Go to ...

Hrvatsko nebo

Dobro došli na portal Hrvatsko nebo! Zajedno možemo promijeniti sve! Ne smijemo zaboraviti Domovinski rat!

RSS Feed

17. studenoga 2019.

Hrvatsko nebo : Poziv svim domoljubima koji to mogu da se bez obzira na stranačku pripadnost pojave u Srbu jer je to dan zločina i progona Hrvata u Hrvatskoj i BiH a ne “antifašistički ” ustanak


 

 Najmanje je važno kojoj stranci pripadate i tko vas poziva .Vrijeme je da se stane u kraj velikosrpskim i komunističkim lažima . Srb je uvijek Srbima služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih srpskih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod  a komunistima za  “discipliniranje” Hrvata .Srpska i komunistička  propagandna mašinerija  su  moćno sredstvo širenja laži . A o kakovim je lažima riječ vidljivo je  i iz  ovdje napisanog  malog  dijela  svega onoga što su hrvatski  povjesničari napisali o zločinima  uz   mnoštvo dokaza  nađenih po jamama  širom Hrvatske i BiH. 

Pero Slijepčević

    Pero Slijepčević

Prvi “Memorandum”  o “stradanjima ” Srba u NDH   upućen je 09. srpnja 1941. godine njemačkom generalu Ludwigu v. Schroderu, dok je drugi (prošireni), u kolovozu u iste godine proslijeđen generalu H. Danckelmannu. Pisao ih je profesor Pero Slijepčević, a u London prenio Miloš Sekulić, istaknuti član Srpske zemljoradničke zadruge blizak generalu Milanu Nediću i četničkom vođi Draži Mihailoviću.
U rujnu mjesecu 1941. godine, najnovija verzija “Memoranduma” SPC, bila je već u engleskom glavnom gradu.

U tom pamfletu, tvrdi se kako je u prva 4 mjeseca postojanja NDH, na tom području pobijeno više od 180.000 Srba !!!??

Preko dobro organizirane mreže srpskih agenata, ove laži se medijski šire od Londona do SAD-a, a broj se uskoro udvostručuje, pa je neupućena međunarodna javnost obaviještena da taj broj srpskih žrtava iznosi preko 360.000 !!??

 

Prije svega, treba reći da hrvatski narod u proljeće 1941. godine nije imao nikakvoga oružja ,  pa stoga (na žalost) nije bio niti u mogućnosti organizirati nikakav oblik obrane vlastitih domova, čak i u slučajevima kada su zatirana čitava sela – to je tragična činjenica koja se nikako ne može osporiti. Ne svjedoče li, uostalom o tomu već spomenute činjenice o događajima iz desetljeća koja su prethodila Drugome svjetskom ratu, vezano za genezu sukoba Hrvata i Srba na području buduće NDH?

 

Koga bi to, onda, Hrvati, i čime, napali prije uspostave NDH ?

Vezano za iznesene tvrdnje, treba podsjetiti na izjavu Episkopata Katoličke crkve i nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca od 24. ožujka 1941. godine, u kojoj se kaže:

“ Dok Hrvati u rukama nemaju niti jedne jedine puške, sa srpske strane počeli su zločini nad hrvatskim civilnim pučanstvom, uz razaranja i pogrom čitavih sela”

 

 

 

 Prema povijesno provjerenim i prihvaćenim činjenicama, broj ustaša koje je 10. travnja iz emigracije doveo Pavelić, nije prelazio tri stotine. Također je istina da on u Hrvatskoj nije imao masovnu potporu, pa mu je svakako trebalo izvjesno vrijeme za stvaranje vojske kojom bi makar dijelom pokušao kontrolirati teritorij NDH. Za uspostavu takvog mehanizma bilo je potrebno vrijeme, pa su tvrdnje o “masovnim zločinima” tobožnjih “ustaških legija” u prvim danima NDH najobičnija izmišljotina. Pojedinačnih zločina je bilo, a li se sve do kolovoza 1941. godine, ne može govoriti ni o kakvoj masovnoj ustaškoj represiji, jer Pavelić za to jednostavno nije imao uvjeta. 

 

Momčilo Đujić

      Momčilo Đujić

Povijesna je i  činjenica, da je pop i četnički vojvoda Momčilo Đujić (koji se ideološkom i vojnom organizacijom četničkog pokreta aktivno bavio od 1933. godine), skupa s Pajom Popovićem, Đokom Jovanićem i drugim suradnicima, neposredno nakon travanjskog sloma 1941. godine, okupio svoje četnike koji su odmah potom započeli masakre hrvatskih civila, pljačku, palež i silovanja. Ovo su bile njihove „preventivne“ akcije prema svim nesrpskim žiteljima, u prvom redu Hrvatima, koji su smatrani „tradicionalno nepouzdanim elementima“ i krvnim neprijateljima srpskog naroda.

U isto vrijeme , u istočnom dijelu Bosne, bivši major jugoslavenske Kraljevske vojske Jezdimir Dangić predvodi šest četničkih odreda u masovnim klanjima nesrpskog stanovništva, poglavito muslimana, koji u ovoj regiji predstavljaju izrazitu većinu. Slični događaji nižu se jedan za drugim diljem buduće NDH, a naročito po njezinom proglašenju 10. travnja 1941. godine, kada mržnja prema Hrvatima doseže kulminaciju.

U mnogim slučajevima akteri ovih zločina i progona su mješovite skupine četnika i komunista.

Svedocenje-Gojko-Polovina_slika_O_12521537Tako je, primjerice, na području istočne Like (u Hrvatskoj), 27. srpnja 1941. godine, započeo masovni pokolj i izgon katoličkog i muslimanskog življa od strane lokalnih srpskih ekstremista poticanih iz štaba četničkog lidera Draže Mihailovića. U skupini koja je provodila zločine, bili su i domaći komunisti (Srbi) s ovog područja. Jedan od njih (svjedok događaja i sudionik pokolja), Gojko Polovina, * ovako opisuje jednu od zajedničkih akcija srpskih civila, četnika i komunista:

* Prema nekim izvorima, Polovina je kasnije zbog sudjelovanja u ovom masovnom zločinu genocida, formalno osuđen od KPJ na smrt, ali je ubrzo amnestiran. Kraj rata je dočekao kao general JNA.

“ Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu…ostaje činjenica da je u masi neboraca tog momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci, nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena…”
(Gojko Polovina, Svedočenja, Prva godina ustanka u Lici, Beograd, 1988., str. 340.i 342.)

Mada Polovina (kako i sam kaže) nikada nije htio otkriti imena ostalih sudionika zločina (posebice onih koji su poslije zauzimali istaknuta mjesta u partijskoj i vojnoj nomenklaturi Titove vojske) pouzdano je utvrđeno da je Đoko Jovanić u tomu sudjelovao sa svojih 60 ljudi, među kojima je bilo i četnika i komunista i srpskih civila – “ustanika” ; Iako pored Paje Popovića jedan od najbližih suradnika vojvode Momčila Đujića, Đoko Jovanić je poslije u partizanskoj vojsci napredovao, postao komandantom “slavne” 6. ličke brigade, odlikovan brojnim odličjima, te postao jednim od najvećih “heroja” NOB-a.

Nakon što su spalili Boričevac, pobili i prognali njegove žitelje – Hrvate katolike, isto su to učinili i u Srbu. Osim što su temeljito opljačkali kuće (koje su nakon toga zapalili), spalili su i zemljišne knjige, uništavajući na taj način podatke o vlasnicima nekretnina. Brojne žrtve završile su u kraškim jamama, u koje su bacani živi, tako da su poslije danima umirali u strašnim mukama.

Istoga dana, događa se nešto slično i kod Drvara, u jugoistočnoj Bosni. Mješovita skupina srpskih civila, četnika i komunista, zaustavila je vlak s Hrvatima– katolicima, koji su putovali iz Knina za Drvar sa hodočašća sv. Ani. Vlak je bio pun civila – uglavnom žena, djece i staraca. Svi su pobijeni i bačeni u jamu Golubnjača, skupa s lokalnim župnikom iz Drvara, Waldemarom Maximilianom Nestorom.

O ovom događaju svjedoči sudionik zločina, partizan-komunist, Stevo Babić:

” Bilo je svanulo sunce koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije prekidana.
U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Zeljković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza.
Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks (riječ je o svećeniku Waldemaru Maximilianu Nestoru ) i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin bio tada član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Zeljkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala.”

(Stevo Babić, Drvar 1941.-1945. – Sjećanje učesnika, Drvar 1972., II svezak, str. 207-208 .)

 

Zločin nad hodočasnicima bio je pomno planiran. Na to upućuju mnogi detalji. Strojovođa Lokšmit koji je jedini pošteđen – “slučajno” je bio otac člana KPJ koji se nalazio među “ustanicima” . Valjda su se isto tako “slučajno”, srpski “ustanici” i “četa” Gojka Polovine u to vrijeme (kad je naišao vlak) zadesili na tom mjestu. “Slučajno” nitko nije zaštitio nedužne civile. Previše “slučajnosti” na jednom mjestu.

Nadalje, Polovina kaže da su hrvatski hodočasnici “bez ičijeg odobrenja postreljani”? Tko je imao ovlast dati takvo odobrenje? Zašto onaj koji je bio zadužen kontrolirati situaciju (pa tko god da to jeste), nije reagirao?

Ne bi li makar dijelom opravdao stravični masakr, Polovina u priču ubacuje “ustašu Marka Špiranovića” (opet pitanje: Tko, na temelju čega i kako je utvrdio da je taj čovjek ustaša, odn. pripadnik Pavelićeve vojske? ) Otkud ustaša među hodočasnicima, kad u vlaku nije bilo vojske? Znači li to da je Špiranović, unatoč tomu što je bio civil ubijen pod optužbom da je ustaša? Kakve kriterije za utvrđivanje statusa “ustaše” je mogla imati ova ekstremna srpsko-komunističko-četnička skupina, ako se nije radilo o uniformiranom pripadniku ustaške vojske? Znamo kakve su kriterije za utvrđivanje toga tko im je neprijatelj imali četnici – njihov cilj bio je pobiti ili protjerati sve nesrpske narode s područja zamišljene “Velike Srbije” . Komunisti čak niti 1942. godine nisu točno znali koje kriterije primjeniti kod definiranja “narodnog neprijatelja” , ali su, neovisno o tomu, “narodne neprijatelje” redovito i u svakoj prilici likvidirali.  Treba li se onda čuditi ovakvim “zabunama” na samom početku rata?

Ovog za Hrvate – katolike kobnog 27. srpnja 1941. godine, odigrao se još jedan okrutni zločin, ovoga puta u Grahovu. On svjedoči o dubokoj i bolesnoj mržnji kojom je bio zatrovan dio Srba u Bosni i Hecegovini. Ta mržnja urodila je nezapamćenim zvjerstvima, poput ovoga koje opisuje jedan od očevidaca:

” župnika Juraja Gospodnetića uhitili su 27. srpnja 1941. u 10,00 sati i sazvali zbor Srba ispred katoličke crkve Sv. Ilije. Nabili mu na leđa magareći samar i jašili ga i to ispred njegove majke. Naložili su veliku vatru. Nabili ga na ražanj i pekli, te između ostaloga uz silnu kriku i viku pjevali…”
(Ante Mile Krvavica, Svjedok sam četničkih zločina u Grahovu, Nedjeljna Dalmacija, 10.08.1995., str. 15.)

Nesretni 30-godišnji župnik Juraj Gospodnetić, na žalost, samo je jedna od brojnih žrtava među katoličkim svećenstvom u Bosni i Hercegovini – ali bestijalnost i sadizam rulje koja je počinila to monstruozno nedjelo, nezapamćeni su i nepojmljivi zdravom razumu…

 

 Vesna Pusic u Srbu

     Vesna Pusic u Srbu

I   upravo taj dan kada su srpsko-četnički i komunistički zločinci skupa provodili masakre nad hrvatskim i muslimanskim civlilma u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, proglašen je Danom antifašističkog ustanka. 2009. godine, Vlada Republike Hrvatske odobrava sredstva

Srb - Milanović

           Srb – Milanović

od preko 1.200.000 kuna za obnovu spomenika u Srbu. Milorad Pupovac, Vesna Pusić i Zoran Milanović , Ivo Josipović   svi od tada “hodočaste ” na to mjesto, odajući počast “narodu Like” koji je 27. srpnja 1941. godine digao “antifašistički ustanak” u Srbu.

 

Nakon 1990. godine, kada je propast komunističkog jugoslavenskog sustava omogućila kakva-takva istraživanja i slobodno publiciranje podataka o žrtvama iz razdoblja Drugoga svjetskog rata i poraća, otkrivene su sve strahote i razmjere počinjenih nedjela. Samo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, do 2009. godine, utvrđeno je postojanje 1300 kraških jama u koje su bacani uglavnom Hrvati. Za ove zločine nitko nikada nije odgovarao ; i , ne samo to – obitelji pobijenih morale su o svemu šutjeti, a stratišta nisu smjela biti obilježena.

No, posebno se mora naglasiti sljedeće:

Bez obzira na sve sve ovdje navedene činjenice, ni jedna od njih ne može i ne smije služiti kao argument za bilo kakvo opravdavanje postupaka odmazde ustaškog režima, ali svakako može pojasniti kontekst u kojem je započelo krvavo klanje među Srbima i Hrvatima koje je eskaliralo tijekom Drugoga svjetskog rata.

Hrvati su svjesni zločina koji su počinjeni u vrijeme NDH od ustaškog režima i nema razumnog pripadnika ovoga naroda koji to neće priznati i osuditi.

Ono sa čime se, međutim, hrvatski narod ne može pomiriti, jeste činjenica da velikosrpski ideolozi, kroz cijelo razdoblje, od 1945. do danas, svjesno manipuliraju podatcima, sustavno iznose neistine, revidiraju i krivotvore povijest, a sve s jednim jedinim ciljem:

Dokazati kako u hrvatskom narodu nikada nije bilo demokratskih snaga, da on nema svoje povijesti, jezika i kulture, te da je (kao “dežurni krivac” za sva zla koja su se u dogodila u novijoj povijesti na ovim prostorima) genetski predodređen za genocid i zločin nad srpskim narodom.

Takvu monstruoznu konstrukciju, sasvim nalik nacističkim rasnim teorijama, ne može prihvatiti ni jedan razuman čovjek – bio on Hrvat ili ne.

 Daran Bašić/ Hrvatsko nebo

Tags:

More Stories From Daran Bašić