Go to ...

Hrvatsko nebo

Dobro došli na portal Hrvatsko nebo! Zajedno možemo promijeniti sve! Ne smijemo zaboraviti Domovinski rat!

RSS Feed

17. rujna 2019.

Vesna Ujević: SJEDILI SMO NA OBALI RIJEKE VRLJIKE I SMIJALI SE


Sjedili smo pored Vrljike, zavrnutih nogavica, povremeno rashlađujući noge u studenoj vodi. Voda je mirisala, a hrapava kora vrbe na koju sam se naslonila pomalo je remetila udobnost.  Stare mlinice ruševne i utihle. Nekoć su u srpnju žrvnjale bez prestanka, a na uskoj cesti, u koloni, muvali su se konji i magarci tu i tamo mlatnuvši repom vlasnike koji su razmjenjivali vijesti i informacije iz svojih sela ni malo se brinući radi čekanja. Tin je usmjerio pogled prema mlinici, zaokupljen mislima, a valjda i sjećanjima ne mareći za žedne pčele što su zujale oko njega. Odjednom kao u snu izrecitira stare stihove:

Tu ću srknuti ledenu rijeku,
sjesti po rubu starog mlina.
Baršunasto prići će tišina,
obuzet će me milina,
u gori ću otkriti Jeku,
pod nogom bilje će rasti,
ja ću u zaborav pasti
i u Ekstazu daleku.

Slušala sam ga, u glasu mu nije bilo uobičajene gromkosti, osjećao se žal za minulim vremenom, neka smirena tugaljivost… Dobro mi je došao ovaj mali odmor u prirodi iako sam pritisnuta rokovima, gužvom mnogih moranja (nepotrebnih i suvišnih), dužnostima spram takozvanog normalnog života i suživota koji je pun nesnošljive buke. Zaokupih se blic – preispitivanjem, pa rekoh na glas, Zaključih jutros: Postala sam odveć realna, racionalna, oprezna i tome slično, a to u meni ubija sve ono predivno što me čini nesposobnom za „normalan život”… ja više nisam ja. Tin svojom nožurinom zabućka vodu pa će na to: 

Veliko je pitanje da li čovjek postoji. Nemojte se čuditi, ja ga rješavam u budhističkom smislu. Ja tvrdim da ja ne postojim, da „moje Ja“ ne postoji, i tijesno smatram da je to jedino, ispravno kolektivno stanovište. Međutim, socijalne grupe boluju i od hipertrofije i od notornih afekcija svojega Ja; a ono je, u vezi s tim, nemoć za donošenje širih i vedrijih pogleda na život i javnost. Uvjerenje o ličnosti utvrđeno je patološko stanje za koje stoje na raspoloženju psihijatri i uvid u statistike. Mene prostrano bilo vasione u svom ushićenom ritmu ispunja većim zadovoljstvom nego nemoćno črčkanje legije piskarala koja izvikuju uvijek iste programe, i u praksi ostaje kod nedosljednosti i kompromisa, a neki je put možda ogrezla u onome što i sama naziva „blatom nemorala“

Smijuckala sam se u sebi, ne zbog zaključaka do kojih sam stigla u samopropitivanju, nego zbog lakoće kojom se Tina može užestiti. Tine, pitam se tko je piskaralo. Možda sam ja? Pišem od djetinjstva i u nekoliko navrata sam prestajala, uglavnom s toga jer moje pisanje i moja egzistencija, materijalna i fizička egzistencija, dva su suprotstavljena svijeta. Čini mi se sretnije biti ekonomist, pravnik, znanstvenik, liječnik… a nisam ništa od toga, čak nisam ni pisac, ni pjesnik. Zapravo, u pravu si, i ja ne postojim, samo se još moram početi ponašati u skladu s time.  Tko i mari za mojim pisanjem, nisam dovoljno moderna, dinamična… na kraju, jedini razlog mom pisanju je nezaustavljiva sila ili prisila pred kojom je volja nemoćna i osjećam se dobro od toga barem dok traje… dok pišem…

Malograđanska megalomanija već evolvira u zreliji oblik „Velegradskoga“ hohštaplerstva. Ja ne znam kako jedna dobra i izrazita umjetnost uopće ne bi bila moderna; ali njihovo krivo zastupanje moderne kadro je samo da kompromituje svaku modernost, duh i kulturu. Čitava ta poezija, to je šturo i dosadno gomilanje stihova koji su čista, odvratna prozaistika; nijedan novi originalni motiv; puki trpanjci riječi. Ništa da klikne, da zapjeva; ništa od gordosti i od nade, skupa s ljubavi za život. Nađite tu ma i samo jedan dobar, temeljit stih; koji bi vrijedilo naučiti napamet, prepisati u album, citirati; jednu zvučnu, definitivnu strofu; jedan jedini bljesak duha, jedan frapantan udar koji bi se usjekao u mozgu! Ali: ništa! Ništa! Ni jedna riječ se ne odvaja od druge riječi; nema jedne asocijacije, zvuka, slike; svi bismo bili boljeg apetita i zadovoljniji da se od svega toga nije ništa napisalo.

Valjda u modernoj poeziji vladaju nove zakonitosti ili je moderna poezija odraz vremena u kojem nastaje, vrijeme bez bljeskova duha – moćno zvuči ovaj izraz. U današnjem vremenu riječ je ustuknula pred drugim oblicima izražavanja. Izražavanja! Pitanje je, koliko se čovjek današnjice sklon izraziti, a još veće, ima li što izraziti? A onda, ima li kome? U pitanju je siromaštvo ili bogatstvo sadržaja izraženog riječju. Ima li duha u napisanim ili izgovorenim riječima? Ima li duh u dvateljima i primateljima riječi?

Ako se hoće da riječ Novo ili Moderno ima nekog smisla, mora da se pretpostavi da u stvaranju djela ima evolucija, dakle jedan postupni progres; taj progres ne mora značiti napredak u umjetnosti (od najveće umjetnosti nema veće); ali mora svakako značiti napredak u njenim pojedinostima bilo sadržaja ili oblika, uvijek diferenciju nečega dotle nediferenciranoga, asocijaciju nečega dotle disociranoga, neke promjene na planu izražavanja. Najmoderniji su duhovi možda koji najbolje relativišu. A ovdje: Kaos bez projašnjenja, poezija ljudi kojima je jezik ranjen…

Pogledam ranu na deblu susjedne vrbe. Koliko je s granom koja je iz te rane nekoć rasla odumrlo grana i grančica? Tin je čupkao travke pored sebe. Slušali smo vodu kako zuji, struji, klokoće, mrmori… Ranjeni jezik je kao ranjeni život  izgovorim poluglasno kao za sebe, ne jedan individualni život, nego život naroda, život vrste, duh… riječ je dragocjenija od srebra, zlata i dragulja… riječ je posvećena, ta Stvaranje je počelo riječju…

Ima u riječima jedan suvišak smisla koji je teže strpati u pretince uskih filologa. Ono preobilje koje kvari račune dogmatičarima intelektualizma, a do zgode im i služi kao igra. Riječi mogu biti precizne kao matematički kuršumi, ali su opet neodredive kao rumen na licu bivšeg stida. Ima u riječima, osim glavnih značenja, afektivnih tonaliteta koji u zasjedi vrebaju na svoje estetičke primjene. Ima u riječima korijen draganja, „tepanja“, porijeklo jednoga miloga nezavisnoga trabunjanja. Riječi, mada staložuju pojmove, a služe da se opišu (oslikaju) stvari, nisu baš ni pojmovi ni stvari. Bivaju treperenje jedno. Riječi su skice izražajne volje najdublje sakrivenog instinkta; riječi: fenomen prirode i embrioni ljudskoga nadsna. Teoremi hoće da budu čvrste kompaktne cjeline, a ima u riječima flotantnoga što teče kao ulje u pukotine i šavove i ishlapljuje. Upotrijebljene drugačije nego, koji put i nevjerne, formule, odvrnute od mozgovnih shema, riječi dočaravaju zvukom i brojem nizove asocijativnih veza: jedan nazor o čistoj poeziji zamislio se na pretpostavci da riječi u tajanstvenim međusobnim brakovima i ljubakanjima izazivaju magičku draž koja miluje i osvaja dublje regione savijesti.

Riječi su pune zvuka, kolorita, ritma, slika, mirisa, strasti ali i čistog razuma, prodornije od lasera, grade i razaraju… boja riječi…

No hoće li nam simbolika boja, upravo obojenost slova donijeti mira? Ili samo jedan naučni problem za rješavanje – Izvjesno smo htjeli obogatiti naša čula, eventualno umnožiti broj čula. Čak nam je i duh služio za to čulno obogaćenje koje inače vodi grijesima. Ali bez pohotnosti ili hedonizma, trebalo se naprezati da se projasne senzacije njuha, opipa, okusa, toliko siromašne u tačnim izrazima. Trebalo ih je opisati, ili opisno nagovijestiti, ali tako da stignu do sigurnog izraza. Od nesvijesti svoje do sigurne svijesti, tako da jezik ne bi bio algebra, ni slikarska paleta, nego živi prijevod fizioloških i psihičkih stanja koja su odatle ostala bez ekvivalenta. Eto što su zaboravili klevetnici Stila.

Zanimljivo je odrastanje jezika. Možda je prvi čovjek komunicirao mislima. Ali i misao se služi riječima. Opisuje sliku, prepoznaje miris, razlikuje osjećaje – riječima. Ne imati riječ u mislima je kao ne imati misao. Možda se nije razvijala riječ, nego samo njena zvučna artikulacija, a kasnije slikovna – pisana.

Mi ne možemo da se ne naslađujemo u bojazni da su i vrlo drevni duhovi, mucajući svojim zagonetnim rječnikom, podrazumijevali iste stvari koje mi do u sitnice ispisujemo razradivši ih u ljestvicu sjenčenja. Zato znamo: što je to superpozicija značenja, polisemija, ekvikok, najzad i problem. Filološki problem izraza estetički je utoliko komplikovan  što se, osim treperenja značenja, u svakoj usavršenoj izražajnosti, javljaju akustički, a zatim i drugi efekti koje bismo preneseno mogli nazvati likovnim (opipa, njuha, kušanja, slutnje), ali nikako i slikarski. Sudbina stvari i predmeta prema riječima ne rješava se samo samovoljnom upotrebom epiteta i imenica nego i onim kaprisom u izgledu bića koji jednom stolu dozvoljava da bude prosto daska ili komad drveta, pidžami da se bezrazlično prometne u košulju ili pantalone, a obući da bude cipele, papuče, sandale, cokule – ili što drugo. Ako jedan jezik ima jednu riječ više, mi žurno zaključujemo: ovom drugom to nedostaje, onaj je bogatiji za jedan pojam… Međutim sve teče, a moj je simbolizam poglavito u tom što ne priznajem nikakva simbola.

Voda je i dalje tekla zaokupljena sobom, tu i tamo zapinjući o korijenje vrba ili grane i debla što ih oboriše munje ljetnih grmljavina, a možda i zimskih, tko bi znao. Miriše Vrljika svježinom. Razmišljam kako je miris rijeke ljeti snažnijeg intenziteta nego zimi, kao da ga vrelina rastvara, širi, rascvijetava…
Pogledom, s onu stranu mosta, pokušavam pronaći kamen na kojem bih klečeći ili čučeći dlanovima zahvaćala vodu i pila kad sam nailazila pješice iz Krivodola ili prema njemu, kad sam išla „priko polja“. Tin je imao isti običaj, a je li kamen svih desetljeća bio isti, ne znam. Voda više nije pitka, to znam. Svijet je postao bezličan, sve je uniformno, rekoh, tu misao potaknula je prethodna o nepitkosti vode, pa nastavim, ništa nije pitko, ništa nije smireno, promatrajući svijet, kao da gledam veliki TV ekran s tisućama iritantnih točkica koje titraju ustrajno, uvijek isto, pogubne za vid očinji, jedna čitava kolonija bezumnih „baja“  što napadaju mozak… Na to Tin ispravi leđa, potkupi noge, kao da je trebao baš ovu misao, pa se raspištolji:

Kolektiv se pomalja kao fenomen ubogarstva nerazumljivoga osiromašenja koje je lišeno gordosti i dostojanstva. Danas je vrlo popularno živovati životom parazita, a isticati zahtjeve formalističkoga revolucionera. Popularno, a možda i praktično, ali ne impozantno, jer torbarenje hljeba za dušu nije impozantno. To odgovara mentalitetu zabataljenosti gdje se prezire tačnost vršenja zajednosti obaveza, važnost ugovorenih punktacija, naučna organizacija rada u punoj intenzivnosti, i gdje se ne zna da je rad najveći i najsimpatičniji kapital. Kako naš katolicizam zastaje na granici grešne estetike i pretvara se momentano u mrsko bogumilstvo, socijalistoidi odbacuju čovjeka baš na onoj granici gdje on postaje originalan. A u književnosti, eliminirajući čisto kvantitativna mjerila, originalnost je ekvipolentni sinonim produkciji. Zato je jedan takav „socijalizam“ simptom kompilatorstva.

Originalnost je nepoželjna u svim mogućim sistemima i pokretima koji imaju tendenciju postati sistemom. Originalnost je opasna jer u njoj klijaju moguće bune, neukrotiva je, ne da se kontrolirati, a sistem voli kontrolu, zato treba isprane mozgove kojima je lako dirigirati.  Pokušavam zauzdati svoju sklonost razmišljanju i proučavanju teorija urote, ne zbog moguće sumnje u zbiljnost njihova postojanja, postoje ne sumnjivo. Isto tako ne sumnjivo ne će imati zadnju riječ. Urota će i onako propasti, zašto bih si trovala sadašnjost nečim što će budućnost pregaziti.

Usudimo se nešto izjaviti. Na primjer: meni ne treba transe, jer je svijet dovoljno lijep, čak i kad ga ovako bukvalno uzmem, kao kakav stilleben žarkih naranača koje svoju slikovitu dušu dočaravaju s običnog tanjura. Netko nam krati da budemo srećni, a drugi da to priznamo. Oboje je loše, jer mi smo i ovako srećni, bezazleno, ne želeći da to budemo, a pogotovo trajno. Ali oni koji neće da budu srećni, ili kažu da to nisu, ne, odista: takvi nisu ni dobri. Jer ja nekako slutim da su sreća i dobrota u čovjeku povezane.

Mislim da se povezanost sreće i dobrote  u adekvatnom istraživanju može lako dokazati. Ne bih se čudila da je u svijetu napravljen već čitav niz istraživanja na tu temu. Uvjerena sam da sretni ljudi lakše i češće uočavaju ljepotu i skloni su ju producirati. Sreća, dobrota i ljepota, uh, ovo zvuči pomalo patetično…

Svijet u ljepoti dozrijeva svoju etičku vrijednost, a tim putem naslada postaje vrelo stvaranja koje opet ima nasladu kao posljedicu. Mada jedna dobra ironija, s dopuštenjem, ne teži više nego unča bljutavih sentimentalnosti, ja u svoje stvaranje kao po višoj odluci uvijek unosim više radosti nego žuči. I ne stidim se (nimalo) biti srećan. I ne stidim se uživati. I ne stidim se biti vedar, jer je to isključivi zalog da sam moralan. Čak bi  puritanci rđavo došli (razvratnici koji popuju izvan programa). I kažem: nemoralno je biti bolestan. A najnemoralnije je bolovati duhom i držati propovijedi u kojima je klica najsvirepijih zabluda. Tako ću mjesto zbirke  neopravdanih citata ponuditi čovječanstvu koje uživa u boji i šarenilu vječitu antologiju zgusnutog sebe. Prolit ću je kao bezazleni mlaz iz oblaka cvijeća nošena na vjetru mirisova bijesa.

O Augustine, Augustine, ti si gusta istina! Izrecitiravši ovo, prasnem u smijeh, a Tin za mnom. Uslijedilo je mlataranje nogama po vodi. Poremetili smo mirni plov pataka i rastjerali ih. Voda je prskala po nama…

Ko će još vladati svijetom, ako čovjek nije u stanju da vlada samim sobom?

I to je gusta istina…

Književnik s perom u ruci treba da brani prije svega istinu i pravdu, i da živi i radi pošteno. Etički, neokaljan život, uzoran primjer u radu silnije djeluje od svake socijalne književnosti. Dok u svijetu bude bilo javnih radnika koji budu mislili da su u pravu da lažu i varaju, da vrše nasilja i da zavode tuđe žene, bit će vrlo malo fajde od verbalnih socijalisanja i sličnih ispucanih lumbardi. Na djelu, a ne u djelu! Dobar živi primjer jači je od svega, a naročito od jalovoga literaturisanja. Nemojte me sada pitati: što je to istina? Ni isticati relativitet spoznaje. Jer ako bi uvjerenje o istini koja se ovdje posmatra pod isključivo moralnim uglom bilo intelektualizam, kakvi bi jadni intelektualiste bili ti „socijalni“ kritičari koji za volju suhoparnih knjiških shema žrtvuju bujni procvat i previranje života i estetičko mjerilo bacaju pod noge zbog jedne jalove i zastarjele dogme?

Jalove dogme, dobro prolaze na tržištu, moj Tine, s toga su gotovo neiskorijenjive. Osim toga ni umjetnost nije imuna na pomodarstvo. Dogme i moda često manipuliraju podsviješću pojedinaca i kolektivnom podsviješću…

S druge strane, meta poezije i umjetnosti, i njena čista realizacija, bila bi nadsvijest, a ne podsvijest. Utoliko, ja bih se radije nazvao filozof, a ne nadrealista.

Nadsvijest je duhovna dimenzija, iz nje izvire umjetnost. Poplava nemorala remeti dotok signala iz čovjekove duhovne dimenzije i tu nastaje problem…

Ni jedna sredina nego veliki dio svijeta prolazi danas kroz krizu vrijednosti koja će se u dogledno vrijeme zaključiti. Ali, dok se to dogodi, riječima i stvarima treba da se vrate prava značenja; istom tada će se smisao vrijednosti otkriti i objasniti. Kritičari će ponovo steći sposobnost ne samo da rasuđuju i razabiru nego i onu višu: da razmišljaju. A dotle smo bez kompasa. U društvenoj pomutnji strada i društvena književnost, koja je njen izraz. Dotle, dok oni koji uče i treba da uče druge razmišljanju, nemaju moći da nešto umom dokuče povrh igre riječima, nekome će i sama kultura izgledati zaglupljivanje. Ipak, prosvjeta će obogatiti, raširiti, razbistriti spoznaju.

Sunce je već pomalo gubilo snagu, Vrljika se mijenjala, omatala velom tajnovitosti, odnekud je dopirao miris roštillja a glasovi Vrljikoljubaca okupljenih oko nekih drugih od bezbroj vrba i jablanova postajali su reskiji, prepustismo se slušanju zvukova, a oči nam je zavodilo hipnotizirajuće kretanje vode, kada se snoća mogla bi nam zaplesati i koja vodena vila…

Vesna Ujević/Hrvatsko nebo

 

Tags:

More Stories From Kultura