Go to ...

Hrvatsko nebo

Dobro došli na portal Hrvatsko nebo! Zajedno možemo promijeniti sve! Ne smijemo zaboraviti Domovinski rat!

RSS Feed

23. rujna 2019.

Ilija Vincetić : BLAŽENI KARDINAL ALOJZIJE STEPINAC I NJEGOVA „KRIVNJA“, nastavak četvrti.


Ilija Vincetić

Ilija Vincetić

Već sama činjenica da se Blaženom Kardinalu, blagopokojnom zagrebačkom nadbiskupu dr. Alojziju Stepincu pokušava ponovno suditi, bez suda i bez dokaza, sa zlom namjerom i iz niskih pobuda, bez mogućnosti bilo kakve obrane, okrutan je proces. Čak i okrutniji od prvog zločinačkog, komunističkog, montirasnog političkog procesa.  Nevjerojatno je kako se teško dokazima boriti protiv laži, kako se u svoj svojoj punini ostvaruje ona mudra izreka da: „Ono što na argumentima nije utemeljeno, ne može se argumentima ni osporiti“! Uskoro će punih 70 godina kako se blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca nepravedno optužuje za zločine koje nije počinio.

Zanemaruje se pritom da je suđenje bilo političko, montirano, tužiteljstvo nije dokazalo krivnje, da je obrana dokazala nedužnost.

„Zaboravlja“ se da je dr. Alojzije Stepinac rehabilitiran, usvajanjem „Deklaracije o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu“, na zasjedanju Hrvatskog državnog Sabora 14. veljače 1992.godiine:

Točka  3.: „Među tisućama i tisućama hrvatskih ljudi, koji su svojom žrtvom i djelovanjem hrabro svjedočili o vjekovnim težnjama hrvatskog naroda , Hrvatski Sabor posebno ističe i izražava zahvalnost uzoritom kardinalu  dr. Alojziju Stepincu koji je nepravedno osuđen, čime je nanesena nepravda i uvreda hrvatskom narodu. Na montiranom političkom sudskom procesu nevin je osuđen zbog toga što je odbio, po nalogu komunističkih vlastodržaca, provesti crkveni raskol i  odvojiti katoličku Crkvu u Hrvata od Rima i Vatikana, s dalekosežnim ciljem uništenja katoličke Crkve, kao vjekovnog čuvara i zaštitnika očuvanja identiteta  i slobode hrvatskog naroda. Osuđen je stoga što je djelovao  protiv nasilja i zločina komunističke vlasti, isto kao što je djelovao u vihoru i okrutnostima Drugoga svjetskog rata , u zaštitu progonjenih, neovisno o njihovom narodnosnom podrijetlu ili vjerskom svjetonazoru. Iako hrvatski narod i katolička Crkva nikada nisu priznali presudu kardinalu Stepincu, Hrvatski Sabor kao najviše predstavničko tijelo Republike Hrvatske , izricanjem jasnog stava prema nepravednoj osudi kardinala Stepinca ispravlja jednu povijesnu nepravdu i uvredu hrvatskom narodu“.

U točci 4. se kaže:-„Osudom montiranog procesa i presude kardinalu Stepincu, Hrvatski Sabor istodobno osuđuje političke procese  brojnim nevino osuđenim svećenicima, redovnicima, redovnicama  i vjernicima, osuđujući na taj način i protunarodni komunistički režim“.

Pored toga „zaboravlja“ se i prešućuje činjenica da je katolička Crkva u procesu „kanonizacije“ kardinala Alojzija Stepinca po strogoj i kompliciranoj proceduri Kongregacije za kauze svetih, provela postupak u četiri stupnja i da je Sveti papa Ivan Pavao II, dana 03. listopada 1998.godine, kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim.

Ulomci iz govora branitelja dr. Alojzija stepinca, Ive Politea pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske, 08. listopada 1946.godine

Pročitajte prijepis obrane nadbiskupa Stepinca!

„Moj branjenik nadbiskup dr. Alojzije Stepinac okrivljen je zbog krivičnih djela proti naroda i države i za ovu obranu nastojat ću svim silama da bude osnovana samo na spomenutim načelima: na istini, zakonu i ispravnom shvaćanju, odnosno pravednosti. Moram međutim priznati, da mi je ta obrana doista teška. Ali njezina teškoća ne sastoji se u težini dokaznog materijala, nego ponajprije u punini autoriteta s kojim se javni tužitelj  založio za današnju svoju optužnicu, a zatim u psihozi koju su naši dnevnici i listovi izazivali kod jednog dijela javnosti, svojim ustrajnim pisanjem protiv nadbiskupa, a da on nije imao mogućnosti da se u istim listovima brani.  Obranu mi je napokon otežao sam moj branjenik koji je prema svojoj odluci izjavio da se neće braniti te da će zato šutjeti, ali je ipak upornim pitanjima došao protiv svoje volje  u nuždu da djelomice prekine šutnju i da na neka pitanja ipak odgovori. Ovo djelomično odgovaranje i djelomično uskraćivanje odgovora shvaćeno je kod nekih na njegovu štetu kao da, naime, na neodgovorena pitanja nije bez štete po sebe mogao ni znao odgovoriti. Ovo shvaćanje je međutim, sasvim pogrešno. Da je nadbiskup Stepinac umjesto šutnje na pojedina pitanja reagirao odgovorom, svaki od tih odgovora bi išao njemu u prilog jer je istina njegova najbolja obrana.

A sada na stvar, na samu optužnicu. Optužnica je razdijelila inkriminiranu djelatnost prije okupacije, na djelatnost neposredno prije sloma tzv. Nezavisne Države Hrvatske i, napokon, na djelatnost poslije oslobođenja. Ova razdioba je sasvim ispravna , ali nije ispravno kad optužnica ne postavlja i dalju razdiobu ili lučenje po osobama i teritoriju. Ona umjesto da dijeli i luči, ona naprotiv konfundira djelatnost nadbiskupa Stepinca s djelatnošću drugih osoba i na drugom teritoriju. Ovo konfundiranje djelatnosti nadbiskupa Stepinca s djelatnošću sasvim trećih osoba, i s onim što se radilo na području izvan njegove dijeceze, izvan zagrebačke nadbiskupije, ovo pripisivanje odgovornosti i krivnje nadbiskupu Stepincu za ono što su radile treće osobe u drugim dijecezama, to je temeljna pogreška optužnice i ujedno općenito glavna njegova obrana protiv znatnog dijela inkriminacija. Tijekom daljeg izlaganja govorit ću o tom i pobliže. (…)

Ako hoćemo ispravno ocijeniti djelatnost nadbiskupa Stepinca za vrijeme okupacije, moramo prije svega biti na čistu  o tome što je okupacija i što je tzv. Nezavisna Država Hrvatska.

Za potonju kazao je javni tužitelj u svom jučerašnjem govoru da Nezavisna Država Hrvatska nije bila država. Slažem se s tim mišljenjem, ali se ne slažem s kriterijima  koje je javni tužitelj naveo u prilog svoje, a i moje teze.

On je rekao, prije svega, da Nezavisna Država Hrvatska nije bila država, jer nije bila nezavisna;  ali mi čitamo dnevice  u našim novinama da svojstvo nezavisnosti manjka i Grčkoj, koja je satelit Velike Britanije, ali eto, Grčka kao priznata država sudjeluje  u Mirovnoj Konferenciji. Kao drugi kriterij navodi javni tužitelj krvavi režim Nezavisne Države Hrvatske. Ali, koliko čitamo o krvavom režimu u Španjolskoj, pa ipak nitko njoj nije osporio svojstvo države.  Napokon je javni tužitelj  prigovorio Nezavisnoj Državi Hrvatskoj da je nastala uz pomoć drugih, naime Nijemaca i Talijana. Ono potonje je točno, ali zar i stara Jugoslavija nije  postala pomoću drugih, prvenstveno Velike Britanije , Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, koje su oborile Austro-Ugarsku monarhiju i oslobodile Srbiju? Na sličan način, pomoću drugih država, nastala je i Čehoslovačka, pa je li ikome ikada palo na pamet zanijekati Jugoslaviji i Čehoslovačkoj karakter države? Ne, nezavisna Država Hrvatska nije bila država , premda je bilo i takvih pravnika koji su, primjenjujući na nju poznatu definiciju o državi, prema kojoj su kriteriji za državu narod, teritorij i vlast – dolazili do protivnog zaključka. Ne, nezavisna Država Hrvatska nije bila država, ali ne zbog razloga koje je naveo javni tužitelj, nego zato jer su to područje držali i vojnički zaposjeli Nijemci i Talijani, jer su ovi okupatori kroz čitavo vrijeme rata to područje držali stvarno okupiranim i preko tek formalne ustaške vlade kao svog eksponenta vršili faktično svoju okupatorsku volju i vlast.

Radi se dakle, ne o državnosti Nezavisne Države Hrvatske, nego o okupaciji, stvarno vršenoj po okupatoru, neposredno ili posredno, nad cjelinom područja države Jugoslavije. Zato se valja pitati: kakvi pravni odnosi nastaju s okupacijom između okupatora i stanovnika okupiranog područja? Na to nam pitanje odgovaraju međunarodni pravni propisi  Haaške konvencije iz 1907.godine, i napose čl. 42. i 56. Po tim propisima sva vlast prelazi u ruke okupatora, koji je izrijekom dužan i ovlašten poduzeti sve mjere za održanje javnog reda i javnog života. Okupator je, doduše, dužan držati se zemaljskih zakona, ali samo onda ako ga u tome ne sprečava kakva nužna zapreka. On je ovlašten tražiti od stanovnika poslušnost uz iznimke i ograničenja navedena u samoj konvenciji. Dosljedno tome, stanovnici su dužni u tim granicama slušati ga.  Dakako, ta dužnost poslušnosti je samo pravna, pa ako tko neće da sluša, može i uskratiti pokornost, ali to čini na vlastitu odgovornost i pogibelj. I doista, stotine tisuća Hrvata i Srba uskratile su poslušnost i pošle u šumu, da se odande s oružjem u ruci bore protiv okupatora, a za oslobođenje porobljene domovine. No zato su oni heroji, kojima se treba odati čast i priznanje, ali svatko nije sposoban biti herojem , pa ako to nije bio, nije već samim time postao izdajica i kolaborator okupatora, a najmanje ratni zločinac. Uostalom, mi ovdje samo ispitujemo priznate međunarodne propise, koliko su oni ovlašteni čak i onda kada su silili i prema tome ispričavali optuženog nadbiskupa Stepinca da čini ono što je doista i činio i što mu se danas – sada inkriminira. Istina je, što je u svom sinoćnjem govoru javni tužitelj rekao citirajući jednog pisca iz međunarodnog prava, da stanovnici okupiranog područja nisu dužni okupatoru vjernost. Istina, njima se prema Haaškoj konvenciji  može suditi za prisegu vjernosti okupatoru (čl.45), ali razlika je između vjernosti i gore opisane poslušnosti. (…)

Zar ono što je nadbiskup rekao samo Božjim zakonom i Božjim zapovijedima nije u biti jednako najplemenitijim  načelima svih kulturnih naroda, svega kulturnog svijeta. Zar poziv na Božji zakon i Božje zapovjedi znači kolaborirati s neprijateljem, podstrekivati okupatora i ustaše u njihovim zločinima? Kamo sreće da su se oni o kojima je nešto ovisilo držali nadbiskupova poziva! Teško bi onda itko, kome je do suštine, a ne do forme, prigovorio tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.  Ali nadbiskup nije kriv što je protiv njegovih riječi, volje i nastojanja, sve pošlo protivnim pravcem. Više no govoriti, pozivati, karati, žigosati, spašavati i djelotvorno otklanjati veća zla, nije bilo u njegovoj moći. Pa i oni, kojih se moć sastojala u oružju i svim mogućim materijalnim sredstvima , uspjeli su tek da nakon četiri, odnosno  pet godina obore Hitlera i njegove ortake i tako učine kraj njihovim zločinima (…)

Od svećenika, za djela kojih se čini odgovornim nadbiskup Stepinac, tek se vrlo mali broj nalazi na području Zagrebačke nadbiskupije, ali se ni za njih ne može dokazati da su išta počinili podstreknuti ili potaknuti po nadbiskupu. Sve na što je nadbiskup poticao sebi podređeno svećenstvo, posredno ili neposredno, riječju ili djelom, bilo je samo lijepo, moralno i u skladu s kršćanskim naukom. Pa ako se pojedini svećenik udaljio od stalno mu pokazivanog puta, jasno je da to ne može biti krivnja nadbiskupova, nego samo dotičnog svećenika. Ako je koji svećenik propagirao ustašku ideologiju, sigurno to nije naučio od nadbiskupa Stepinca, koji je tu ideologiju pobijao. Ako je koji svećenik zaboravio ne samo da je svećenik, nego da je i čovjek te učinio nasilja nad savješću i tijelom članova hrvatskog i srpskog naroda, ni to ne može biti krivnja nadbiskupova, koji je po svojim riječima i djelima živa osuda i protivnost takva postupka.

Javni tužitelj jučer je s potpunim pravom žigosao ustaše jer su baš kao Nijemci i Talijani uveli kolektivnu kaznenu  odgovornost. Ali ja pitam, ne sliči li to kolektivnoj odgovornosti, kad javni tužitelj optužuje jednu osobu – nadbiskupa Stepinca – zbog onoga što su radile druge osobe, ostali svećenici, pisci,  i urednici katoličke štampe? Nije li to nijekanje jedino ispravne individualne odgovornosti, koju jedino naši kazneni zakoni priznaju? U našoj državi kazneno ne odgovara sin za oca, niti otac za sina, niti uopće bilo koji član obitelji za drugoga člana iste obitelji. Sasvim u redu.  Ali kad je tako u obitelji, koja predstavlja vrlo tijesnu, vrlo jakim vezama spojenu zajednicu, jer bi se čak moglo baš zbog takve tijesne veze presumirati neko bliže ili dalje sudjelovanje člana obitelji u kažnjivome djelu jednog člana, kako se onda može, ne samo presumirati, nego upravo utvrditi da postoji sudjelovanje i odgovornost nadbiskupa Stepinca za članove tako brojne, široke, mjesno i vremenski odijeljene, uglavnom jednim uzvišenim naukom kršćanskim i pozivom vezane zajednice, kao što je svećenstvo i katolička štampa, jedne ili čak više biskupija? Jedva da ima čovjeka kojeg se na temelju tako shvaćene kolektivne odgovornosti ne bi moglo optužiti i kazniti. (…)

Veli javni tužitelj da je nadbiskup Stepinac bio samo za modifikaciju sistema, ali da nije bio protiv njega kao takvog. Kad i ne bi bili dosadašnji citati dokaz protiv takve tvrdnje, našli biste sigurno taj dokaz u onim riječima kojima je nadbiskup Stepinac završio svoju propovijed prilikom pokorničke procesije 31. listopada 1943.godine.

„Vidim konačno upit vas hiljada, koji ovdje slušate: a kakav onda poredak zastupa katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak“? To je, da uzgred umetnem, onaj Neue Ordnung!

„Mi, nastavlja nadbiskup Stepinac – osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi žaleći nevolje i boli sviju koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga“.

Doista, poslije ovih riječi otpada potreba svakog pojašnjavanja da je nadbiskup Stepinac bio baš protiv sistema a nipošto samo za njegovu modifikaciju.  Samo svojom neustrašivošću dakako da nije bio kadar taj sistem oboriti, ali je svojom neustrašivošću, pa svojom borbom protiv sistema i svojim autoritetom uspio učiniti najviše što je bilo u njegovoj moći, a to je da se sistem u praksi modificira. Taj maksimum mogućnosti on je i dostigao. Tisuće i tisuće Hrvata, Židova, Srba, Slovenaca i aktivista komunista, antifašista i uopće ljudi, bez obzira na vjeru, narodnost ili političko uvjerenje, imaju baš nadbiskupu  Stepincu zahvaliti za svoje živote. Tko u onom očajnom stanju ne bi priznao takve modifikacije kao najveći uspjeh koji se u takvim prilikama mogao postići? U onome savezu nekoliko država i naroda, milijuna i milijuna ljudi, od kojih ni jedan nije mogao sam, nego tek u zajednici obarati i oboriti Hitlera i družinu, aktivnost nadbiskupa Stepinca je relativno dragocjen udjel. Što dalje da citiram iz nadbiskupovih propovijedi? Ta one su svim Zagrepčanima, koji su imali nesreću za vrijeme okupacije biti u Zagrebu, vrlo dobro poznate.  One su im bile u onim teškim vremenima glavna utjeha, čvrst oslonac za ustrajnost u otporu, lijepa nada u propast ustaštva i fašizma, u bolju skoru budućnost. Na njih su hrlili ne samo vjernici, nego i oni koji inače nisu polazili crkve. Te su se propovijedi onda širile među narod i dopirale čak na oslobođeni teritorij. Izgovorene javno, one su postale podzemnom štampom. Sredstvom uspješne propagande protiv ustaša, djelomičnim nadomjeskom opozicijske štampe (…)

Držim da je ova optužnica djelomice i posljedica predrasuda koje su o nadbiskupu stvorene još u šumi. Šuma je doduše održavala vezu s okupiranim područjima ali je uz točne informacije primala i dosta netočnih. Šuma predstavlja junački oružani otpor naših naroda. Ali ljudi koji su se borili nisu imali prilike ni vremena da upoznaju nadbiskupa onako kako ga je upoznalo na stotine tisuća građana u okupiranom Zagrebu. Teško je i trebalo bi mnogo vremena za razbijanje predrasuda, ali je ne samo teško, nego upravo nemoguće, kod stotine i stotine tisuća članova hrvatskog naroda u Zagrebu i izvan Zagreba, pokvariti i potamniti onaj svijetli dojam, što ga oni imaju o svome nadbiskupu. To neće moći učiniti ni ovaj proces. Javni tužitelj rekao je o nadbiskupu, između ostalog, i to da je neskroman i megaloman. Uistinu je nadbiskup sušta suprotnost tim slabostima. Poznato je naime koliko se on otimao da postane nadbiskupom. Ovdje smo čuli kako je odbijao sve ponuđene mu časti, regentstvo,  preuzimanje vlasti, ne samo iz načela da su „saecularia“ nespojiva s njegovim svećeničkim položajem, nego i iz skromnosti. Njegova okolina najbolje zna koliko se on kloni sjaja i svečanosti, kako su mu neugodni javni nastupi,  kako se prijateljski odnosi prema najbjednijima, kakvim skromnim, upravo asketskim životom, živi. Ni najveći neprijatelji nisu mu mogli kao svećeniku ništa prigovoriti. Pa zar takav čovjek da bude zločinac? Još ću jedan, ali karakterističan detalj o njemu spomenuti. Kad smo ga mi, branitelji, prije rasprave posjetili u zatvoru, rekao nam je da nije uopće čitao novinska izvješća o procesu protiv Šalića. Mi mu vjerujemo, , a to nam je potvrdila i njegova najbliža okolina. Tako može postupati samo čovjek mirne i  čiste savjesti. Da se imalo osjećao krivim, zar ne bi čitao izvješća već zato da uskladi svoj budući iskaz s iskazima Šalića i drugih, i da tako preduhitri one, makar i nevažne, razlike u iskazivanju. Nadbiskup je u istrazi i ovdje izjavio da priznaje narodne sudove, da ne prisvaja sebi nikakvu ekstraeritorijalnost, da priznaje Ustav, ukoliko se ne kosi s moralnim načelima crkve, da uopće priznaje narodnu vlast i da želi sporazum crkve s državom. I sve je to dokaz više da on nije kadar počiniti zločine protiv naroda i države.  Uvaživši objektivno sve to, a napose dokazni materijal od kojega sam ovdje naveo samo jedan dio, a ostali dio je sudu ionako poznat, , savjest mi ne dopušta da se složim s konačnim prijedlogom javnog tužitelja.

Novine su zadnjih dana priopćile i brojne brzojave, a ja njima suprotstavljam ne možda samo sudu predanu izjavu 150zagrebačkih svećenika koji osporavaju optužbu protiv nadbiskupa, nego i molitve tisuća i tisuća vjernika hrvatskog naroda , koji u crkvama i svojim domovima već nekoliko dana neprekidno, pa i u ovom času, a u uvjerenju  nevinosti svoga nadbiskupa,mole od Boga njegovo oslobođenje kao najpravedniju presudu.  I ja kao branitelj, predlažem da Vrhovni narodni sud optuženog nadbiskupa dra Alojzija Stepinca oslobodi optužbe.

                                                                                                                              Ivo Politeo

                                                                                                      branitelj optuženog nadbiskupa Alojzija Stepinca

Ivo Politeo, hrvatski pravnik i publicist, školovao se u Grazu, Zagrebu i Pragu.

Od 1918. do 1956.godine djeluje u zagrebu kao odvjetnik. Poznat kao borac za

prava političkih zatvorenika,u svim režimima. Među ostalima, prije II SR branio

je i Josipa Broza Tita Sudjelovao je u radu Međunarodne unije odvjetnika,

te je 1956.godine biran za doživotnog počasnog potpredsjednika te udruge.

 Ilija Vincetić/Hrvatsko nebo 

 

Tags:

More Stories From Ilija Vincetić