Go to ...

Hrvatsko nebo

Dobro došli na portal Hrvatsko nebo! Zajedno možemo promijeniti sve! Ne smijemo zaboraviti Domovinski rat!

RSS Feed

11. studenoga 2019.

Siniša Posarić : STO TISUĆA ZVJEZDICA


 

 

Suzama svetog Lovre posvećeno

 

Lijepo je sjetiti se nekih trenutaka koji nas uvijek drže raspoloženim. Kadikad je takvih trenutaka prilično mnogo, a kadikad upravo nedostaju u našim životnim spoznajama. U mom davnom djetinjstvu bilo je lijepih i onih drugih trenutaka, a tako silno želio sam da se oni lijepi trenutci pojave u snovima i zbilji jednoga drugog dječaka koji tek počinje živjeti.

Vjerujem da sam djelomice uspio svome djetetu usaditi ljubav spram Stvoritelja i vlastita života. Pa ako nas čuje i vidi Stvoritelj, zna da sam se trudio unatoč svim mojim slabostima. Za ovu priču zaslužna je nesvakidašnja prirodna mijena i jedan davni trenutak koji nikada ne ću zaboraviti.

 

*   *   *

 

– Je li Bog uz nas?

Eto! Kad vam dvogodišnje dijete postavi takvo pitanje, onda se baš pošteno morate potruditi, e da bi pronašli dobar odgovor. Teško je biti roditelj koji baš sve znade. No, trudio sam se…

– Bog je uvijek uz nas i ponekad iskušava našu ljubav i strpljivost.

Primijetio sam da se je moja žena bezglasno osmjehnula. Ona, vjerojatno poput svake majke, uživa u razgovorima između mene i našeg djeteta. Pronašla je, eto, zabavu. Tako se mirno opušta i osjeća potrebitu roditeljsku bezbrižnost u našoj maloj obitelji. Postajem svjestan da će naš dječak postavljati sve više nemogućih pitanja i, dakle, uvijek moram biti spreman. Tako je mnogo godina pred nama, pa neka potraje što duže moja roditeljska “neukost”.

– A hoće li nas kazniti ako smo bili zločesti?

Na njegov upit nisam pronašao odgovor. Niti mogu niti smijem lagati vlastitom djetetu te se pokušam obraniti protupitanjem:

– Zašto misliš da smo bili zločesti?

– Paaa… Ako nešto loše učinimo, nešto glupo… Ti kažeš da on sve vidi.

– Bog sve vidi i sve čuje, ali ne mora nas nužno kazniti ako griješimo da bi se obranili od zla ili gluposti. Može nas na neki način upozoriti.

Neko vrijeme je šutio, ali osjećao sam da će naskoro smisliti sljedeće pitanje na koje ne ću znati odgovoriti. On je odlučio iskušati moje znanje. Uzdahne kratko te se ozbiljno zagleda u mene:

– Tata, vjeruješ li da će biti rata?

Tko bi znao odgovor na takvo što. Samo što rat nije započeo i tek što nisu pale prve žrtve, a tako je mnogo teškog oružja na ovome malom prostoru, toliko bijesnih pogleda i govora mržnje da je ponekad bolje šutjeti o tome. No, kako šutjeti pred svojim djetetom? Možda će jednog dana misliti da sam se bojao rata. Namjesto da se ozbiljno pripremim za poziv i, bude li trebalo, za odlazak na branik domovine sa svojim znancima i prijateljima, dokono sjedim s mojim sinčićem i njegovom majkom na balkonu našeg doma jedne tihe ljetne večeri 1990. Ipak, tako mnogo je bezbrižnosti u nama… More se ljeska pod mjesečevim bljeskom i bezbrojnim zvijezdama na nebeskom svodu. Zapuhnuo je topli južni povjetarac… O, kad bi vječno trajalo to prekrasno doba i naši dokoni osjećaji da ništa nije ljepše od toga! Naš sinak smjestio je glavu mami u krilo, a bose nožice pružio je k meni. Ne želi zaspati, a njegove živahne oči sve žele vidjeti. O, dragi Bože, i misli su mu takve…

– Tata, nisi mi odgovorio. – iznenadno postane uporan. – Reci mi…

– Možda ne će biti rata ukoliko… – porazno sam se osjećao. – Prestat će.

– Ti uvijek kažeš da sve znaš. – u njegovu glasu osjetio sam razočarenje

– Znam, ali rat je prokleta stvar. Tu je sotona umiješao svoje prste i moramo biti jaki.

Još je premalen da mu objasnim kako Rat, Glad, Bolest i Smrt žanju u svojim poljima kad im se mi ljudi baš najmanje nadamo. Naš dječak tek po našim riječima, po boji naših glasova i različitosti naših pogleda možda već razlikuje dobro od zla. Bojim se da će vrlo rano, prerano spoznati zabrinutost.

– A gdje je sad sotona? – upita on.

– I sotona je svugdje i sve zna, vidi i čuje.

Tada naš dječak raširenih očiju pogleda oko sebe, osjetio sam njegov djetinji strah te spustim ruku na njegove noge dajući mu do znanja da sam tu i da nema razloga za strah.

– Ako nam dođe taj sotona, dat ćemo mu kacot! – odgovorim tiho da ga ohrabrim.

Nasmijao se je zbog mojih riječi, ali i moja žena se osmjehne u potpunosti zaigrana našim razgovorom. Ona se nije namjeravala miješati. Čitavo vrijeme njezin pogled bio je prikovan za površinu Kvarnerskog mora.

– Ja ću ga s jedne, a ti iskoristi priliku pa ga mazni s druge strane!

Zatresao se je od smijeha te povuče ruke na prsa, a ja nastavim:

– I mama će ga!

– Kako će ga mama? – upita on veselo.

– Kad se sotona pojavi, ona će ga maznuti vazom za cvijeće po glavi!

Nakon toga skoro je prasnuo u još veći smijeh, ali sam ga odmah utišao zbog susjeda koji su se vjerojatno u to vrijeme odlučili na počinak. Zatim je ponovno ušutio, ali osmijeh mu nije silazio s malenih obraza. Pogleda svoju majku:

– Mama, tata je smiješan!…

Da, pomislio sam u sebi, volio bih uvijek biti tako smiješan da mu nikada osmijeh ne silazi s lica. U trenutku se ponovno uozbilji, zagleda se u nebo:

– Tata, vidio sam je!… Evo, još jedna je pala!…

Žena i ja zagledali smo se gore u iščekivanju da i mi vidimo nebeske iskrice koje su najavili. Narod ih od davnina naziva padajuće zvijezde ili suze sv. Lovre. Nekoć su naši stari govorili da će nakon pojave zvijezde Repatice započeti rat. Tako je umalo bilo i 1971. kad sam kao dječak gledao skupine vojnika i vojnih vozila po gradu, a da nisam znao zašto su se pojavili i kakve veze uobće ima pojava vojnih „rezervista“ s preletom zvijezde u nebesima? U novinama je vrlo kratko objašnjena pojava nebeskih iskrica koje će se moći promatrati ove večeri.

– Evo opet jedne!… Dvije, tri… Tata, mama, mogu li pasti na nas?

– Ne boj se. – odmah sam ga pokušao umiriti. – To su maleni meteori koji jurcaju nebesima i sagorijevaju od velike brzine. Gledaj i uživaj!

Zatim sam se opružio pored njega te smo zajedno promatrali čudesne nebeske iskrice. Tako mirna i lijepa noć nad Kvarnerom… Pomislim tako da sam mnogo puta propustio nešto u svom životu od silne žurbe i truda kako bi mi bilo dobro na zemlji. Kadikad nam treba stati, odmoriti dušu i tijelo, prepustiti se osjećajima duhovne slobode. Bog nam je dao mnogo važnih obveza, ali i potrebitu mirnoću. Možda je to najvažniji osjećaj u ljudskom životu… Možda smo uistinu vidjeli sto tisuća lepršavih iskričavih zvjezdica koje su prošarale jednu davnu ljetnu noć… Ta noć donijela nam je tako mnogo obiteljske ljubavi unatoč svim brigama prije i poslije toga.

 

*   *   *

 

Oni neželjeni crni žeteoci zajahali su svoje bijesne konje i divlje se sjure prema nama. Uvijek jašu i nemilosrdno žanju u svojim poljima kad im se ljudsko biće najmanje nada… Život je trebalo još više voljeti unatoč svemu što slijedi. Samo malo ljubavi potrebno nam je da…

Koju godinu kasnije, kad su već padale brojne žrtve u nametnutom ratu i posvuda bio je posijan strah pomiješan s mržnjom, napisao sam haiku koji suvislo govori o roditeljskim osjećajima iz toga vremena.

– To nisi ti napisao, prijatelju! – rekao mi je ozbiljno jedan znanac te mi odmah pojasni. – Bog je ovo napisao tvojom rukom. Samo On može takvo što napisati!

Uspio me je oraspoložiti barem za trenutak. Već sam pomislio da je negdje takvo što pročitao i da će me optužiti za krađu stihova. Bilo mi je drago kako je prosudio, ali nisam mu rekao da sam na čudesno lak način došao do meni najdražeg trostiha. Molio sam se da mi Stvoritelj podari još takvih čuda tijekom života, molio sam da mi podari još više hrabrosti i potrebite uljudbe kad bude najteže za moju obitelj i mene, molio sam da me nikad ne napusti…

Ali potrajalo je za sve nas ono vrijeme mraka na Zemlji. Napisao sam haiku sjetivši se jedne predratne ljetne noći ispunjene tisućama, tisućama nebeskih iskrica koje su u meni pobudile osjećaj kratkotrajnosti ovozemaljskog života i stoga se moramo još više poštovati i voljeti:

Ne boj se,

i noć je dio dana

– Kažem djetetu.

 

Ako je Stvoritelj uistinu želio da to napišem, onda je poslušao sve moje molitve i zahvalan sam Njemu svim svojim bićem.

 

Siniša Posarić/Hrvatsko nebo

Tags:

More Stories From Kolumne