Go to ...

Hrvatsko nebo

Dobro došli na portal Hrvatsko nebo! Zajedno možemo promijeniti sve! Ne smijemo zaboraviti Domovinski rat!

RSS Feed

21. studenoga 2019.

Petar Miloš

Bljesak.info

Legende o rodijaku Ćipi – Petar Miloš


TAJNA ROĐENJA

Legende o rodijaku ĆipiNitko nikada nije uspio pouzdano utvrditi kada je i kako rođen junak ove priče Stipan Radoš pokojnoga Grge koji je u životu imao desetak nadimaka – Loćko, Krcalo, Muto, Plisko… ali ćemo ga ovdje pisati po posljednjem, Rodijak Ćipa. Rodijak zato što je tako oslovljavao svakoga čovjeka, znana i neznana, a Ćipa je zbog toga što su u selu veoma često Stipane nazivali nadimkom Ćipa. Tim su ga nadimkom zvali čak i Nijemci za vrijeme njegova dugog boravka u zemlji Njemačkoj.

Zna se samo da je Rodijak ugledao svijet u Runjavoj Glavici, koju bi malo romantičniji pisci opisali kao pitomo selo, a ja držim da je najbolji opis toga sela sadržan u njegovu imenu. Iskazi o datumu rođenja Rodijaka Ćipe razlikuje se čak za nekoliko godina. Njegova baba Manda znade da se Ćipa rodio istoga dana kada se otelila Galušina krava Milova, djed Kleco je siguran kako se njegov najstariji unuk rodio između dva rata (kao i svi Glavičani otkada je Boga i svijeta), a ostali Glavičani samo sliježu ramenima na to pitanje jerbo im se čini da Ćipa nije nikada rođen, da je on tu oduvijek, od početka svijeta. Sam Rodijak je na pitanje o datumu rođenja odgovorio vojnoj komisiji ovako:

– Bogarca ti poljubim, druže, ja i Cvitan smo vrsnici, a Manje stariji godinu dana, pa ti računaj!

Pošto su drugovi priznali kako ne mogu riješiti tu jednadžbu, Rodijak je veselo uzvratio.

– Kad ne znate vi, koji ste pismeni, kako ću znat ja, koji sam nepismen?

Valja kazati da Rodijak Ćipa nije bio jedini Glavičanin kojemu se ne zna datum rođenja. Želeći odgoditi djeci služenje vojske, Glavičani su u to vrijeme krili djecu, čekali i po nekoliko godina prije nego ih upišu u matične knjige. Tako je Rodijak u glavičkoj crkvi kršten na Gospojinu 1940. godine, ali se on sjeća veoma dobro i događaja koji su se zbili godinama ranije.

S druge, pak, strane baba Manda tvrdi da je malome Ćipi spala tjemenjača tek potkraj rata, što bi moglo navesti na zaključak kako je ispravno zapisan datum rođenja u fratarskim knjigama. No, djed Kleco opet tvrdi kako je Ćipa tada bio veliki momak jer je već mogao natovariti magare, a tjemenjača je tek tada spala s njegove glave zato što se prvi put okupao.

Sve u svemu, moglo bi se kazati da je Rodijak Ćipa rođen nekoliko godina prije nego mu piše u fratarskim knjigama. Sam Ćipa danas tvrdi da to uopće nije ni važno.

– Bogarca ti poljubim, rodijače, veli Ćipa, važno je da je jadni čovik ikako rođen! Jerbo, koliko ima ljudi koji nisu nikako rođeni!? Kako je njima? Meni čudno i bit će mi čudno dok ne umrem to što je mene zapalo da se rodim kod toliko nerođeni ljudi. A more bit da su bili vele pametniji i bolji od mene. Nekad me bude sram što mene ima, a nji nema. A jopet, kad bolje promislim, sve je to u Božjim rukama. Valjda Bog znade što sam se ja rodio, a oni nisu. More bit da će se oni rodit kašnje, kad bude veća potriba za pametnim ljudima. Što ti misliš, rodijače?

Ako već ne znaju datum Ćipina rođenja, stariji se Glavičani dobro sjećaju njegova izgleda u prvim danima života.

– Kad se istom rodio, a ja sam mu pupak vezala, bio je vas iskrivljen, sivast… kazuje njegova baba Manda. A tako runjav da si ga moga obrijat. Bože mi oprosti, nisi zna s koje bi mu strane nazva “Valjen Isus”. A niko nije moga od ruga kazat da je ćust, da sliči ćaći, kako je običaj, već bi se žene pripale kad bi zadigle pokrivač i ugledale ga u bešiki. Samo bi kazale da će mali nadoć s godinama, pa su onda pričale o ovom i onom momku i čoviku koji su isto tako bili ružni u ditinjstvu. A Ćipa je bio grdan zato što se prvi rodio u matere, a bio velik. Tako se mali napatio u porodu, pa ga je iskrivilo i naružilo. Ali je proprtio put braći i sestram koji su došli na svit poslin njega, lipi ka anđeli.

Posljedice rađanja vidjele su se na Rodijaku čitavo djetinjstvo. Govori se da je njegova pokojna strina Luca na času smrti izrazila posljednju želju da joj dovedu Ćipu. I doveli su dječaka do kreveta, a strina je, kaže priča, dugo i šutke promatrala Ćipu, da bi napokon zakolutala očima, izustivši svoje posljednje riječi:

– Isuse moj, ružan li je naš Ćipica, kazala je Luca i s čuđenjem napustila ovaj svijet.

More Stories From HRHB