Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, to gore po činjenice ?!?!, dal’ je upravo to status veze RH i svih Hrvata, unutar i van njenih granica ?!?!, bojin se da – da…

     

    Stanje u Hrvata, kako u zemlji, tako i medju sviton, evoluiralo je od priprostosti, zatucanosti, neznanja i sve pod krilaticom: “lako ćemo” i “zašto bas ja”, do udarnički složenog “ne’daj Bože da se u partiji slože”…

    Ako činjenice ne odgovaraju teoriji, to gore po činjenice ?!?!, dal’ je upravo to status veze RH i svih Hrvata, unutar i van njenih granica ?!?!, bojin se da – da…
    Imajuć u vidu da partija nikad nije pala, pa ni sada, kada brojni slave “privid njenog rušenja”, nesvačajuć da se radi tek o povlačenju na rezervne položaje i konsolidacije oko udara, možda i nokauta, na nikad poljuljaniju Hrvatsku, nikad dezorijentiranije Hrvatstvo, moran pitat: ima li budnih ?!?!…
    Ok, poznajen daske koje život znače, gazan ih od 14-e godine…znan važnost dizanja zastora, poznajen panični stra i iščekivanje trenutaka muka i tišine spuštanja zastora i iščekivanja “kritike” upravo odigrane predstave, znan važnost i neizostavnost suflera, kamufliranost teškon kazališnon šminkon, kostima nikad po broju, jer po tebi nisu ni šivani, a prikrajat ih nesmiš, jerbo o’viška glava neboli, ma falit nesmi…
    No sve nabrojano uopće nije ono šta se ocjenjuje, to je problem izvodjača, problem režisera i dodjele, odnosno podjele rola…
    Ono šta se ocjenjuje je ujedinjenje kazališnih elemenata s’vizualnon naracijon, a onda sve skupa s’umjetničkin dojmon, kuženjen il ne, svidjanjen il ne: teme, ideje, poruke…
    Kada sve ovo sagledate tako, kako je moguće da ne kužimo, da ne vidimo, da ne čutimo, da su daske koje život znače, da je kazalište apsurda – Lipa naša Hrvatska, u rukama, pod palicon, disritmon – natruščika…u rukama čipiranih, briselskih, jugonostalgičarskih, nikad dalje tuđmanovskih, nikad bliže titoističkih: klaunova, dresera slonovskih memorija, uhljeba majmuna, plesača ruskog kazačoka i hodača po žici amero debilizma…
    Kako je moguće nekužit da je Hrvatska inteligencija utekla šta dalje upravo zbog ovakvog cirkusa…kako je moguće nekužit da su sposobni operativci, sami sebi dali voljno, baš zbog cirkusa u koji su upali…kako je moguće da je Hrvatski narod, nakon svega kroz šta je prosa, nakon svega šta je da, nakon svega uloženoga, pa i prepuštajuć živote oltaru Domovine, priuštivši nan konačno neovisnost i samostalnost, danas – nikad veća budala, nikad veći cirkusant, nikad nezainteresiraniji za Hrvatsku, za Hrvate, za Hrvatstvo…
    Kako je moguće da ćemo se predat partiji, fašisoidnin antifašistima, jugovićima i Crofobičarima, a da se ni iz zajebancije nećemo zapitat: šta mi zapravo radimo, neradeči apsolutno ništa…
    Dičin se svojon memorijon, al ne mogu se sitit: kada smo bili ovolko mentalno Juga, ovolko operativno Jugovići, ovolko politički bratski povezani s’Jugoslavijon – ka danas…
    Nesićan se…
     Renata Mrša /Hrvatsko nebo

    Facebook komentari

    komentara