Sve dok se ne riješi nacionalne pitanje BiH će ostati potencijalno neučinkovita, nestabilna i konfliktna država. Vrijeme je za dijalog, uvažavanje i svehrvatsko jedinstvo oko jednog zajedničkog hrvatskog prijedloga novog Ustava BiH, po mjeri sva tri naroda, svih nacionalnih manjina i građana, onako kako mi to vidimo, a onda i za dogovor s druga dva naroda. Hrvati nužno moraju dati svoj prijedlog koji će  prethodno razmotriti i podržati sve strukture civilnoga društva; Crkva u Hrvata, Akademija, Sveučilište, Matica, Napredak, i druge. Na izabranim političarima i Hrvatskom narodnom saboru BiH, je donošenje odluke o usvajanju i preuzimanje odgovornosti za rezultate. Ako se hrvatska politika, vjera i znanost usuglase, narod će to prihvatiti i razumjeti, kaže u intervju za Hrvatski Medijski Servis akademik Božo Žepić.

HMS: Mijenja li se najnovijom Rezolucijom Europskog parlamenta o BiH, u kojoj se zagovaraju načela federalizma i, među ostalim, traže izmjene izbornoga zakona kako bi se osigurala legitimna zastupljenost konstitutivnih naroda, politika međunarodne zajednice prema BiH, koja je svih ovih godina od potpisivanja Daytonskog sporazuma retorički i kroz intervencije visokih predstavnika podržavala unitarizam, a slabila elemente ravnopravnosti naroda i išla na ruku bošnjačkom hegemonizmu?

ŽEPIĆ: Moglo bi se reći da se ta politika međunarodne zajednice u zadnje vrijeme počela mijenjati. Međutim, te mi se promjene ne čine tako bitnim, a ni približno izglednim, koliko to sredstva informiranja navješćuju. Prije nekoliko dana na prvoj stranici Večernjeg lista za BiH  pročitah sljedeće: „Unatoč lobiranjima antieuropskih snaga , rezolucija prihvaćena. Bez izmjena Ustava – BiH neće postati članica Europske unije.“ Ovo drugo zagovaram od Daytona do danas, smatrajući da se bošnjačka i srpska nacionalna politika mogu pridobiti za ustavne promjene i novi ustav, samo ako to bude prvim uvjetom za prijam BiH u Europsku uniju. Koliko sam se poradovao, još više sam se razočarao kad na trećoj stranici istoga lista pročitah da „tekst rezolucije, koja ja inače neobvezujuća, ne poziva na ustavne promjene koje bi slijedile načelo federalizma na koje pozivaju hrvatski europarlamentarci.“ Načelo federalizma bilo je utkano i u neke ranije rezolucije, ali se ono može implementirati samo novim ustavom Bosne i Hercegovine. Kao izvan-pravni akt Rezolucija svoju snagu vuče iz autoriteta njezina donositelja, pa ostaje u području moralnog i nikog ne obvezuje, već se samo dostavlja svima onima na koje se odnosi. Pa neka svatko uzme ono što mu se sviđa i provede ono što hoće! Oni koji to nisu htjeli do sada, neće htjeti ni od sada. Zato ona, ipak, ostaje „puko slovo na papiru“.

HMS: Vidite li, i u čemu, pozitivne strane Rezolucije Europskoga parlamenta?

ŽEPIĆ: Svakako. Izrečenim ocjenama cilj mi je bio ukazati na medijsku euforiju, koja onda u javnosti stvara privid da se nešto spektakularno promijenilo i pothranjuje nadu da je postignut neki radikalan napredak i svekoliki boljitak.S druge strane motrišta, ni najmanje nisam želio negirati ugled i autoritet donositelja, ni vrijednost dokumenta i ugrađenih načela, niti pak,  napore hrvatskih europarlamentaraca. Rezolucija je važan dokument. Napredak vidim samo utoliko što smo dobili još jedan stav Europskog parlamenta u koji su ugrađena polazna načela, na koje se možemo pozivati. I ništa više! Ono što držim najvrednijim od njezina sadržaja jesu odredbe i stavovi izraženi u stavku 4. Rezolucije, a to je da ona: „Poziva da se nastavi niz reformi kako bi se BiH preobrazila u potpuno učinkovitu, uključivu i funkcionalnu državu temeljenu na vladavini prava, koja jamči jednakost i demokratsku zastupljenost svih konstitutivnih naroda i građana”. Zatim: „Ističe i da BiH neće biti uspješna kandidatkinja za članstvo u EU-u dok se ne uspostave odgovarajući institucijski uvjeti.”, te „Poziva sve političke vođe da rade na uvođenju nužnih promjena, uključujući reformu izbornog prava, uzimajući pritom u obzir načela federalizma, decentralizacije i legitimnog zastupanja…“

Primjećujem da među navedenim nedostaje načelo konstitutivnosti naroda, koje je po mom mišljenju izuzetno važno, jer podrazumijeva pravo sudjelovanja sva tri naroda u kreiranju budućih ustavnih rješenja i bilokakvih ustavnih promjena. U svemu drugome politike međunarodne zajednice i druga dva naroda u BiH, glede ustavne reforme koju držim najvažnijom, ostaju potpuno iste kao i do sada. Vrijeme je za svehrvatski dijalog, jedinstvo i kompromis.

HMS: Očekujete li da će međunarodni diplomati u Sarajevu sada mijenjati retoriku i usklađivati je s onim što je zapisano u Rezoluciji Europskog parlamenta?

ŽEPIĆ: Ne očekujem ništa bitno, jer se načela federalizma i jednakopravnosti uvijek mogu vrlo različito poimati i tumačiti. Ti su diplomati međusobno vrlo različiti. Pri glasovanju u Europskom parlamentu vidjeli smo koliko ih je bilo općenito protiv unošenja načela federalizma i jednakopravnosti. Retorika im je do sada bila vrlo različita, a ostat će i ubuduće, samo možda nešto manje izražena nego do sada.

HMS: Usvajanjem Rezolucije potvrdilo se kako je Hrvatska članstvom u EU i NATO-u stekla ogromnu političku moć. Da li i dovoljnu da bi mogla presudno pomoći Hrvatima u BiH da se izbore biti ravnopravan politički subjekt u BiH?

ŽEPIĆ: Ne dijelim takvo mišljenje. Ugled i utjecaj Hrvatske ulaskom u Vijeće Europe, NATO i EU jest porastao, ali njezina politička moć nije ni približno tolika. Ona sada može pomoći Hrvatima u BiH više nego prije, dok je bila prisiljena „puziti pred Europom“ – da bi bila primljena. Ali, jednako tako, može posebne interese Hrvata u BiH podrediti svojim, pa čak i  žrtvovati ih, kako bi i dalje podilazila europskim moćnicima. Upitajte se zašto nije zaključila Daytonom predviđene posebne odnose, kao što je to Srbija zaključila s Republikom Srpskom? Ili, zašto nam iz Zagreba stalno ponavljaju: sve možete tražiti, samo ne i hrvatski entitet? U uvjetima kada drugi imaju entitete i entitetske institucije političkog sustava, a Hrvati nemaju, ne može se ostvariti institucionalna, a time ni ostali oblici jednakopravnosti s drugima. Očekujem veće retoričko zalaganje, ali ne očekujem presudnu pomoć. Hrvatska politika iz  Zagreba i europarlamentarci će nam moći i htjeti pomoći samo pod tri uvjeta: prvi, koliko sami znademo što hoćemo i u kojoj mjeri znademo put ili način kako to ostvariti; drugi, koliko smo mi ovdje jedinstveni i snažni da bi smo od njih i europljana bili cijenjen politički subjekt; i treći, ako se njihova podrška nama neće negativno odraziti na interese hrvatske države. Nažalost, i u Hrvatskoj ima mnogo onih koji ne shvaćaju cjelinu hrvatskoga nacionalnog identiteta, kako je to zapisano u rezoluciji Hrvatskog sabora. Niti mogu shvatiti i prihvatiti osjećaj Hrvata u BiH da Hrvatsku doživljavaju svojom domovinom.

HMS: Kako tumačite reakcije političkog i medijskog Sarajeva na Rezoluciju usvojenu u Europskom parlamentu u Strazbourgu?

ŽEPIĆ: Sve što u tom dokumentu nije usmjereno ka ukidanju Republike Srpske i Federacije, te uspostavi unitarne države BiH, nije na fonu razmišljanja političkog Sarajeva. Već samo po sebi, načelo federalizma podrazumijeva i prejudicira buduće uređenje BiH kao složene države – federacije,  sastavljene iz više federalnih jedinica. Zajedno s načelom konstitutivnosti i jednakopravnosti naroda ono je političkom Sarajevu – neprihvatljivo. Odobrit će samo ono što je na crti uspostave BiH kao proste države koju čine općine, bez ikakva uvažavanja srednje razine vlasti i etničke jednakopravnosti. U tom kontekstu prihvatljiva im je samo prosta građanska država – jednakopravnih građana (ne i naroda), sastavljena od općina kao osnovnih i, regija, kao širih jedinica lokalne samouprave. Zato se lobiralo protiv načela federalizma i jednakopravnosti, prije usvajanja Rezolucije.

HMS: SDA je nedavno glatko odbila prijedloge HNS BiH i HDZ BiH o izboru članova Predsjedništva BiH i izaslanika u federalni Dom naroda, kojima bi se osiguralo da i Hrvati mogu izabrati svoje predstavnike u institucije vlasti, a godinama odbija prihvatiti da u Mostaru važi načelo jednake vrijednosti glasa svakog birača, kao što je to slučaj u drugim jedinicama lokalne samouprave. Zbog čega?

ŽEPIĆ: Kao nestranačka osoba ne volim ulaziti u stranačku politiku. Ali, kad me već pitate mislim da je to iz istog razloga, koje sam već naveo. Rezonira se uglavnom tako da, ako se već etničko ne može potpuno gurnuti pod tepih, pa netko treba predstavljati i zastupati, ne samo individualno-građanske, već i skupne etničko-nacionalne interese konstitutivnih naroda, onda neka to budu oni Hrvati i Srbi koje ćemo im mi predložiti i izabrati! I to, po starom skrivenom načelu – što gore, to bolje!  Na ruku takvom ponašanju ide i politika međunarodne zajednice. Neustavni Statut Mostara donio je visoki predstavnik, pa je on trebao provesti odluku Ustavnoga suda o Mostaru. Međutim, čini se da su prešutno sve politike suglasne glede održanja stanja pat-pozicije, kako u državi, tako i u Mostaru. Ovdje se ne radi samo o uskraćivanju elementarnog demokratskog izbornoga prava građanima Mostara, već također i svih onih njihovih individualnih građanskih i političkih prava za koje je nadležno Gradsko vijeće, koje ne radi već desetak godina! A, nitko za to nikom ne odgovara.

HMS: Do čega bi mogla dovesti politika koja, kroz izmjene izbornog zakona, odbija Hrvatima priznati konstitutivnost i ravnopravnost u F BiH i BiH?

ŽEPIĆ: Takva politika obeshrabruje hrvatski narod i njegove pripadnike da žive u državi gdje su marginalizirani, podcijenjeni i obespravljeni. Ona svakim danom reproducira nezadovoljstvo, rezignaciju i frustracije. Budući da nema organiziranog otpora pojedinci izlaz nalaze u masovnom iseljavanju u Hrvatsku i zemlje „trećeg svijeta“. Dokle god bude tako, Bosna i Hercegovina neće ići u pravom i za sve poželjnom smjeru. Rješenje nacionalnog pitanja, osobito hrvatskog, moglo bi joj pomoći. Sve dok se ono ne riješi, ostat će potencijalno neučinkovita, nestabilna i konfliktna država. Takva politika vodi stalnom održavanju i povremenom uvećavanju političke, ustavne i svekolike društvene krize te porastu  međusobnog nepovjerenja.

HMS: Imaju li Hrvati načina izboriti se za svoja prava? Trebaju li koristiti poluge vlasti za blokadu donošenja odluka i zakona dok se kroz izborni zakon bar djelomično ne povrate mehanizmi zaštite od majorizacije oduzeti intervencijama visokih predstavnika? Ili „kukati“ i čekati 2018. i možebitnu novu „Platformu“?

ŽEPIĆ: I ovo je pitanje primarno za političare, jer o tomu oni odlučuju. Ako se zadovolje samo promjenama izbornoga zakona, a zapostave borbu za promjenu Ustava i rješenje nacionalnog pitanja, doći će samo do djelomičnog poboljšanja položaja Hrvata, ali ne i do bitne promjene stanja. Način uvijek postoji, samo je golemo pitanje imaju li naši političari dovoljno političke mudrosti i odlučnosti, a onda prijateljske podrške, prvo u Zagrebu pa dalje, za uporabu  učinkovitih demokratskih sredstava borbe za jednakopravnost. Produljivanje krize i odgađanje ustavnih promjena je nepotrebno gubljenje vremena. Vrijeme ne radi u korist Hrvata u BiH. Ali, također – ni u korist države Bosne i Hercegovine na njezinu europskom putu.

HMS: Ovih dana ponovo se reafirmira i, u sarajevskim medijima, popularizira prijedlog Biskupske konferencije BiH o preustroju BiH u državu regija. Nedavno je i visoki dužnosnik SDA Halid Genjac u pismu zastupnicima Europske pučke stranke u Europskom parlamentu napisao kako ta stranka ne podržava federalizam, već rješenje koje predlažu biskupi. Istovremeno se tvrdi kako prijedlog HNS BiH o BiH kao simetričnoj federaciji vodi etničkim podjelama, rušenju države i kako je štetan i za same Hrvate. Zašto se baš sada prijedlog biskupa suprotstavlja prijedlogu političkih predstavnika Hrvata?

ŽEPIĆ: To je i mene iznenadilo. Kao što ste vidjeli, uzoriti kardinal Puljić, ogradio se, rekavši da je to bilo prije 12 godina pod utjecajem nekih  dužnosnika međunarodne zajednice, koji su mu rekli da Crkva samo kritizira, a sama ništa ne predlaže u prilog BiH kao multinacionalne zajednice, te da je taj prijedlog bio za tadašnja vremena, a da više nije aktualan. Također se biskupski Ordinarijat u Mostaru, na čelu s cijenjenim biskupom Ratkom Perićem, ogradio od istupa glavnog tajnika i glasnogovornika Biskupske konferencije BiH. U „Globusu“ sam pročitao intervju monsinjora Tomaševića o tom nekadašnjem prijedlogu biskupa za BiH kao državu regija.

Moram priznati da sam ostao razočaran stavovima i sadržajem njegova intervjua. Unaprijed se ispričavam i, molim neka mi oprosti cijenjeni mons. Tomašević, ako nisam u pravu, kada mislim da on vjerojatno nema potrebna znanja iz ustavnoga prava, politologije i sociologije, kao što ih ja nemam iz teologije i filozofije. On kaže da to što govori i zastupa nije politika, a ja tvrdim da je ustavno pravo kondenzirana politika, ili u najviši zakon države pretvorena volja vladajuće politike.

Kada Crkva razmatra bilo koji prijedlog političara ili znanstvenika za ustavni preustroj, s aspekta položaja vjernika i naroda, ona ima pravo reći svoje mišljenje i osporavati sve što smatra da za narod i vjernike, čiji je pastir, nije dobro. Jer, tada je van područja političkog. Ali, kada sama  predlaže ustavno-teritorijalni preustroj države, crta granice i nove mape, predviđa institucije zakonodavne, izvršne i sudbene vlasti,  precizira sastavnice složene države, njihove nadležnosti koje usto obvezno idu, dijeli vlast na postotke, i slično, tada ona, po mom dubokom uvjerenju, prelazi granice svoga poslanja i, tada je na najosjetljivijem području političkog. Predložena mapa od četiri regije u najmanju ruku je naivno  iscrtana, kao da rata i ratnih osvajanja, nepravednog  Daytona i njegovih kasnijih još nepravednijih prekrajanja, nije ni bilo! Uopće ne sumnjam u dobre nakane,  ali iskreno mislim da regionalizacija na predloženi način za Hrvate katolike nije dobra, da za Srbe pravoslavce nije prihvatljiva, dok je za Bošnjake muslimane prihvatljiva – samo mapa i naziv „regija“, bez ikakvih sadašnjih entitetskih ili županijskih/kantonalnih nadležnosti. Na tom konceptu, uvjeren sam, teško bi bilo dogovoriti čak bilo kakav zajednički susret i razgovor, a gotovo nemoguće postići za sve prihvatljiv društveni ugovor.

U isto vrijeme kada su uvaženi biskupi objelodanili svoj prijedlog, hrvatski su znanstvenici u Neumu, također dali svoj. Pozvali su sve zainteresirani na dijalog. Oba su prijedloga od političara iz reda sva tri naroda ignorirana. Međutim, procjep između federalizma i regionalizma je unutar nacionalni, pa ga trebamo rasvijetliti unutarnjim dijalogom. Dakako, uz pomoć znanosti. Sada imamo i Hrvatsku akademiju za znanost i umjetnost, čiji su članovi također i pojedini ugledni političari i biskupi. Vrijeme je za svehrvatski dijalog, jedinstvo i kompromis. Ako ga ne mognemo postići na znanstveno-stručnom skupu u Neumu, zakazanom 16 i 17. ožujka, dobro bi bilo da zakazati i održati novi, ili pak nekoliko savjetovanja. Hrvati nužno moraju dati svoj prijedlog koji će  prethodno razmotriti i podržati sve strukture civilnoga društva; Crkva u Hrvata, Akademija, Sveučilište, Matica, Napredak, i druge. Na izabranim političarima i Hrvatskom narodnom saboru BiH, je donošenje odluke o usvajanju i preuzimanje odgovornosti za rezultate. Ako se hrvatska politika, vjera i znanost usuglase, narod će to prihvatiti i razumjeti. Vrijeme je za dijalog, uvažavanje i svehrvatsko jedinstvo oko jednog zajedničkog hrvatskog prijedloga novog Ustava BiH, po mjeri sva tri naroda, svih nacionalnih manjina i građana. Onako kako mi to vidimo. Ovaj Daytonski to nije. Podjele i razdori vode na stranputicu  i nestanak Hrvata u BiH – kao konstitutivnog naroda i respektabilnog političkog subjekta.

Potreban nam je također dijalog i s predstavnicima druga dva naroda. Tu smo u procjepu između bošnjačkog unitarizma i srpskog konfederalizma. Od kojih prvi hrani iluzornu nadu u stvaranje bosanske nadnacije, odnosno Bosne kao države – nacije, a drugi u stvaranje još jedne srpske države i uvjeta za odcjepljenje i separatizam. Naša je pozicija federalizma kompromisna, sukladna europskoj tradiciji i kompatibilna s tri posljednje rezolucije Europskoga parlamenta. Vidjeli smo  i još ćemo vidjeti kako je teško doći do zajedničkog cilja. Još mnogostruko teže biti će pronaći pravi put i način da se taj cilj ostvari. Ako razum pobijedi, to ipak neće biti nemoguće. Ako on zakaže, onda će se pokazati da ni država BiH nema šanse za opstanak! Osim kao još gori – klasični protektorat međunarodne zajednice. I, dok on bude trajao. Jer, i protektorati su prolazni.

HMS:  Koje je rješenje, po vašem mišljenju, najbolje za Hrvate u BiH, za druga dva naroda i za samu BiH, koje bi usto bilo realnije i provodljivije?

ŽEPIĆ: Nema tog rješenja koje bi sve zadovoljilo. Štoviše, nema ga ni unutar bilo kojeg nacionalnog korpusa! Niti pak, između njih. Već odavno sam ukazao da se do njega može doći, ali samo otvorenim i iskrenim dijalogom, popuštanjem i kompromisom. Što to prije shvatimo tim bolje za sve nas. U mojim knjigama možete naći izravan odgovor, što ja smatram realnim i provodljivim rješenjem. Dođe li do novog znanstvenog skupa koji zagovaram, prvo među Hrvatima, a onda i s drugima, spreman sam ga detaljno elaborirati, argumentirati o obrazložiti. Ovdje i sada za to nema dovoljno ni prostora, a niti vremena…

 

Milan Šutalo/Hrvatski Medijski Servis/http://hms.ba/Hrvatsko nebo

Komentari

komentara