Drugi dan protuispitivanja Herberta Okuna od strane generala Praljka.

Transkript;

http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/070405IT.htm

General Praljak nije se početkom drugog dana protuispitivanja vraćao na teme kineskog građanskog rata i sporazuma Molotov-Ribbentrop, već je smiren i novom energijom počeo otvarati druge, bitnije teme.

Odmah na početku, general Praljak nabrojao je sve međunarodne mirovne sporazume koje je međunarodna zajednica stavila na stol zaraćenim stranama u BiH. Između ostalih, general Praljak je vrlo jasno spomenuo i plan međunarodne zajednice o ustroju BiH kao Unije triju Republika iz Ženeve od 20. kolovoza 1993. godine i to se sasvim jasno vidi u transkriptu na stranici 16964 u redovima 15,. 16, i 17.

Unatoč tome, Herbert Okun kaže kako je “general Praljak zaboravio Owen-Stoltenbergov plan” iz čega se opet vidi da je on ili nekompetentan ili vrijeđa zdrav razum odmah na početku drugog dana protuispitivanja, ponovo nastojeći isprovocirati generala Praljka. Međutim, time je rekao više o sebi, jer je nepobitna činjenica da je prijedlog međunarodne zajednice iz Ženeve o Uniji triju Republika od 20. kolovoza 1993. i Owen-Stoltenberg plan zapravo jedan te isti plan. Dodao je i zapravo nepostojeći sporazum s ratnog broda Invicible (koje u videu srpska prevoditeljica krivo prevodi kao “nepobjedivi” jer je jasno da je riječ o “nevidljivom”) gdje je krajem srpnja 1993. godine zapravo odbijen Vance-Owen plan ali i svaki plan koji je vodio ka unitarnom uređenju BiH, a isto tako 20. rujna 1993. je tek načelno dogovoreno da se nastavljaju ženevski mirovni pregovori, odnosno nije dogovoreno ništa konkretno: 

Dok 20. 9. 1993. godine, na britanskom nosacu aviona Invisible, predsjednici Izetbegovic, Miloševic, Tudman i Bulatovic nastavljaju ženevske “mirovne” pregovore, borci ARBiH kojima su sa vrha komandovali Delic, odnosno Gušic i Ališpago, ne zaustavljaju u potpunosti uspješna borbena dejstva u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Zbog toga, dan poslije, Izetbegovic poziva zagrebackog muftiju Šefku Omerbašica i traži da Ališpago naredi zaustavljanje operacije. Zašto je Izetbegovic po ko zna koji put pokrenuo paralelni sistem komandovanja, (ni)je poznato. Odakle Omerbašicu pravo da se miješa u vojne poslove, (ni)je poznato takodjer. Vidljivo je da Izetbegovic ne poziva komandu 6. korpusa kao nadredjenu, vec svog covjeka iz paralelnog svijeta komandovanja – Ališpagu.“

Nakon toga general Praljak postavlja jasno pitanje:

Da li je istina da je hrvatska strana potpisala sve ove sporazume prva i nikad nije povukla svoj potpis?

Tu Okun umjesto odgovaranja na pitanje ponovo govori o tome da u slušalicama čuje “srbo-croatian”.

 

Nakon što su uklonjeni “tehnički problemi” a generalu Praljku ukradena još jedna minuta (u stilu nekih nogometaša koji se valjaju terenom i glume ozljedu dok njihova momčad vodi) Herbert Okun konačno odgovara da “koliko ga sjećanje služi to je bio slučaj s Cutilleirovim i Vance-Owen planom, a da što se tiče svih ostalih sporazuma, on u njima ni na koji način nije sudjelovao pa ne zna. Zapamtimo dobro ovo jer je bitno, dakle Herbert Okun ni na koji način nije sudjelovao u izradi Owen-Stoltenberg plana.

Nakon toga ide poznato pitanje jesmo li u Daytonu dobili podijeljenu državu, odgovor je da jesmo.

Nakon toga General Praljak prelazi na knjigu Billa Clintona, bivšeg predsjednika SAD-a My Life (Moj život) odakle čita jedan poduži citat. Čak se tužitelj Keneth Scott usprotivio da general Praljak predugo čita a ne postavlja pitanje, što je general Praljak stoički podnio i nastavio po ranije utvrđenom planu. Glavne natuknice iz knjige:

– početkom veljače 1993. odlučio sam ne podržati Vance-Owen plan

– Francuski predsjednik Mitterand bio je više naklonjen Srbima i manje skloniji od mene vidjeti unitarnu Bosnu pod vodstvom Muslimana

– Francuzi i Englezi protivili su se ukidanju embarga na oružje za Muslimane (Hrvate ne spominje, kao da ta ista Amerika i njen dvostruki agent Budimir Lončar nije nametnula embargo svima, uključujući i Hrvatsku)

– Njemačka podržava ukidanje embraga za Muslimane

– u travnju 1993. članovi američkog tima za vojnu, diplomatsku i humanitarnu pomoć vratili se iz BiH i zatražili vojno uplitanje SAD-a u sukob

– Britanci i Francuzi odbijaju Warrena Christophera (tadašnjeg američkog državnog tajnika) i reafirmiraju svoje pravo da oni imaju vodeću ulogu u “rješavanju problema”

– Clinton kaže kako je upao u nešto što je Dick (Richard) Hoolbroke nazvao “najvećim kolektivnim sigurnosnim propustom na zapadu od 30-ih godina”

Nakon toga, general Praljak citira dio koji se referira na Hoolbrokeovu knjigu “To End a War” u kojoj Hoolbroke nabraja 5 glavnih čimbenika za navedeni propust:

  1. Pogrešno tumačenje povijesti Balkana
  2. Očiti gubitak jugoslavenske strateške važnosti nakon hladnog rata
  3. Pobjeda nacionalizma pred demokracijom kao dominantne ideologije postkomunističke jugoslavije
  4. Nevoljkost Busheve vlade da se nakon prvog zaljevskog rata upusti u novu avanturu
  5. Odluka SAD-a da ovo pitanje prebaci na Europu umjesto na NATO, te zbunjen i pasivan odgovor Europe.

 

Uz ovih pet, Clinton, koji se s time očito slaže, dodaje i šesti čimbenik:

  1. Nekim europskim vođama nije stalo do toga da imaju muslimansku državu u srcu Balkana, strahujući da bi mogla postati baza za uvoz (islamskog) ekstremizma, iako je rezultat njihova zanemarivanja bio sličan.

Nakon toga Praljak pita je li ovo točno. Okun odgovara da je dio točan a dio nije. Praljak pita koji je dio točan a koji nije. Okun kreće s objašnjenjima:

Kaže kako nije točno ovo o odbijanju Vance-Owen plana a kao razlog navodi to da Clinton detaljno ne obrazlaže zašto, i da je ta šutnja rječitija od šireg tumačenja. Nakon toga, preskače sve ovo što smo naveli u natuknicama a čak nismo naveli sve, i odmah prelazi na Hoolbrokea i njegovih pet točaka. Za prvu kaže da to nije točno, i da su oni, mirovni posrednici znali povijest Balkana. Nakon toga za drugu točno kaže da je to točno, ali tu je riječ o elementarnoj činjenici tako da ni nije mogao odgovoriti ništa drugo. Za treću točku kaže “To je kliše i tu se nema što dodati”. a taj njegov odgovor u svezi s trećom točkom je pokazatelj da i on ni Hoolbroke zapravo zadovoljavaju uvjet iz prve točke, odnosno da nemaju pojma o povijesti, s tom razlikom što Hoolbroke to priznaje dok Okun to opovrgava. Uzmimo za primjer Hrvatsku koja jest na Balkanu i koja je tu praktički na optuženičkoj klupi kao država kojoj se sudi za agresiju s pokušajem aneksije dijela teritorija. Hrvatski nacionalizam je doveo do demokracije i o tome nema spora. U pogledu Hrvatske, nacionalizam i demokracija idu ruku pod ruku, a opreka nacionalizmu je unitarizam, bez obzira dolazio on od Miloševića koji je htio unitarizirati jugoslaviju s ciljem da Srbi njome dominiraju, ili Sefera Halilovića i američke politike koji bi htjeli unitarizirati BiH s ciljem da Muslimani njome dominiraju. Prije toga, mi znamo da kraljevina SHS nastala versajskim ugovorom nije bila formalno unitarna, ali je nakon uvođenja šestojanuarske diktature kad je promijenila ime u “Kraljevina Jugoslavija” i ona postala unitarna i u formalnom smislu. Dakle, da oni išta znaju o povijesti Balkana njima bi bilo jasno da je ovdje proces unitarizacije višenacionalnih država taj koji kasnije dovodi do krvavih pokolja, a sve to nastoje prikriti napadom na nacionalizam isti onakav kakav postoji i u SAD-u samo što se to tamo ne zove nacionalizam nego patriotizam. Pitali bi mi te Amerikance da sad recimo Rusi ili Kinezi njih okupiraju, da im uzurpiraju teritorije i institucije, da na sva vodeća mjesta postave Ruse-Kineze, da im ne daju govoriti svojim jezikom, pjevati njihove pjesme, viti njihove zastave, dakle na sve moguće načine gušiti njihova nacionalna prava, i da im se nakon 70 godina takvog terora ukaže šansu za slobodu, kako bi ona ekspandirala? Ovo što je bilo u Hrvatskoj prema tome bi bila obična kamilica.

Amerikanci zapravo ne shvaćaju da je to njihova temeljna greška, to što sve mjere po sebi, i to što narodima i državama koji postoje puno duže od njih nastoje nametnuti svoje norme i vizije kako bi trebali izgledati i kako bi se trebali ponašati, ne mareći puno za povijest, nacionalni identitet, kulturu i sve ono što čini jedan narod ili državu. Hrvatski nacionalizam je ništa više i ništa manje nego borba za nacionalna prava koja imaju i ostali narodi, a unutar jugoslavije borba za rješavanje nacionalnog pitanja.

Zato je general Praljak u pravu kad u svojoj završnoj riječi kaže:

Ono što tužitelj naziva “nacionalizmom” kod Hrvata je bila potreba za slobodom! I nacionalnom i građanskom!

(Izvor:  http://www.youtube.com/watch?v=-VRJ8F7eOWk&t=3m51s)

Okun zatim na četvrtu Hoolbrokeovu točku kaže: Ovo s Bushevom administracijom, to nije točno. Za  prvi dio pete točke kaže da ni to nije točno. Međutim, Okun, koji kao što smo vidjeli, voli široko odgovarati na pitanja i oduzimati dragocjeno vrijeme obrani o ove dvije točke se izjašnjava vrlo šturo. I tu možemo citirati njega samog u onom djelu gdje govori o činjenici da je Clinton početkom veljače 1993. odbio podržati Vance-Owen plan, da je upravo ta šutnja i ta šturost zapravo rječitija od bilo kakvog šireg tumačenja.

Naposlijetku, Okun izvrće Clintonove riječi i “muslimansku državu u srcu Balkana” pretvara u “muslimansku državu u srcu Europe” i onda dodaje da je takva već postojala, da je to Albanija i da je ona zemlja članica Organizacije islamske konferencije. Albanija dakle nije u srcu Balkana, prije će biti da je negdje oko stražnjice, a riječ je o državi koja je bila komunistička, koja je kao takva bila i ateistička, i koja se tek izvlačila iz tog ateističko-komunističkog gliba, koja osim toga nije religijski homogena država, po čemu jest nalik na BiH, ali koja u nacionalno-etničkom smislu predstavlja možda i najhomogeniju državu u Europi, a to je ogromna i ključna razlika u odnosu na BiH. Osim toga, mi možemo i ovako post festum malo mudrovati pa reći kako je američka politika odigrala glavnu ulogu u raspletu krize u BiH, pa sad vidimo koliko se ljudi iz BiH regrutira u vojsku ISIL-a a koliko se ljudi iz Albanije (ne) regrutira u vojsku ISIL-a. Tog vjerskog fundamentalizma a la Gornja Maoča – Mehurići u Albaniji nema nigdje, Albanija je zemlja koju je komunizam toliko teško pogodio da se ona vrlo snažno želi priključiti zapadu. U tom smislu, valja istaknuti da je Albanija članica NATO-saveza, što nije bila kad je Okun svjedočio, ali isto tako nije bila ni članica OIK-a u vrijeme o kojem u knjizi piše Clinton.

Nakon ovih Okunovih nemuštih, netočnih, nemuštih i nepreciznih odgovora general Praljak ga pita može li se složiti s njegovom tvrdnjom da su Bill Clinton i SAD odigrali važnu ulogi u kreaciji politike u BiH kroz Washingtonski i Daytonski sporazum. Okun se naravno s tiom mora složiti.

Nakon toga, general Praljak prelazi na izjavu generala Jacquesa Kleina o tome kako mu je Izetbegović priznao da je nudio Hrvatima da uzmu zapadnu Hercegovinu.

Tu Okun upada jednom potpuno bespotrebnom laži o tome da Jacques Klein nije general.

Jacques Klein je definitvno general-bojnik američkog ratnog zrakoplovstva:

http://www.af.mil/AboutUs/Biographies/Display/tabid/225/Article/108698/major-general-jacques-p-klein.aspx

Nakon Mate Granića, general Jacques Klein je drugi koji je na svoje uši čuo da je Izetbegović nudio Tuđmanu da uzme zapadnu Hercegovinu, ali da ga je Tuđman odbio. Ovo je vrlo važno jer direktno pobija tezu Josipa Manolića koja stoji u paragrafu 9. četvrtog svezka nepravomoćne presude: Josip Manolić, visoki hrvatski politički dužnosnik, precizirao je da je Franjo Tuđman želio pripojenje zapadne Hercegovine jer je taj dio teritorije BiH “etnički čist” i graniči s Hrvatskom.

 

Okun na to pitanje odgovara da su njegova saznanja upravo suprotna, da je Alija i javno i privatno govorio kako se zalaže za cjelovitu BiH, da je to bila “neka njegova fiks-ideja” itd.

Možda su njegova saznanja stvarno takva, ali to je notorna neistina. Na primjer, imamo dokaz koji je uveden u predmetu Karadžić, tonski zapis razgovora Karadžića i Miloševića iz svibnja 1991. godine u kojem Karadžić kaže kako mu je Alija nudio da “podijelimo Bosnu”

 https://www.youtube.com/watch?v=obxq7EMhbYo

Osim toga, tu je neosporna činjenica da jedini pisani dokument u kojem se spominje mogućnost dokidanja BiH kao države upravo muslimansko-srpski sporazum kojeg su 16. rujna 1993. godine potpisali Alija Izetbegović i Momčilo Krajišnik. U točki 5. tog sporazuma između ostalog stoji: 

” U slučaju raspada Unije, sva prava Unije Republika Bosne i Hercegovine, uključujući i članstvo u Ujedinjenim narodima, bit će automatski prenesena na republiku s pretežito muslimanskim stanovništvom.”

(Izvor: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/RATNI%20DOKUMENTI/PLANOVI_SPORAZUMi_IZJAVE_O_USTAVNOM-USTROJSTVU_BiH_1991_1995/158.pdf)

Još ćemo obraditi samo jedno pitanje koje slijedi odmah nakon ovog djela s Kleinom kako bi “zakucali” našu tezu o tome da je Herbert Okun nepouzdan, nevjerodostojan i pristran svjedok koji zapravo brani svoju poziciju u očitom sukobu interesa, nakon čega ćemo zaključno pobiti sve one teze u dijelu presude koji se odnosi na UZP, odnosno na krajni cilj UZP-a i djelom se referirati na našu iduću metu, a to su teze koje izviru iz Okunovih teza koje smo naveli na početku prvog teksta,  i koje se nalaze u djelu presude o UZP-u koji govori o “zajedničkom zločinačkom cilju”.

General Praljak: Nabrojit ću pet-šest naziva nekih mjesta u BiH: Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo… Tu ću stati. Moje pitanje gospodine veleposlaniče, da li ste ikad čuli za ova mjesta koje sam ja nabrojio? 

Herbert Okun: Da, za Gračanicu sam čuo, ostalih se ne sjećam. Oprostite, i Uzdol, ispričavam se. Uzdol, Gračanica, njih se dobro sjećam, ostalih ne. 

General Praljak: A recite mi, po čemu se sjećate Uzdola i Gračanice? 

Herbert Okun: Zbog borbi. Čini mi se da su tamo vođene žestoke borbe, i zato smo mi i saznali za njih. 

Ovdje ćemo malo stati da uhvatimo zraka. Čovjek nije čuo ni za jedno stratište Hrvata u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu!!!!!

Na videu, kad se vraća i spominje Uzdol, točno se na njemu vidi da bezočno laže. Prvo je spomenuo Gračanicu, a za druge da nije čuo. I taj njegov prvi odgovor je potpuno iskren. Nakon toga s Uzdolom “peca”, baca udicu bez mamca i moli se da se to neće skužiti. A i Gračanica za koju je on čuo nije Gračanica u BiH nego je to ova Gračanica:

 

http://hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Gra%C4%8Danica

Ta Gračanica na Kosovu je bila predmetom sporova između Srbije i Kosova, u svezi kojeg su Amerikanci pokrenuli bombardiranje Srbije kojeg je američka javnost prozvala blow-job war, jasno aludiraju da je Clinton dao bombardirati Srbiju kako bi skrenuo pozornost sa seks-skandala s Monicom Levinsky u glavnoj ulozi. Srbi taj manastir smatraju svojim najvažnijim svetištem i sve to skupa je ostalo negdje u kutu centra za pamćenje u mozgu Herberta Okuna.

General Praljak: Ja ću samo podsjetiti da je u Uzdolu 14. 9. 1993. počinjen zločin nad hrvatskim civilima i ubijeno ih je 41 od strane nekih postrojbi Armije BiH, da je u Gračanici ubijeno 21 civil, u Doljanima 63… naime, moje pitanje glasi ovako: tamo gdje nije bila televizija i nije snimila kao što je snimila Stupni Do i Ahmiće, ono se de facto nije ni znalo. Dakle ona stara teza iz komunikacijskih znanosti, ako nije bilo na CNN-u i BBC-u nije se ni znalo. Da li se možete složiti sa mnom.

Okun mu odgovara sad već prilično ljut jer shvaća da je uhvaćen u nedosljednosti, shvaća da ne zna ništa o zločinima Muslimana nad Hrvatima, a ne zna jer mu to nije bilo potrebno za potvrdu njegovih teza i branjenja svoje pozicije u sukobu interesa budući da je on jedan od sukreatora Vance-Owen plana a koji je, kao što reče zapovjednik BRIT-BATT-a u srednjoj Bosni, britanski pukovnik Bob Stewart “imao efekt kao kad na tinjajući plamen proliješ kantu benzina”.

Herbert Okun: ne slažem se s vama generale jer su vojnici UNPROFOR-a bili na terenu i promatrači EZ-a, provodile su se istrage i ja vas mogu uvjeriti, sjećam se Uzdola nakon 14 godina, da smo mi  tada za to znali, ali ovo je prvi put u zadnjih 14 godina da čujem da mi netko spominje Uzdol…

Ne treba ovo dalje citirati, imate transkript pa pročitajte, uglavnom, on svoje neznanje i nedostatak elementarne ljudske empatije za hrvatske žrtve muslimanskih zločina opravdava “slabim sjećanjem” i “protokom vremena” čime s obje strane potvrđuje tezu generala Praljka jer se Ahmića sigurno dobro sjeća. Kad malo pogledate njegovo svjedočenje prilikom ispitivanja tužiteljstva, pa u većoj mjeri i protuispitivanje od strane odvjetnika Karnavasa i generala Praljka, vidjet ćete da se on razmeće svojim pamćenjem, odlično pamti datume događaja koji su mu potrebni da dokaže svoje teorije, ali ovdje vidimo kako naglo “gubi pamćenje” i sve objašnjava “protokom vremena”.

Nakon toga možete vidjeti kako se Okun prilično bijedno pokušava izvući iz zamke u koju ga je uhvatio general Praljak, a onda se ubacuje sramni sudac Treschell u pomoć Okunu tvrdeći kako to što Praljak pita nije bitno, iako je riječ zapravo o tezi koja je u cijeloj priči jedna od ključnih. Naime, uz ova mjesta koja je nabrojao general Praljak, mi možemo navesti još cijeli niz mjesta u kojima su Muslimani počinili zločine nad Hrvatima:Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić,  Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maljine-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Dusina, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Sušanj i još na desetine ovakvih mjesta koje je teško sve nabrojati, a uz sve to etničko čišćenje od Hrvata općina Vareš, Kakanj, Zenica, Travnik, Bugojno, Fojnic, Jablanica, Konjic, pa 323 logora u kojima su bile zatočena 14 446 Hrvata, ubijeno 121 malodobno dijete, ubijeno najmanje 1051 civila i najmanje 644 ratna zarobljenika HVO-a a onda na sve te činjenice još dodamo odnos i raspored snaga A BiH naspram snaga HVO-a i jasno je kao dan da je cijela priča izvrnuta naopako, da su Muslimani ti koji su počinili napade i u njima zločine i da je to bilo toliko sistematsko i rasprostranjeno da se zapravo tu može govoriti o udruženom zločinačkom poduhvatu na čelu s Alijom Izetbegovićem, Hasanom Čengićem, Seferom Halilovićem, Rasimom Delićem i ostalima, znanima i neznanima, a da su se Hrvati kroz HVO branili od takvog organiziranog zločina, i da su u nekim mjestima poput Ahmića, Stupnog Dola ili Sovića prešli razmjere nužne obrane, povrijedili međunarodno ratno i humanitarno pravo, a zbog čega bi trebali odgovarati počinitelji, a ne visoki vojni i politički dužnosnici kroz apsurdnu tezu o udruženom zločinačkom poduhvatu vodstva Republike Hrvatske i Herceg-Bosne!!

 

(Nastavlja se…)

 

Šestroka Herceg Bosna / Hrvatsko Nebo

 

Komentari

komentara