Fragmenti hrvatske zbilje – D. Dijanović: Umjesto opasnog Baltika i Crnog mora put u neopasno balkansko okruženje?

Kakvu vanjsku politiku možemo očekivati nakon Milanovićeva izbora?

Sinoć je na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća prenijet moj tekst koji je još prije prvoga kruga predsjedničkih izbora objavljen u Hrvatskom tjedniku, a problematizira suradnju Hrvatske i srednje Europe. Dakako, jedan od glavnih aspekata te suradnje odnosi se i na Inicijativu tri mora koja je pred nekoliko godina pokrenuta u poljsko-hrvatskoj suradnji.

Nakon što smo doznali da je novi predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović potrebno se zapitati što možemo očekivati od jačanja hrvatske srednjoeuropske pozicije nakon toga izbora. Naime, Banski dvori ni do sada nisu pokazali razumijevanja za suradnju država između tri mora, tako je ova imala potporu jedino na Pantovčaku.

Pozicioniranje u srednjoj Europi postaje pluskvamperfekt?

Još u predizbornome sučeljavanju Zoran Milanović je mađarskog premijera Viktora Orbana nazvao „malim diktatorom“, a za Baltik i Crno more rekao je da su „opasna mora“. Na pitanje kako će Hrvatsku vanjskopolitički pozicionirati, Milanović je dodao da će saveznika tražiti u Emmanuelu Macronu (predvodnik globalističke struje koja teži prema stvaranju europske superdržave), a u regiji je kao partnera označio Sloveniju. Slovenski narod nedvojbeno je od svih okolnih naroda narod s kojim bi trebali imati najbolje odnose i najbolju suradnju. To bi bilo prirodno, no nije tako. Treba se čuvati toga da se uvijek drugi krive za loše odnose, no u slučaju hrvatsko-slovenskih odnosa Ljubljana je ta koja već stotinjak godina vodi – eufemistički govoreći – politiku koja je nesklona Hrvatskoj.

Ako su Baltik i Crno more „opasna mora“, možemo već sada lako zaključiti da će dolaskom Milanovića na vlast pozicioniranje i afirmacija hrvatskih interesa u srednjoj Europi postati pluskvamperfet. A oni koji ne vole jačanje odnosa Hrvatske i srednje Europe, obično vole Regiju ili, kako neki kažu, Region. Tko zna, ako je za suditi po rezultatima Milanovićeve vlade, ali i politici Milanovićeva predšasnika Ive Josipovića, možda nas umjesto „opasnih mora“ očekuje put u neopasno, stabilno i prosperitetno balkansko okruženje?

Na dobrome putu da i u geopolitičkom i geostrateškom smislu dotaknemo samo dno

Milanovićevu politiku prosuđivat ćemo prema plodovima te politike, ali nas povijesno iskustvo već sada tjera na veliki oprez. Jer, nije tu u pitanju samo Milanović, nego i bulumenta koju će njegova pobjeda ponovno vratiti u sedlo. Vesna Pusić već je požurila istaknuti kako je nakon Milanovićeve pobjede vraćanje fokusa hrvatske politike na regiju jedino što je blizu zdrave pameti. Pojedini novinari raduju se „kraju titranja prema SAD-u“ (za Milanovića je Orban „mali diktator“, ali Putina, zanimljivo, poštuje), a raduje ih i to što će se sada, nadaju se, Hrvatska zalagati za europske integracije zemalja Zapadnog Balkana.

Nakon što tadašnji sponzori „Zapadnog Balkana“/Jugofere nisu uspjeli u paketu transferirati države bivše Jugoslavije u EU, prešlo se na opciju 2. Hrvatskoj je namijenjena geopolitička uloga tzv. lokomotive koja bi države tzv. Zapadnog Balkana trebala odvesti u EU. Ta politika Hrvatskoj je donijela jedino probleme jer nas je ponovno sigurnosno uvezala u „ne-opasni Balkan“, a ujedno je ograničavala hrvatske kapacitete za srednjoeuropsko povezivanje. Politička je perverzija da Srbija danas ima jače pozicije u srednjoj Europi od Hrvatske, a ako se politika „regiona“ dodatno intenzivira (i jedan od prioriteta hrvatskog predsjedanja EU-om je tzv. Zapadni Balkan) Hrvatska je na dobrome putu da i u geopolitičkom i geostrateškom smislu dotakne samo dno.

O tempora, o mores!

Živio hrvatski progres!

Davor Dijanović