Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Izetbegović najavio obračun s Hrvatima, ako treba i vojni

Dok turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan provodi pritisak na Bruxelles puštanjem migranata na grčkoj granici, njegov brat Bakir Izetbegović sve otvorenije prijeti Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Nedavno je, što u Hrvatskoj nije naišlo ni na kakve reakcije, tako Hrvatima poručio: ‘Hrvati imaju previše prava i ako ovako nastave, za dvije će se godine probosanske snage organizirati, ne će imati ni ovo danas što imaju, razbit ćemo okove pariteta… Ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima četiri puta više… Ako bude potreba, imamo prijatelje iz Europe i islamskih zemalja, ne daj, Bože, potrebe, pobijedit ćemo i vojno ako treba. Ako se budu okovi stavljali na ruke najbrojnijega naroda u BiH, ako mu se ne bude dalo da dođe do onoga što je izglasao na izborima, onda će se i taj narod organizirati tako da blokade u budućim ciklusima sigurno razbije, da ih ukloni.’

Cilj je stvaranje šerijatske unitarne BiH

Koji su pravi ciljevi politike Alije Izetbegovića i njegova biološkoga i ideološkoga nasljednika Bakira Izetbegovića, odavno je poznato onima koji znaju zbrojiti dva i dva. Cilj je stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine, tj. BiH koja će postati isključivo bošnjačkom državom, dok će Hrvati i Srbi biti svedeni na status nacionalnih manjina koje će biti podvrgnute šerijatu kao jedinome pozitivnom zakonodavstvu. Nedavni Izetbegovićev istup te je ciljeve potpuno razgolitio. On otvoreno istupa protiv statusa Hrvata kao konstitutivnoga naroda (‘ne mogu Hrvati imati isto kao i mi kojih ima četiri puta više…’), zastupa miloševićevsku politiku preglasavanja, a Hrvatima prijeti prijateljima iz Europe i islamskoga svijeta. Spominjanje probosanskih snaga pritom dodatno legitimira tezu o cilju stvaranja unitarne BiH jer je ideološki konstrukt bosanstva tek paravan za velikobošnjački nacionalizam.

Ne prijeti, međutim, Izetbegović, samo prijateljima iz Europe i islamskoga svijeta nego, kao što vidimo, i vojnom opcijom. Ne jednom upozorio sam na jačanje vojne industrije u Federaciji BiH i na to da je to jačanje, budući da je riječ o proizvodima koji nisu konkurentni na međunarodnom tržištu, namijenjeno isključivo za unutarnje potrebe. ‘Te ‘92. godine ljudi su prodavali kravu da bi kupili kalašnjikov. Tri ili četiri tisuće maraka davali su za pušku. Nikad više slabi. Ovo je zadnji put što su nam ovakvu stvar uradili. Napravit ćemo mi i pokretnu haubicu i već ju radimo, transporter pokretni, pušku smo napravili i napravit ćemo onu dobru taktičku 12.7, višecijevne bacače svih mogućih kalibara i svu moguću municiju za to i dronove. Pa ćemo biti kao onaj mali čovjek koji nije krupan, ali je ljut i dobro naoružan i neka svatko dobro razmisli hoće li ga iz čista mira dirati. Nikad više se neće dogoditi da nam na vrata pokucaju, a da mi nemamo čime odgovoriti’, rekao je Izetbegović 2018. u Ahmićima na obilježavanju 25. godišnjice stradanja Bošnjaka.

U kontekstu nedavne prijetnje vojnom opcijom sada i spominjanje haubica, pušaka i transportera postaje jasnije. Ono je namijenjeno Hrvatima. U Sarajevu su shvatili da je tzv. Republika Srpska trenutačno pretvrd orah pa su se odlučili najprije obračunati s malobrojnijim Hrvatima u Federaciji. A za taj obračun očito su previđene sve opcije. Bilo da je riječ o onemogućavanju Hrvatima da izaberu vlastitoga člana Predsjedništva BiH (Željko Sejdudin Komšić) ili o ratnoj opciji. Ili pak o lobiranju na međunarodnoj razini. Dok Srbi iza sebe imaju pravoslavnu Rusiju, Bošnjaci Tursku, Arape, pa i Iran, Hrvati nemaju nikoga. Štoviše, Izetbegović se hvali kako ‘prijatelje’ ima i u Europi. Na čast i diku nekada prije katoličke Europe koja danas podupire podčinjavanje malobrojnijih naroda.

Deklaracija za unitarnu BiH

Prošle jeseni Izetbegovićeva SDA donijela je Deklaraciju u kojoj je obznanila svoje političke ciljeve. Alija Izetbegović u Islamskoj je deklaraciji otvoreno zagovarao islamizaciju muslimana u BiH i pritom je njegovo stajalište bilo da ‘nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društava i političkih institucija’ Nasljednik je uoči kongresa SDA prošle jeseni, na kojemu je donesena Deklaracija, izjavio kako je ono što piše u svetoj knjizi, za njega iznad svih zakona i kako će se u politici ponašati na takav način. Kontinuitet prije svega.

Podsjetimo, u Deklaraciji se zagovara načelo jedan čovjek jedan glas, jedan bosanski identitet, jedan bosanski jezik, jedan vrhovni sud, jedna policija. Cilj je, dakle, već spomenuta unitarna BiH u kojoj bi afirmiranjem tzv. bosanskoga identiteta bošnjački narod bio privilegiran. Naravno, unitarizacija bi podrazumijevala ukidanje entiteta i županija jer u dugoročnijoj perspektivi velikobošnjački koncept aspirira na cijelu BiH. Bošnjacima je sadašnji teritorij premali jer su praktički zbijeni samo na trokut Zenica-Tuzla-Sarajevo što je posljedica disproporcija u naseljenosti u BiH. Naime, u Hercegbosanskoj županiji (19 posto teritorija entiteta Federacije BiH) živi 84.000 stanovnika, dok u većinski bošnjačkim županijama (Sarajevskoj, Tuzlanskoj i Zeničko-Dobojskoj), koja je tek za 9 posto veća od Hercegbosanske županije, ima čak 14 puta više stanovnika. Uspostavom „Republike BiH“ dobila bi se poluga za osiguravanje kontrole i nad drugim područjima. U maksimalističkoj inačici cilj je i postizanje sandžačke autonomije, a kasnije i pripajanje Sandžaka „matici Bosni i Hercegovini“.

Novi ratovi nikomu nisu u interesu

Već su spomenute pojedine metode djelovanja bošnjačke politike, a one obuhvaćaju i apsolutiziranje vlastite žrtve, instaliranje svojih Hrvata i Srba na ključne pozicije, potkupljivanje visokih predstavnika, potkupljivanje pojedinih Hrvata i Srba koji će zagovarati kvazigrađanski koncept, potkupljivanje pojedinih katoličkih svećenika koji će djelovati u istome smjeru kao i Sarajevo, kriminaliziranje ideje trećega entiteta, krivotvorenje povijesti i specijalni medijsko-špijunski rat protiv Republike Hrvatske.

Problem je bošnjačke politike što bez rata ne može uspostaviti unitarnu BiH kao što ni Slobodan Milošević – neki, naime, nisu baš ništa naučili iz povijesti – nije mogao Jugoslaviju pretvoriti u Veliku Srbiju bez rata. A u tome ratu, unatoč bahatim izjavama Bakira Izetbegovića, ne može biti pobjednika. Može Izetbegović iza sebe imati Ankaru, arapski kapital i vehabije (u BiH djeluje 21 paradžemat u kojemu se okupljaju pripadnici radikalne vehabijsko-selefijske inačice islama), no bošnjački su muslimani manjina u velikome kršćanskom okruženju. Naravno, to što su Bošnjaci okruženi dominantno kršćanima ne znači da bi trebali biti u bilo kakvu podređenom položaju, riječ je o narodu kao što su i svi drugi narodi pod kapom nebeskom, ali znači da bi Izetbegović kao politički predstavnik toga naroda trebao paziti što govori jer riječi imaju i svoje posljedice. Kratak je put od radikalnih izjava i guslanja do ratnih djelovanja.

Izetbegovićeve radikalističke izjave mogu biti put jedino u nove sukobe i nove ratove koji nikomu nisu u interesu. A na Izetbegovićev radikalizam treba pripaziti i Republika Hrvatska, ne samo zato što je ustavna obveza naše države štititi prava Hrvata u BiH i ne samo zato što je povijesno riječ o hrvatskoj zemlji, nego i zašto što bi nestankom naših sunarodnjaka iz BiH, s obzirom na geopolitičku i sigurnosnu povezanost, došao u pitanje i opstanak Hrvatske u sadašnjim granicama.

Jesu li toga svjesni oni koji stoluju na dvama zagrebačkim brdima.

Davor Dijanović/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo