Znao sam, s nostalgijom se toga sjećam, paziti i tuđe žene, pa nemam nikakav legitimtet kritizirati Izetbegovića II. što ko oko u glavi pazi svoju – vlastitu. I još ‘naku Seku! Objektivno, svi oni koji tvrde kako bi se naša domovina trebala zvati Bakir i Seka, umjesto Bosna i Hercegovina, obični su denuncijanti. Domaći izdajnici, takoreći!

 

Bilo je to negdje odmah tamo poslije (ove) Nove godine; U žestokom srazu SDA-SDP glede toga tko je (naj)više uništio sarajevski Klinički centar, Nermin Nikšić je poručio: otkako je Bakir Izetbegović za Dan žena Sebiji Izetbegović u poklonio Klinički centar, ova ustanova, zapravo, radi na bazi polupansiona. Ma, i manje od toga. Pacijenti sa sobom moraju ponijeti gotovo sve. Osim kreveta. (A radi se i na tome) Nikšić, kojemu je, više-manje, Zlatko Lagumdžija oporučno ostavio posljednju ružu bosanskohercegovačku, poručio je još kako se mora dići glas protiv kalifatskog vladanja i svilenog gajtana.

A, evo, sada, nakon što je dobio žuti karton, budući bivši član SDA Sadik Ahmetović tvrdi kako Izetbegović provodi lagumdžizaciju SDA. Što je, sudeći po Bakirovim dosadašnjim dometima, lakše uraditi, nego izgovoriti. ( nije, vjerujte lako ni napisati!) Što, u biti, znači kako je Zlatko bio kalif prije sadašnjega kalifa. To jest, Bakir prije Bakira. Samo to Nikšić, onako bistar kakvim ga je Bog veliki dao, nije primijetio.

E, kako se nekad letjelo

Budući se iza cijele priče, kao uostalom i iza svake, krije žena, treba pošteno podsjetiti kako esdepeovski kalif nikada nije dao ženi, ne barem ovoj drugoj, Amini da se vozika državnim limuzinama. Imao je, doduše, pritom jednu olakotnu okolnost. Lagumdžijin je tadašnji najbolji drug imao avion, pa su oni onda oni – sa ženama na čelu – letali gdje su htjeli. Npr. i u Meku. Doduše, više onako sekularno. Eh, sad jesu li avijatičar Fahro i, u konkretnom slučaju, kopilot Zlaja, došli tobe nakon Meke?! Teško je to pitanje…

Nervira me samo što danas napadaju bošnjačkog Člana zbog Škode. Dobro, jest škoda Super(b), ali, kao što smo vidjeli, neke su druge supruge letjele avionom, pa ništa. Znam kako će bakirofobi sada kazati; avion je Radončićev, može vozati koga hoće! I vlastitu ženu. Ako baš mora. A k’o da Predsjedništvo BiH nije Bakirovo. Tko god je bio u uredu u Titovoj ulici, zna da je tamo Alijina fotelja i – što je najvažnije! – Alijin sin. Da se ono svojevremeno nije Tihić malo ušuljao, moglo bi se kazati kako je uvijek tamo bio neki Izetbegović. K’o u pjesmi od oca je osta(nu)lo sinu!

Ne bih htio, nije još predizborna kampanja, sugerirati, ali nekako mi je logično da opet netko od Izetbegovića sjedne u gore rečenu, sad već mitsku fotelju. Budući dragi Allah nije Bakiru, kao što jest Aliji –  velika je milost Njegova! –  dao sina, gđa. Sebija se nameće kao logičan izbor. Jer, već je dugo ona – Izetbegović!

Dr. Sebija ostaje u struci!

Prvo, Izetbegovići su se u uredu bošnjačkoga Člana udomaćili. Primjerice, gđa. Sebija sigurno zna gdje što stoji. Dolazila je kod svekra. A o mužu da i ne govorimo. Drugo, već se prilično dobro snalazi i s ovom nesretnom Škodom. Zna, uostalom, i vozača čija žena joj je tajnica. Riječju, sretna je to, mada relativno mala, obitelj. Kada putuje dr. Sebija, tajnica joj zna da joj je muž na sigurnom. Uostalom, kao što to zna i doktoricin muž. I treće, ali nipošto najmanje važno; Gospođa Izetbegović je ginekolog, a kako je naš turistički slogan (istina još formalno ne promoviran): Mala zemlja, za velike pizdarije, dr. Sebija bi, zapravo, ostala u struci.

Doista, eto,  ne vidim načina da bilo tko osujeti logičan niz. Da, dakle,  nakon Bakirovih osam godina i njegova bolja polovica barem još toliko stoluje u Alijinoj fotelji.  Dobro, i Radončić je dobar kandidat. Neimar i intelektualac. Čovjek koji je osobnim primjerom pokaao da u Bosnu možeš doći mašući rukama, pa se, vrijedno radeći, obogatiti. Američki je san za bosanski – obično košmar.  Ipak, nekako mi se čini kako je nekako visoko, čak previsoko u odnosu na nas obične smrtnike. Malo u avionu, malo u tornju… Ne znam  zna li uopće kako je nama dolje, na zemljici Bosni. Zemljanima, takoreći. Vidi li (nas) odozgora?

Osim toga, pa zar Bakir nije zaslužio da, nakon što je u dva mandata – da sad ne računam vrijeme kada je, prkoseći granatama, u ratu u trezoru čuvao naše pare – davao sve za domovinu, mirno spava. Svaki pravi muž može mirno spavati samo ako mu je žena na sigurnom. (Vjerujte mi, brinuo sam se, da izvinete, o tuđim ženama… Davno, doduše) A ima li išta u Bosni i Hercegovini sigurnije od državne Škode?!

Tko ne zna odgovor na ovo pitanje, ništa ne zna! Pa, ne mislite valjda da Izetbegović II. kada iduće godine ode u zasluženu mirovinu, treba i dalje privatno štiti ženu?! Dok je u državnoj Škodi npr. Radončićeva žena… Puno je zato, ponavljam još jedanput, praktičnije rješenje da se nastavi kontinuitet Izetbegovića u državnome vrhu.

Kad si s Bakirom nisi sam!

Kad već nije država htjela štiti prvu damu, neka štiti prvu predsjednicu – u Bošnjaka! A ako Predsjednica ponekad, sjetivši se kako je nekad bilo lijepo do Tuzle u predsjedničkoj limuzini, da i Bakiru, da ga želja mine, da se malo – ko nekad – provoza u Škodi, nema veze. Važno je da nam i predsjednica zna da joj je muž na sigurnom. Da i ona mirno spava. Samo su, naime, naspavani predsjednici garancija da će i ostali smrtnici mirno spavati. Ko janjad. Ovce, zapravo.

Na koncu, čak i da nije Izetbegović II. toliko zadužio Bosnu, zaslužio je da mu se nekako odužimo. Ne samo zato što u izboru za Muža godine, nema ozbiljnu konkurenciju, nego i zato što je i inače riječ o jednom senzibilnom tipu. Hrvati imaju naročitu obvezu prema tom duševnom čovjeku. Ovih je dana tako, da mu sad ne nabrajam sve ostale zasluge za napaćene Hrvate, pošteno priznao kako bi Hrvati trebali birati člana Predsjedništva?! Zamislite, da Hrvati biraju hrvatskog člana Predsjedništva! E, toga se trebalo sjetiti!

Ne samo da je, dakle, Bakir Muž godine za 2017., nego, sad je to već izvan svake sumnje, i najbolji hrvatski prijatelj. S Izetbegovićem I. sigurna je ne samo gđa. buduća predsjednica, nego i Hrvati. Riječju, kad si s Bakirom nisi sam.

 

Josip Vričko/Dnevnik.ba/ http://www.dnevnik.ba/kolumne/HercegBosna -Hrvatsko nebo

Komentari

komentara