. Koliko truda i uzaludnih pokušaja je propalo? Koliko je štete naneseno hrvatskom narodu?

U dokumentu D-8 piše i što je na povratku iz Švicarske, u zrakoplovu, Izetbegović govorio o savjetima Arafatovim, kako treba uzeti svoj komad i praviti svoju državu.

Halilović se ne slaže sa stavovima svog vrhovnog zapovjednika, jer Sefer  „ne uskraćuje nikom ko poštuje bosansku državu nikakvo pravo“.

A tko što poštuje i koliko poštuje, a posebno koji narodi ili pojedinci poštuju BOSANSKU DRŽAVU procjenjivat će um i veleum Sefera Halilovića.

A ako Halilović procijeni da neki ne poštuju njegovu Bosnu onda će ih poraziti svojom PATRIOTSKOM LIGOM, i svojom A BiH, i oni će morati otići ili u Hrvatsku (ustaše) ili u Srbiju (četnici).

Zar se u svemu tome, čitatelju, ne prepoznaje UTEMELJENJE AGRESIJE A BiH na HVO?

KAKO SE DIJELILA BOSNA

Sefer Halilović: Lukava strategija

Do tada je podjela Bosne bila posao iza zavjese: javno je važila priča o suverenoj i cjelovitoj državi. I sam sam nasjeo na cjelovitost koja je, zapravo, bila osnovni, temeljni i najveći razlaz između mene i Izetbegovića. Ja sam vjerovao njegovim javnim istupima čak i onda kada se meni prvi put servirala varijanta podjele. Bilo je to još novembra 1992. Tog dana, ja sam bio u svojoj kancelariji namjeravajući da poslije podne obiđem jedinice. U neko doba, Predsjednik me zovne telefonom i ja se javim. Bio sam iznenađen:

«Otkud Vi, Predsjedniče?» Kaže: «Zauzeta mi je sekretarica» i pita me šta radim, a ja pričam kako pripremam neke kratke naredbe. «Možeš li malo doći do mene?», kaže. «Mogu, naravno », odgovorim i odmah krenem. U Izetbegovićevom kabinetu zatekao sam njega i Ganića. Kad sam ušao, pozdravim: «Es-selamu alejkum, Predsjedniče. Zdravo, Ganiću». Bio je to moj redovan način šaljenja sa Ganićem na koji je Ganić, obično u četiri oka, reagirao ljuteći se. Onda bih mu ja rekao: «Ti si, bre, Jugosloven». I tako se to završavalo. No, tada sam nakon pozdrava, odmah upitao smetam li, stičući dojam da se vodi ozbiljan razgovor. Rekli su mi: «Ne, ne, samo ti sjedi. Ti si član Predsjedništva». Sjeo sam, a oni nastaviše razgovor:

Šta kaže Suljo?, pita Ganić Aliju. Predsjednik se okreće meni i kaže:

Dobro je da ti čuješ ovaj razgovor. Pričao sam telefonom sa Ugljaninom i ja ga pitam… (okreće se Ganiću) bi li narod u Sandžaku pristao da se zamijeni Sandžak za istočnu Hercegovinu?

– I, šta kaže Suljo?, kaže opet Ganić koji, kad razgovara s Alijom, sav lebdi i ja redovno imam dojam da će svakog
časa završiti u njegovom krilu. A Izetbegović, hladan i miran kao da razgovara o prebacivanju šibica iz jednog  džepa u drugi, odgovara:

Suljo kaže da bi to narod u Sandžaku sa oduševljenjem
prihvatio.

Od muke sam u tom času zapalio jednu cigaretu. U tom periodu Alija je nastojao da prestane pušiti, pa smo se svi mi oko njega suzdržavali da zapalimo dok on sam ne uzme cigaretu. Ja pripaljujem, oni nastavljaju razgovor. Ganić kaže:

To bi bilo odlično.

Izetbegović -Ganić

Naravno da bi bilo odlično. Skupiti narod, srediti državu i raditi svoja posla, odgovori zadovoljno Predsjednik. Ja sam imao dojam da su potpuno zaboravili na mene razmišljajući o toj ideji, kad se Ganić okrenu ka meni i reče

– Šta ti o tome misliš?

Ništa ne mislim. Prva misao koja mi se nameće jeste da sam jako iznenađen, gospodine Ganiću, – ozbiljno odgovorih i nastavih: – Jer, to za sobom povlači niz posljedica za koje treba mnogo više pameti od one koja može stati u ovu moju vojničku glavu. Uostalom, kad mi bilo šta pokušamo reći što vi ocijenite da je politika, vi se jako ljutite. A za vas je politika obično ono što se ne poklapa s vašim mišljenjem i ja se ni o čemu ne bih izjašnjavao.

Do tada sam ja već uveliko shvatio da se možeš baviti politikom do besvjesti ukoliko podržavaš njihove stavove. U protivnom, čim imaš svoje mišljenje odmah te podsjete da si vojnik. Ganić je preskočio moju primjedbu, ali i dalje nastoji da me navede na razgovor. Ja ostajem pri tezi da je to politika, da o tome trebaju raspravljati Predsjedništvo, Vlada, političke stranke… Uključio se i Alija i kaže meni: «Znamo mi da ti to dobro razumiješ, i da o tome imaš svoje mišljenje. Ali zapamti: samo budala ne mijenja
mišljenje. Nama je jako važno što ti misliš i trebalo bi da nam kažeš».

– Dobro, prihvatim, prvo: to podrazumijeva etničku podjelu Bosne i Hercegovine i uništavanje bosanske države u njenom tisućljetnom trajanju, što ja mislim daje u najmanju ruku neprihvatljivo. Niti mi na to imamo bilo kakvo pravo. Drugo: to podrazumijeva stvaranje neke minijaturne muslimanske državice, sa velikim rizikom  kako će to biti prihvaćeno u međunarodnoj javnosti. Treće, to predviđa masovna ili, kako ih je Moljević nazvao, humana preseljenja naroda. To je radio Staljin u Sovjetskom Savezu i pokazalo se potpuno pogrešnim. Četvrto: to podrazumijeva nepoštivanje Ustava RBIH i
poništavanje Platforme Predsjedništva koju smo s teškom mukom donijeli. I peto: pored ostalog, malo mi se to čini neozbiljnim. Jer, konačno, istočnu Hercegovinu Karadžić za sad čvrsto drži, a Sandžak je pod Miloševićem.

Kad sam to rekao, obojica su ustali. Ustadoh i ja. Alija kaže Ganiću:

Jesam li ti rekao da s njim na ovu temu ne vrijedi razgovarati. On je navalio: suverena, cjelovita, nedjeljiva i ne odustaje od toga.

Još samo jednom smo otvoreno i direktno razgovarali na istu temu u avionu, kada smo se vraćali iz Ženeve. Bio je to i inače poseban put. Iz Sarajeva smo krenuli prvog januara 1993. godine.

Prva plenarna sjednica je slijedećeg jutra, u 11 sati. Odmah iza deset je došao moj pratilac i nas dvojica smo izašli u hodnik. Uđem u Predsjednikov apartman i vidim: on klanja. Još je u ogrtaču. Kažem Lukavcu: «Da ne čekam na hodniku, kad krenete kucni mi, molim te, na vrata». Vratimo se Mido i ja u moju sobu i čekamo. Pogledam na sat: deset minuta do jedanaest. Čudim se, niko ne kuca. Izađem iz sobe: pred vratima je švajcarska policija i policajac mi pokazuje rukom da su oni već otišli. Ja ne vjerujem, uzmem za kvaku i vidim: vrata zakljuana. Pitam Midu: «Znaš li engleski?» Kaže: «Little». To sam little zapamtio za čitav život. Izađemo iz hotela, sjednemo u taxi i dođemo do palate Ujedinjenih naroda. Naravno, obojica govorimo engleski rukama. Tražimo bosansku delegaciju. Ali… bosanska je delegacija i Karadžić, bosanska je delegacija i Boban. Na pregovorima učestvuje i jugoslovenska delegacija: Ćosić, Milošević, Bulatović sa ostalom ekipom u kojoj je samo obezbjeđenje brojalo oko 200 ljudi. Dakle, palata UN je puna četnika i ustaša. Jedva smo mi nabasali na pravu bosanskohercegovačku
delegaciju.

Na povratku u Sarajevo, opet smo u malom avionu, ali sada je naša delegacija sama i ima dovoljno mjesta. Predsjednik i ja sjedimo jedan preko puta drugog, noge nam se dodiruju. Usko je. Tu su sve naše stvari, a međunjima nešto poput daske upakovane u najobičniji karton i zavezano kanapom. Uzgred pitam:

Yasser Arafat

«Šta Vam je ovo, Predsjedniče?» «E», kaže, «baš da ti pokažem». Uze onu dasku, dugu možda 80, a široku recimo 50-ak centimetara i poče da je odmotava. «Nemojte se», kažem, «zamarati». «Neka», odgovori iodmota izuzetno lijepu sliku džamije u Palestini, rađenu u sedefu. U dnu slike nešto piše na arapskom jeziku. Pitam: «Znate li Vi da čitate arapsko pismo?» «Ne znam», veli, «ali znam ovu dov napamet». Prstom mi pokazuje i uči: «Bismillah irrahman…» Kada je sve proučio, kaže mi:
«Ovu mi je sliku poklonio Arafat. Bio sam s njim. Imali smo dugačak razgovor. Sudbina palestinskog naroda je vrlo slična našoj sudbini». Nisam se složio: «Sudbina  našeg naroda je slična Jevrejima, jer Palestinac, kad ga protjeraju, stavi kaput preko ramena i ode u Jemen, u Egipat, ode negdje, a Jevrej nema gdje». «To je tema za drugi put, ali vidjet ćeš da nisi u pravu», odgovori mi Predsjednik i nastavi: «Nego, da ti ispričam šta mi kaže Arafat. Pita me: ‘Alija, nude li oni tebi šta?’ Ja mu kažem:
‘Nude, nude, i to dobar komad’. I Arafat kaže: ‘Uzmi, Alija. I meni su nudili, pa ja nisam htio nego hoću sve. Na kraju sam ostao bez išta. Uzmi, Alija, dok ti nude, jer ćeš i ti na kraju ostati bez išta’». Kad je sve ispričao, pogleda ravno u mene i nastavi: «Ti si u opasnoj zabludi. Mi, čovječe, treba da uzmemo komad Bosne. Na taj komad Bosne nek’ se vrati narod, sredi stanje i napravi država. Ovako ćemo i mi ostati bez išta».

Tu je onda nastala rasprava. Počeo sam obrazlagati: «Mi nećemo sve. Mi hoćemo da živimo ravnopravno sa onima
koji su uvijek živjeli u Bosni, ne uskraćujući nikom ko poštuje bosansku državu nikakvo pravo. Mi samo hoćemo
da živimo na cijelom prostoru BiH, jer smo živjeli na 94 odsto njene teritorije. Niko ne spori pravo bosanskim Hrvatima i Srbima da budu suvereni i ravnopravni, a ako uzmemo komad Bosne – to je onda uništavanje bosanske države sa neizvjesnom sudbinom šta će dalje biti. I konačno, na taj komad zemlje koji nama sada nude, ne mogu stati Muslimani jer će, u tom slučaju, po zakonu spojenih sudova, Muslimani sa ostalih prostora Balkana težiti ka toj bosanskoj državici». Predsjednik kaže: «Nama
treba komad na koji će stati jedno dva miliona stanovnika. Neki će doći, neki će otići i taman». Zašutismo obojica.

Sefer Halilović,

Lukava strategija: Maršal, Matica Sandžaka, Sarajevo, 1997.

Veleposlanik Herbert S. Okun

Veleposlanik Herbert S. Okun proveo je punih trideset šest godina u službi State Departmenta i američke diplomacije. Rođen je u New Yorku prije 76 godina, podrijetlom iz ruske židovske useljeničke obitelji, nije  nastavio uspješnu očevu tradiciju u prehrambenoj branši, proizvodnji i distribuciji hrane, nego se obrazovao na prestižnim američkim sveučilištima Standfordu i
Harvardu te se od 25. godine života potpuno posvetio diplomaciji. U Hrvatskoj je prvi put kao turist boravio 1957. godine. Odmah su ga osvojile ljepote Hvara i Dubrovnika. U našu se zemlju vratio 1990. najprije kao izvršni direktor neprofitne fundacijske grupacije koja je pružala pomoć u uspostavi slobodnog tržišta u postkomunističkim zemljama istočnog bloka. Volontersku ulogu ubrzo zamjenjuje službenom dužnošću zamjenika Cyrusa Vancea, posebnog izaslanika glavnog tajnika
Ujedinjenih naroda Boutrosa Boutrosa Chalija pa je na područjima bivše Jugoslavije aktivno boravio od 1991.do 1993. godine. Danas predaje međunarodne odnose na sveučilištima Yale i Johns Hopkins.

• Jednom ste komentirali da ste već tijekom prvoga susreta s Miloševićem znali da je riječ o karakterno lošem čovjeku, spremnom na sve!

Slobodan Miloševic

– Da, Miloševića sam upoznao 12. prosinca 1990. godine u Beogradu. Doputovao sam s grupom poslovnih ljudi te smo se Cyrus Vance i ja nasamo sastali s Miloševićem. Slušajući kako govori i kako se ponaša, nisam ništa drugo  mogao zaključiti nego da je Milošević obični gangster. Znate, oni likovi iz mafijaških filmova s cigarama u ustima koji se trude teatralno razgovarati, a zapravo prodaju maglu. Tadašnji američki veleposlanik u Beogradu Warren Zimmermann o Miloševiću je govorio kao o šarmantnoj osobi. To je mene šokiralo. Rekao sam mu: «Zar ne vidiš da je to gangster?» Na žalost, bio sam u pravu jer se ubrzo pokazalo da je rat i sve zločine pokrenuo Milošević, da je profesionalni lažljivac i političar koji nije poštovao dogovore ni svoj potpis.

Pregovarali ste o dolasku UNPROFOR-a u Hrvatsku, bili potpredsjedatelj Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji. Je li se mogao zaustaviti rat u Hrvatskoj da jeZapad na vrijeme intervenirao?

– Kad sam devedesetih bio u Beogradu, sve koje sam pitao – od Miloševića do običnih ljudi, taksista, konobara – misle li da će doći do rata, odgovarali su, zamislite, da to nije moguće. Iskustvo mi je govorilo da to nije točno i da sigurno slijedi rat jer Miloševiću nisam vjerovao. Pitao sam ga, na primjer, uoči izbora u Srbiji, ima li JNA značajnu ulogu u zemlji. Odgovorio mi je da nema. «Gospodine Okun», rekao mi je, «mi gradimo demokraciju». A sutradan ga ugledam na fotografiji u Politici s generalima JNA.

Upozoravao sam da mu se ne može vrjerovati. Milošević je znao manipulirati stranim medijima i političarima. Stalno je ponavljao da «Hrvati prave ogrlicu od prstiju srpske djece». Ma zamislite te izjave! Zapad je pokušavao zaustaviti rat više nego što se zna ili zaključuje u javnosti, ali to Milošević nije želio. Lord Carrington i Cyrus Vance nudili su plan takozvanog mirnog razvoda svih strana u Jugoslaviji, ali dok su Hrvati pristajali na razgovore, planove, sve potpisivali i pokazivali da žele mir, u Beogradu je bilo sve suprotno.

• Kakvi su bili vaši dojmovi o predsjedniku Tuđmanu?

Prvi Hrvatski Predsjednik dr. Franjo Tuđman

– Otvoreno kažem da je meni Tuđman bio vrlo drag, jer je bio ozbiljan političar koji je držao svoju riječ. Istina, imao je krut stil ponašanja koji su mnogi pogrešno tumačili, osobito novinari na Zapadu, ali sva svu moja iskustva s Tuđmanom pozitivna. Pa nije se Tuđman, koji je vodio zemlju u rat, uz embargo na oružje, mogao ponašati poput Ghandija. Bio je kooperativan, želio je mir i aktivno je sudjelovao u pregovorima u Haagu, Ženevi, Zagrebu. Zamjeraju mu što je mijenjao imena ulica iz komunističkog vremena, a dok je on to radio, Milošević je ubijao Hrvate po istočnoj Slavoniji.

Bio sam kod Tuđmana kad je počeo egzodus Hrvata iz Iloka. Rekao mi je: «Veleposlaniče, učinite nešto, strašno je što prolazi moj narod!» Tada je Vance zvao Miloševića, ali ovaj je rekao da ne zna o čemu govori, da on nema ništa s Ilokom. Taj nije nikad govorio istinu. Tuđman je bio mudar, poznavao je povijest i, otvoreno govoreći, uz njegovo vodstvo Hrvati su preko Oluje i drugih vojnih akcija spasili Bosnu i Hercegovinu. Izetbegović mi je na sastanku u Sarajevu u prosincu 1991. godine rekao da će zatražiti od JNA da napusti  BiH, a ja sam ga pitao: «Gdje je vaša vojska, tko će braniti zemlju ako vas ne poslušaju?» Brzo sam shvatio da su se u Bosni jedino Hrvati organizirano borili i obranili je od pada, što često prešućuju mediji, ali i političari

• Kreirali ste Vanceov plan koji je zaustavio rat u Hrvatskoj. Jeste li imali teškoća pri provedbi plana?

– Nakon petnaestak primirja koje je proglasio EZ, a koje nitko nije poštovao, krenuli smo drugom logikom, a to je da
primirje ne proglašavamo mi, nego sukobljene strane. Srbi su u tom trenutku već bili spremni za pohod na BiH tako
da su relativno brzo pristali na primirje. Kad sam izložio sadržaj plana predsjedniku Tuđmanu, odmah je postavio nekoliko pitanja, poput statusa policije, koja su upozoravala  na ranjivost plana. Poslije su se pokazala točnima jer ih je srpska strana koristila za izbjegavanje svojih obveza.

Razgovarala: Jadranka Jureško-KeroVečernji list, 14. 6. 2006., Obzor br. 73, 15. 4. 2006.)

 General-Pukovnik Slobodan Praljak

Priručnik General – pukovnik Slobodan Praljak : USTAVNA PROBLEMATIKA U KOMUNISTIČKOJ JUGOSLAVIJI – POČETAK PRIPREMA ZA AGRESIJU

Priručnik – General-Pukovnik Slobodan Praljak : RAZGOVOR S DR. FRANJOM TUĐMANOM, PREDSJEDNIKOM REPUBLIKE HRVATSKE, 8. TRAVNJA 1991. GODINE JASAN „DOKAZ“ DA DR. TUĐMAN DIJELI BiH??

Izvor:

Prof. SLOBODAN PRALJAK, dipl.ing.
Kazališni i filmski redatelj – Akademija
dramske umjetnosti Sveučilišta u
Zagrebu
General-pukovnik Hrvatske vojske u
mirovini

Izdavač:

„Oktavijan“ d.o.o.
Radnička cesta 39
HR-10000 Zagreb
Republika Hrvatska
Urednik:
Nikola Babić Praljak
Grafička obrada: GENS94, Zagreb
ISBN 978-953-7597-14-6
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
000956547

Za portal Hrvatsko nebo priredio Daran Bašić 

Komentari

komentara