Velikosrpska ideologija, talijanski iredentizam i nesposobna hrvatska politika, nametnule su Hrvatskoj sustav provedbe prava manjina, koji kao takav ne postoji u svijetu 1.dio

    Takav sustav opasan je po suverenitet i integritet Republike Hrvatske

    Na pisanje ove analize potaklo me inzistiranje zastupnika manjina u Hrvatskom Saboru Milorada Pupovca i Furia Radina, da i predstavnici manjina sudjeluju u popisu stanovništva, kao popisivači , što poznavajući manjinsku problematiku i političko djelovanje njihovih  zastupnika smatram veoma opasnim po suverenitet i integritet Republike Hrvatske.

    Uvod

    Ustavom  je Republika Hrvatskea definirana kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta.

    Nacionalne manjine koje stalno traže veće i  veća prava od hrvatskog naroda su srpska i talijanska. Romi imaju poseban tretman kao manjina s obzirom na njihov način života. Ostale manjine ne traže nikakva posebna prava, jer ih dobiju kada i ove dvije najbrojnije.

    Od zaštite prava manjina do nakaradnog sustava u provođenju Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina , tanka je granica koja je već pređena na štetu većinskog hrvatskog naroda.

    Statutima jedinica lokalne samouprave izigran je zakonski kriterij od potrebne 1/3 pripadnika nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika pojedine lokalne jedinice; općine ili grada, pa ispada da gdje živi  i samo jedan pripadnik nacionalne manjine,  lokalna jedinica samouprave donese statut kojim mu daje sva prava nacionalnih manjina, bez obzira na brojnost u odnosu na brojnost većinskog naroda.

    Etnička pripadnost kao jedini ispravan kriterij

    Na Mirovnoj konferenciji u Parizu o razgraničenju između  Jugoslavije i Italije 1946-1947.godine osnovni kriterij za određivanje granice bila je etnička pripadnost ili etnička struktura stanovništva.Uvijek je etnička pripadnost najbitnija kada se radi o pravima pojedine etničke skupine ili naroda.

    Tada je Istra pripala Hrvatskoj, a kako  u to vrijeme Hrvatska nije bila samostalni međunarodni priznati subjekt, njene interese pred međunarodnim čimbenicima zastupala je i branila vlada tadašnje Jugoslavije u sklopu ukupnih jugoslavenskih interesa.

    Tada je istarsko svećenstvo savezničkoj komisiji predočilo matične knjige iz 132 hrvatske župe, 21 talijanska i 23 mješovite. Prema tomu u Istri je od svih župa i samostalnih kapelanija 75% hrvatskih, 12% talijanskih, i 13% mješovitih i ti podaci su bili presudni kod odluke da Istra pripadne Hrvatskoj.

    Taj isti kriterij treba biti zakonski uvijet i  kod prava manjina, međutim kako se u Hrvatskoj političke stranke u sve miješaju, tako i njihovi predvodnici donose odluke kojima izigravaju postojeće zakonske propise a izigravajući ih,  dolazi se do nakaradnih riješenja na štetu većinskog naroda.

    Predstavnici te dvije manjine pod zaštitom prava manjina provode autonomašku i iredentističku politiku sa ciljem dobivanja autonomije i federalizacije područja gdje žive.

    Tu politiku nije teško prepoznati, jer su već u više navrata pokušali doći do svog cilja, a krajnji cilj je pripajanje matičnoj zemlji.

    Pa sam Milorad Pupovac izjavio je da je njemu Beograd glavni grad, a hrvatski je državljanin!

    MILORAD DODIK, MAJA GOJKOVIC, ALEKSANDAR VUCIC, MILORAD PUPOVAC, IGOR MIROVIC, ALEKSANDAR VULIN, IVICA DACIC

    Tako je poznata politika IDS-a uz koju naravno stoji i talijanska nacionalna manjina predvođena Furiom Radinom za autonomiju Istre- Republika Istra. Ivan Jakovčić u više je navrata  tražio referendum za autonomiju Istre!

    Jakovčić radin

     

    https://www.index.hr/vijesti/clanak/istra-trazi-vecu-autonomiju-jakovcic-hocemo-referendum-kao-sto-je-bio-ovaj-u-veneciji/1003024.aspx

    Isto tako poznata je politika SDSS-a , predvođena Miloradom Pupovcem ka osnivanju Zajedničkog vijeća općina 2010. godine kada je zahvaljujući amandmanu Vesne Pusić u posljednji tren spriječeno da se kroz izmjene Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina provuče i odredba da srpsko ZVO na području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema postane pravni subjekt;

    SRPSKO NARODNO VIJEĆE IMA 13 ZAHTJEVA ZA HRVATSKU: Jedan je vrlo sporan i mogao bi izazvati velike tenzije

    To su sve pokušaji koji nisu do sada uspjeli, što ne znači da im neka od budućih Vlada RH kako bi sačuvala  vlast njihovim glasovima , u Saboru ne odobri neke od njihovih velikih  apetita, kao što im je sada odobreno i sudjelovanje popisivača, samo da Plenkovićeva Vlada opstane na vlasti.

    No  idemo od početka i slijedimo povijesne činjenice;

    Odnos Srba prema drugim narodima

    Načertanije Ilije Garašanina

    http://www.institut-genocid.unsa.ba/pdf/NACERTANIJE.pdf

    Položaj Hrvatske u ex Jugoslavijama uvjetovan je povijesnim kontekstom velikosrpske ideologije, koji seže do  Načertanija Ilije Garašanina 1844.godine, kojim je nakon oslobođenja Srbije od pet stoljetne osmanlijske vlasti, odbačena ideja o ujedinjenju svih južnih Slavena u jednu južnoslavensku državu, već  Srbija ima pravo obnoviti Srpsko carstvo koje ima vrlo istaknutu ulogu u srpskoj političkoj mitologiji i ideologiji, velikosrpskoj ideologiji. Samo  carstvo trajalo je 25 godina, ali se temeljilo na moćnome srednjovjekovnom Srpskom kraljevstvu koje mu je prethodilo i koje je postojalo oko 150 godina.

    Ilija Garašanin, (budući ministar ministar spoljnih poslova pod knezom Mihailom (1861-1867) za Načertanije je  koristio plan Čeha, Zaha Františeka, koji je došao na Balkan kao zagovornik ideje o ujedinjenju slavenskih naroda. Zahov plan je predviđao oslobođenje i ujedinjenje Južnih Slavena, koji bi potom pomogli oslobođenju Poljske od austrijske i ruske vlasti.

    Međutim Ilija Garašanin je u potpunosti odbacio Zahove ideje i u svom  programu napisao  kako Srbija ima povijesno pravo obnoviti se u granicama Dušanova carstva, pa čak ga proširiti na susjedne zemlje koje nisu bile u njegovu sastavu, ali u kojima Srbi čine značajni udio u ukupnome broju stanovništva.

    Koje je to povijesno pravo i tko joj to pravo daje? Ilija Garašanin izgleda, samoinicijativno!

    Garašanin je u Načertaniju  izbrisao čitavo Zahovo poglavlje o odnosu sa Hrvatima.  Zah je naglašavao da Srbija ne može biti uspješna dok ne uključi Hrvate i prizna ih kao jednake. Međutim to nije bilo u skladu sa Garašaninovom doktrinom da su Hrvati i muslimani Srbi katoličke i muslimanke vjere. Dakle, Hrvati kao narod ne postoje i nema potrebe za bilo kakvim odnosom Srbije prema Hrvatskoj i Bosni.

    Ilija Garašanin je u  vrijeme kada je  bio predsjednik vlade srpske kneževine 1862.godine dosljedno provodio svoj program. Pod njegovim predsjedanjem izvršeno je prvo etničko čišćenje muslimana u Srbiji. Sa izgovorom iseljavanja Turaka iz gradova u Srbiji (koji su Turci već ranije napustili) izvršen je pogrom i iseljavanje ljudi koji nisu bili Turci već samo muslimanske vjeroispovjesti.  Tada je potpuno zapaljen grad u kojemu su nekada živjeli Turci u Užicu, a sve muslimansko stanovništvo je pobijeno ili protjerano. Slično je bilo i u Šapcu, Smederevu i Soko Gradu kod Loznice. Prema tome i sam Garašanin je primjenjivao Načertanije, a njegove smjernice se primjenjuju i predstavljalju putokaz preko 160 godina u srpskoj velikodržavnoj politici sve do današnjeg dana.

    Isti obrazac i metode, progon stanovništva, bestijalno iživljavanje, klaonicu naroda nad Hrvatima i muslimanima, preuzeo je četnički pokret uz potpunu potporu Srpske pravoslavne crkve u novostvorenoj prvoj Jugoslaviji (1918-1941) , 2.svjetskom ratu, kada su četnici masovno prešli u partizane i komunističku ideologiju vješto koristili za provođenje velikosrpske ideologije, drugoj Jugoslaviji (1945-1990) i u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku 1990-1995. godine.

    Pri tom povijesnom slijedu zbivanja jasno su ostavili i bogatu dokumentaciju iz koje je vidljiva provedba Načertanija, upotpunjena i obogaćena novim dokumentima;

    • Memorandum SANU iz 1986.godine
    • Memorandum SANU iz 1995.godine
    • Drugi Memorandum SANU iz 2012.godine
    • Zakon o dijaspori i Srbima u regionu Republike Srbije

    Zakon o dijaspori i Srbima u regionu- Memorandum SANU 3

    Odnos prema dijaspori i Srbima u regionu temelji se  na članu 13. Ustava Republike Srbije, prema kome Republika Srbija štiti prava i interese svojih državljana u inozemstvu i razvija i unapređuje odnose Srba koji žive u inozemstvu sa matičnom državom.
    „Republika Srbija odnosima sa dijasporom i Srbima u regionu pridaje izuzetan značaj o čemu svedoče Deklaracija Vlade Republike Srbije o proglašenju odnosa između otadzbine i rasejanja odnosom od najvećeg državnog i nacionalnog interesa (Službeni glasnik RS”, br. 86/06), Zakon o dijaspori i Srbima u regionu (“Službeni glasnik RS”, br. 88/09) i Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu (“Službeni glasnik RS”, br. 4/11).

    Pod pojmom “dijaspora”, u skladu sa Zakonom o dijaspori i Srbima u regionu, podrazumevaju se državljani Republike Srbije koji žive u inozemstvu i pripadnici srpskog naroda, iseljenici sa teritorije Republike Srbije i iz regiona i njihovi potomci. Pojam “Srbi u regionu”, u skladu sa navedenim zakonom, podrazumeva pripadnike srpskog naroda koji žive u Republici Sloveniji, Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Republici Makedoniji, Rumuniji, Republici Albaniji i Republici Mađarskoj.“

    http://www.mfa.gov.rs/sr/index.php/konzularni-poslovi/dijaspora/dijaspora-opste?lang=lat

    Kada ne bi poznavali narav srpske prijetvorne i lažljive politike taj Zakon bi bio u skladu sa Deklaracijom o ljudskim pravima i ne bi mu bilo zamjerke. Međutim nema u Srbiji reciprociteta istih prava prema manjinama,  kao što oni traže za srpsku manjinu u susjednim zemljama. Taj je Zakon samo politička dimna zavjesa za rovarenje i miješanje u unutarnju politiku susjednih zemalja, koliko joj i u kojoj mjeri te zemlje dopuste.

    To se jasno vidljivo iz Memoranduma SANU 2

    1.Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju;
    2.Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunalu;
    3.Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima;
    4.Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja;
    5.Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem;
    6.Destabilizirati vlade susjednih država, provocirati unutarnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije;
    7.Pomagati otcjepljenje Republike Srpske;
    8.Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu;
    9.Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku
    .

    http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-ivica-ursic/34-vijesti/hr-svijet-tv/17655-to-sadri-velikosrpski-memorandum-2

    Odnos hrvatskih vlasti prema manjinama

    Osamostaljivanje Republike Hrvatske u procesu raspada Jugoslavije

    Raspadom Sovjetskog saveza, a time i raspadom komunističkog istočno-europskog bloka, te padom Berlinskog zida i običnom promatraču postalo je jasno da i Jugoslavija kao država ne može opstati.

    Srpsko političko vodstvo predvođeno Slobodanom Miloševićem planiralo je iskoristiti raspad Jugoslavije za konačno ostvarenje srpskog mita o Velikoj Srbiji, a Hrvatsko političko vodstvo za ostvarenje tisućljetnog sna Hrvata o vlastitoj državi. Sa napomenom naravno, da Hrvati nisu imali teritorijalnih pretenzija prema drugim narodima i državama, a Srbi jesu , jer u Veliku Srbiju treba uključiti sve Srbe koji žive u susjednim zemljama na prostoru bivše države.

    Pri tome su koristili  kao izvršitelja velikosrpske politike JNA, koja je ionako bila srbizirana i tako počeli agresivno, ratom napad na tek formiranu mladu hrvatsku državu, sa izlikom  zaštite srpskog stanovništva.

    U tom kontekstu pod Međunarodnim pritiskom zaštite Srba u Hrvatskoj počinje ostvarenje ovog današnjeg nakaradnog sustava u odnosu prema manjinama.

    Položaj srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj

    Pobuna Srba protiv hrvatske vlasti 1991.godine dirigirana je iz Beograda, pa su Srbi u Hrvatskoj postali instrument u ostvarenju velikosrpske politike Slobodana Miloševića.

    Na referendumu  o suverenosti i samostalnosti Hrvatske 19. svibnja 1991. godine, glasovalo je 83.56 posto od ukupnog broja registriranih glasača , ZA samostalni Hrvatsku glasalo je 97.14% birača. Znači velika većina stanovnika Hrvatske glasala je za samostalnu i suverenu Hrvatsku.

    To naravno nije bilo po volji Slobodana Miloševića vrhuške JNA, pa su izmislili srpsku ugroženost u Hrvatskoj, jer su Srbi u SR Hrvatskoj bili konstitutivan narod po Ustavu SRH, a u Republici Hrvatskoj „samo“ nacionalna manjina. To se nikako nije uklapalo u velikosrpsku ideologiju, pa su Srbi u Hrvatskoj izazvali Balvan revoluciju i osnovali Republiku Srpsku krajinu.

    Republika Srpska Krajina, skraćeno RSK bila je međunarodno nepriznata marionetska srpska paradržava unutar Hrvatske, u funkciji stvaranja Velike Srbije. Samoproglašena vlada objavila je osnivanje “Srpske autonomne oblasti Krajina” (SAO Krajina), 21. prosinca1990.godine,  dok je 1. travnja 1991. godine, vlada “SAO Krajine” objavila da se odvaja od Hrvatske i priključuje Jugoslaviji. Također, lokalne vođe srpskih zajednica u istočnoj Hrvatskoj, koje su postupno postale područja izvan hrvatske jurisdikcije, objavili su da se one priključuju “SAO Krajini”. Ti su krajevi stavljeni pod hrvatsku vlast u oslobodilačkoj akciji Oluja, a istočna Slavonija mirnom reintegracijom koja je završila 15,siječnja 1998.godine.

    Proces zaštite prava manjina u tijeku pristupnih pregovora za pristupanje Europskoj uniji

    Dr. Franjo Tuđman je u svim pregovorima naglašavao da će Hrvatska poštovati prava manjina. Tako su sve 22 manjine ušle i u Ustav RH, Izvorišne osnove u kojem piše; “Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta.”

    Zapamtite; “ država hrvatskog naroda i pripadnika  nacionalnih manjina , kojima se jamči ravnopravnost i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu sa normama UN “

    Hrvatska je u želji vladajućih za članstvo u Europskoj uniji, jer je predsjednik dr.Franjo Tuđman stalno tvrdio da Hrvatska pripada srednjoeuropskoj kulturi, morala ispuniti i kriterije zaštite manjinskih prava.

    Sabor je u prosincu 1991. godine usvojio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima nacionalnih i etničkih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj (NN 65/91). Usvajanje zakona bilo je preduvjet za međunarodno priznanje Hrvatske kao neovisne države u siječnju 1992. godine.

    U to vrijeme Hrvatskoj je, kao i ostalim državama nastalima na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), ista ta bivša savezna država ostavila u naslijeđe relativno visok stupanj zaštite kolektivnih prava manjina (pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu na svim razinama školovanja, pravo na službenu upotrebu jezika, raznovrsne mogućnosti očuvanja etničkoga, jezičnoga i vjerskog identiteta i institucije političkog predstavljanja manjinskog interesa).

    Hrvatska je sva ta stečena prava preuzela i priznala, te potpisala dva bilateralna sporazuma u svezi sa zaštitom nacionalnih manjina:

    1. Sporazum između Hrvatske i Mađarske o zaštiti mađarske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Mađarskoj iz 1995. godine te
    2. Sporazum između Hrvatske i Italije o manjinskim pravima. Problem je, međutim, nastao s “novim manjinama”, odnosno s pripadnicima naroda koji su u bivšoj SFRJ bili konstitutivni narodi, a pogotovo sa Srbima iz Hrvatske koji su i u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj imali status suverenog naroda.

    Ipak, 1992. godine Hrvatska je morala izmijeniti i dopuniti postojeći Ustavni zakon tako da je donesen Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina. Glavni razlog tome bila je činjenica da tadašnji tekst Ustavnog zakona nije dovoljno uključivao pravo manjine na političku autonomiju na području gdje ona čini većinu , znači preko 50% stanovništva.

    Prethodnik Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama;

    ZASTUPNICKI DOM SABORA REPUBLIKE HRVATSKE

    Na osnovi članka 89. Ustava Republike Hrvatske, donosim

    ODLUKU O PROGLAŠENJU ZAKONA O POTVRĐIVANJU OKVIRNE KONVENCIJE ZA ZAŠTITU NACIONALNIH MANJINA

    Proglašavam Zakon o potvrđivanju Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina, koji je donio Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 19. rujna 1997.

    Broj: 081-97-1512/I

    Zagreb, 29. rujna 1997.

    Predsjednik Republike Hrvatske

    Franjo Tuđman, v. r.

    Tek 2000. godine Vlada RH je Venecijanskoj komisiji dostavila nacrt zakona koji je razradio odbor stručnjaka i predstavnika manjina. Komisija je taj nacrt ocijenila pozitivnim u smislu napretka u zaštiti prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj. U veljači 2000 godine nova je Vlada predstavila svoj zakonodavni program, obvezujući se da će poduprijeti prava manjina te da će uvesti zakonodavne i administrativne promjene koje omogućuju povratak srpskih izbjeglica. U travnju iste godine novi je sastav Sabora,  usvojio zakone o jezicima i obrazovanju manjina, a u lipnju donio izmjene u Zakonu o obnovi i Zakon o područjima posebne državne skrbi. Obveze zaštite ljudskih prava, posebice prava manjina, Hrvatska je preuzela i potpisivanjem SSP-a s EU-om i njegovim državama članicama 29. listopada 2001. godine.

    Tim je ugovorom Hrvatska dobila status potencijalne kandidatkinje.

    Obveza Hrvatske proizlazi i iz rezolucije Vijeća ministara Vijeća Europe iz veljače 2002. godine o primjeni Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina, Izvješća Europske komisije o stabilizaciji i pridruživanju iz travnja 2002. godine te izvješća Misije o statusu iz lipnja2002. godine. U izvješću Europske komisije o procesu stabilizacije i pridruživanja u Hrvatskoj važno je bilo  zadovoljenje političkih kriterija, o čijem ispunjenju ovisi ocjena provedbe cjelokupnog procesa. Tri glavna politička uvjeta odnose se na jačanje demokracije i vladavine prava, poštovanje ljudskih prava i zaštitu manjina te na regionalnu suradnju.

    Usvajanjem novog Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (Narodne novine” broj 155. od 23.12.2002.godine),Hrvatska je učinila napredak u zadovoljenju jednoga od 243 uvjeta za članstvo u EU, kriterija zaštite ljudskih prava. Tako se danas pravni položaj manjina u Hrvatskoj temelji na odredbama Ustava, koji jamči ravnopravnost pripadnika svih nacionalnih manjina na Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina.

    Međutim kriteriji za ostvarivanje prava nacionalnih manjina nije više 50% udjela nacionalne manjine u ukupnom broju stanovnika jedinice lokalne uprave i samouprave, već je spušten na 1/3 udjela manjinskog stanovništva.

    Članak 12.

    1. Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice.
    2. Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje se i kada je to predviđeno međunarodnim ugovorima koji, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, čine dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i kada je to propisano statutom jedinice lokalne samouprave ili statutom jedinice područne (regionalne) samouprave u skladu s odredbama posebnog zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.
    3. Ostali uvjeti i način službene uporabe jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine u predstavničkim i izvršnim tijelima i u postupku pred upravnim tijelima jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave; u postupku pred tijelima državne uprave prvog stupnja, u postupku pred sudbenim tijelima prvog stupnja; u postupcima koje vode Državno odvjetništvo i javni bilježnici, te pravne osobe koje imaju javne ovlasti, uređuju se posebnim zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina

     

    U provedbi Ustavnog zakona o manjinama krši se Ustav RH

    U članku 19. Ustavnog zakona, u utvrđivanju jamstva pripadnicima nacionalnih manjina na pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru, uvedena dva modela pozitivne diskriminacije za nacionalne manjine, koji se razlikuju ovisno o tome, sudjeluje li određena nacionalna manjina u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sa više ili manje od 1,5%. Navedenom odredbom propisano je da se pripadnicima nacionalnih manjina koje na dan stupanja na snagu izmjena Ustavnog zakona u stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5 % stanovnika jamči najmanje tri zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru, temeljem općeg biračkog prava, a sukladno zakonu kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

    S obzirom na to da je moguće da pripadnici nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika ne bi svoje pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru mogli ostvariti (samo) posredstvom općeg biračkog prava, sukladno odredbi članka 15. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske, novom odredbom članka 19. stavka 3., osiguralo im se i posebno biračko pravo.

    Znači pripadnici manjina imaju veća prava od većinskog naroda i to se omotano u celofan naziva pozitivna diskriminacija?

    Po toj pozitivnoj diskriminaciji krši se članak 14.Ustava RH, koji jasno kaže da smo svi pred zakonom jednaki!

     Članak 14.

    Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.

    Svi su pred zakonom jednaki.

    E nisu svi pred zakonom jednaki, manjine su  pozitivno diskriminirane, a većinski hrvatski narod stvarno diskriminiran!

    Venecijanska komisija kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe prije nekoliko godina donijela je preporuku da države članice Europske unije nisu dužne imati zasebne parlamentarne zastupnike nacionalnih manjina. Ta preporuka pojašnjava se činjenicom da zemlje članice Europske unije imaju riješeno pitanje nacionalnih manjina te je njihova prisutnost u parlamentima potpuno nepotrebna i kontraproduktivna, jer time pripadnici nacionalnih manjina kao građani ostvaruju dvostruko pravo glasa.

    Ustavnim zakonom stvoreni su novi instituti (Vijeća i predstavnici nacionalnih manjina, Savjet za nacionalne manjine). Ovi instituti osnovani su s ciljem potpunijeg sudjelovanja nacionalnih manjina u javnom životu Republike Hrvatske, a osobito radi razmatranja i predlaganja uređivanja i rješavanja pitanja u vezi s ostvarivanjem i zaštitom prava nacionalnih manjina. Stvorene su tako i zakonske pretpostavke kako bi se osigurala puna primjena Ustavnog zakona.

    Poznata je i čnjenica da su zastupnici nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru sastavni dio vladajuće većine, te da participiraju u državnim dužnostima. To ukazuje da su zastupnici manjina u Saboru dobili na vrijednosti, jer se primjerice bez njih ne može ofomiti vladajuća većina, pa postaju ucjenjivači prema većinskom narodu, što svakako nije njihova uloga koja je predviđena Ustavnim Zakonom o pravima manjina.

    Venecijanska komisija, službenog naziva “Europska komisija za demokraciju putem prava” bavi se ustavnim i izbornim pitanjima te općenito djelovanjem demokratskih ustanova.

    U Europskoj uniji zajamčena zastupnička mjesta, prema Europskom centru za pitanja manjina (ECMI), imaju manjine u Belgiji, Danskoj, Finskoj, Sloveniji i Hrvatskoj. U Belgiji i Finskoj samo je jedno mjesto rezervirano za manjinske zastupnike, u Sloveniji dva, u Danskoj četiri, a u Hrvatskoj čak osam. Najsličniji Hrvatskoj je slovenski model u kojem se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju relativnom većinom u posebnim jedinicama iako su malobrojniji od Srba, Hrvata i Bošnjaka, a pravo na zastupnika ostvarile su kao autohtona manjina.

    Na privilegiranost i nadzastupljenost pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom političkom životu upozorila je prošle godine i građanska inicijativa Narod odlučuje prikupljanjem potpisa i pokušajem održavanja referenduma, među ostalim, usmjerenog na reduciranje prava i broja manjinskih parlamentarnih zastupnika. Inicijativa nije uspjela prikupiti dovoljan broj potpisa za održavanje referenduma koji je imao za cilj sprječavanje neopravdano ogromne uloge manjinskih parlamentarnih zastupnika u hrvatskom političkom životu. Htjelo se onemogućiti njihovo sudjelovanje u kreiranje parlamentarne većine tako da se Ustavom regulira kako oni ne mogu glasovati o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna, odnosno, smanjiti broj zastupnika nacionalnih manjina na najviše šest s postojećih osam.

    Iako referendumska inicijativa nije uspjela, posljednja zbivanja i kalkulantski odnos zastupnika SDSS-a te najnovije optužbe na račun hrvatske države koje je nedavno izrekao Milorad Pupovac  i Furio Radin , te njihovi stalni novi neopravdani zahtjevi , stavljaju pitanje odnosa manjina prema većinskom narodu u fokus interesa javnosti.

    https://direktno.hr/direkt/jesu-li-manjinski-zastupnici-potrebni-samo-rijetke-zemlje-europske-unije-ih-imaju-166178/

    Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u RH

    Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj člankom 4 propisano je da se ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina ostvaruje u skladu s odredbama Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovoga Zakona pod sljedećim uvjetima:

    1. kada pripadnici pojedine nacionalne manjine na podru ju općine ili grada čine jednu trećinu stanovnika, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
    2. kada je predviđena međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka, ( na snazi su sporazumi s Italijom i Mađarskom, a u tijeku su novi pregovori s Srbijom i Crnom Gorom.
    3. kada su to statutom propisale općine i gradovi, u skladu s Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
    4. kada to, u odnosu na rad svojih tijela, u samoupravnom djelokrugu, statutom propiše županija na čijem je području u pojedinim općinama i gradovima u ravnopravnoj službenoj uporabi jezik i pismo nacionalne manjine. Napomena: Za ostvarivanje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma nacionalne manjine na temelju stavka 1. ovoga članka mjerodavni su podaci popisa stanovnika koji je neposredno prethodio uređivanju ovih pitanja statutom općine ili grada.

    Uzimanje ostalih kriterija osim etničkog dovodi do zloupotrebe prava manjina i do njihove majorizacija nad većinskim narodom, kojega ti kriteriji dovode u poziciju manjine, na što je upozorila i Venecijanska komisija.

    Nigdje se ne spominje većinski narod. Zar većinski narod nema pravo glasa kada su manjine u pitanju? Naravno da ima. Članak 8 Ustavnog zakona o pravima manjina kaže;

    Članak 8.

    Prava neke etničke zajednice, naroda ili manjine ne mogu se ostvarivati nijekanjem ili gaženjem prava druge etničke zajednice, naroda ili manjine.

    Suživot i mir ostvaruju se samo uzajamnim uvažavanjem i poštivanjem.

    Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.

    Zaštita manjina u Europskim zemljama

    Raznolika je i praksa europskih država po pitanju evidencije pripadnika nacionalnih manjina pri službenim popisima stanovništva pa se tako u dijelu europskih država, poput Austrije, Belgije, Danske, Nizozemske, Njemačke itd., iz različitih povijesnih i političkih razloga ne prikupljaju podaci o etničkoj strukturi stanovništva. Upravo stoga, danas je gotovo nemoguće precizirati brojčani udio pripadnika nacionalnih manjina na europskom kontinentu.

    Zemlje EU koje imaju dugovječne ustave uopće ne poznaju pojam nacionalne manjine. Zato što one svoj ustavnopravni sustav temelje na općoj ustavnoj jednakosti kao osnovnog polazišta za uređenje društvenih odnosa.

    Svaka država pored raznih obilježja ima jednu zajedničku poveznicu, a to je nacija .Naciju čine svi hrvatski državljani. Svi hrvatski državljani su hrvatske nacionalnosti, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.

    Etničke skupine, ili etničke manjine imaju pravo na čuvanje i njegovanje svoje kulturne baštine. Države EU zasebnim zakonima i propisima iz proračuna izdvajaju novce za tu svrhu. Ali ne osiguravaju zasebna politička ili građanska prava, ona su za sve državljane ista. To je opće biračko pravo, a ne pozitivna diskriminacija sa manjinskim listama i dvostrukim pravom glasa.

    Slovenija je, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama.

    Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina država članica EU-a nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Zanimljivo je da Italija u svom ustavu naglašava kako “svaki zastupnik u parlamentu predstavlja naciju”. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.

    Samo u Hrvatskoj manjine imaju zajamčena 8 mjesta mjesta u Saboru i to  3 srpska nacionalna  manjina, po 1 talijanska , mađarska i ostale.

    Financiranje nacionalnih manjina

    pregled sredstava isplaćenih manjinama

    pregled sredstava isplaćenih manjinama 2

    pregled sredstava manjina

    Sredstva se isplaćuju iz proračuna Republike Hrvatske, gdje se slijevaju uplate poreza, prireza, doprinosa, raznih pristojbi i svih ostalih nameta koji su definirani zakonima. Uplaćuju ih svi državljani koji žive u Hrvatskoj. Manjine i sve njihove aktivnosti financiraju se dakle iz sredstava koje svi uplaćuju i pripadnici manjinskih naroda i pripadnici hrvatskog naroda. Ako se daju prava manjinama mimo etničkog sastava stanovništva, to znači da se time oštećuju pripadnici većinskog naroda. Većinski narod plaća manjinama više nego što im  po etničkom sastavu pripada. Nije li to čista pljačka, prikazati lažno stanje i uzimati sredstva koja im po etničkom sastavu ne pripadaju?

    pregled sredstava isplaćenih manjinama 2018

    Nastavlja se

    Lili Benčik/Hrvatsko nebo

    Facebook komentari

    komentara