Matica hrvatska zapada u sve veće neregularnosti i protuzakonitosti

Matičino vodstvo u problemima s etikom i aritmetikom

Kada bi čestit čovjek došao do uvida što se sve događa i što se još može dogoditi u Matici hrvatskoj – nekada slavnoj i časnoj hrvatskoj kulturnoj ustanovi – doslovno bi mu se smučilo. Obuzela bi ga mučnina gora od one neugodne ali brzo prolazne, uzrokovane recimo morskom bolešću ili vrtnjom na karuselu, jer je Matičinim postupcima prouzročena mučnina povezana s gubitkom časti, osjećaja za dužnost, pravila i zakon, pa u određenom smislu i zdravog rasuđivanja. Za razliku od recimo Sartreove mučnine koja je nastala od egzistencijalističkog nemira, mučnina uzrokovana Maticom dolazi od ekshibicionističkog cirkusiranja pojedinaca iz njezina vodstva. Oni su drsko odbacili dužnost prema istini, pravdi, statutarnim obligacijama Matice hrvatske i pozitivnim zakonskim odredbama Republike Hrvatske.

Dobri i pouzdani poznavatelji trenutnog stanja u MH kažu da je to stanje (ako izuzmemo siječanj 1972. kada je nakon Hrvatskoga proljeća Matici zabranjen rad) među najtežim i najturbulentnijim u njezinoj gotovo dvostoljetnoj povijesti. Moji sugovornici – inače sudionici Glavne skupštine MH održane u srpnju 2019. u Zagrebu – složni su u tvrdnji da su za postojeće stanje najviše krivi predsjednik Stipe Botica i glavni tajnik Zorislav Lukić, a tu su i njihovi oportunistički poslušnici iz upravnih tijela MH. – To za Boticu i Lukića nije ništa novo, to znaju i ptice na grani oko Strossmayerova trga, i one na krovovima i obližnjim tramvajskim žicama – rekla sam im, ali ono što sam nakon toga od njih čula, zaista me nekoliko trenutaka ostavilo bez riječi.

Gotovo tajna Glavna skupština bez počasnih gostiju i novinara

U zagrebačkoj Starogradskoj vijećnici na Gornjem gradu 6. srpnja 2019. održana je konfuzna, neregularna i u krajnjoj liniji protuzakonita Glavna skupština u režiji dvojca bez kormilara i kompasa, pogađate da je riječ o duetu Botica – Lukić. Na tu redovitu godišnju Glavnu skupštinu nisu pozvani novinari, a ni počasni gosti iz Ministarstva kulture i Grada Zagreba – iako je u dnevnom redu postojala točka Pozdrav gostiju. Predsjednik Stipe Botica nije znao odgovoriti na pitanje zašto, za razliku od prijašnjih Glavnih skupština, nema pozvanih gostiju; tek je glumeći nehajnu samodostatnost dobacio da „ne želi političare“. Taj odgovor zaista je vrlo čudan jer je Botičinim poznavateljima dobro znano kako je riječ o čovjeku koji se najbolje osjeća u blizini i zaštiti sebi sklonih moćnih političara ili se zadovoljava time da makar bude viđen blizu nevidljive političke moći. Matičina kulturna politika u Botičinoj režiji postaje „nepolitična“ tek kad počne voditi Botičinu i Lukićevu politiku. Koji je pravi razlog zašto prof. emeritus Stipe Botica i njegovi kompanjoni nisu htjeli dovesti oči javnosti na Glavnu skupštinu, bit će vam jasnije ako se prepustite struji, brzacima i virovima ovog članka. Mučnini unatoč.

Manipulacije kod glasovanja

U Pravilima Matice hrvatske (to je ustvari Matičin statut) u članku 54. piše:

„Glavna skupština može donositi pravovaljane odluke kada joj je nazočno više od polovine ukupnoga broja zastupnika. Odluke se donose natpolovičnom većinom nazočnih članova Glavne skupštine, (…).“ Pravila Matice hrvatske možete vidjeti ovdje.

Dakle, jasno je rečeno da kvorum po Matičinim pravilima znači jednu polovinu ukupnoga broja zastupnika, u iznimnim slučajevima jednu trećinu (ako „ni nakon pola sata od predviđenoga početka ne dođe više od polovine zastupnika“, čl. 54.). Važno je naglasiti da se odluke donose natpolovičnom većinom nazočnih članova. U najmanju je ruku začuđujuće da članovi upravnih tijela Matice hrvatske (u Predsjedništvu i Glavnom odboru većina njih) taj jasni i nedvosmisleni članak iz Pravila MH ne razumije ili ne želi razumjeti nesavjesno i neodgovorno štiteći neregularnosti i nezakonitosti u Matičinu radu.

Prema Zapisniku sa Glavne skupštine od 6. srpnja, nazočilo joj je 129 zastupnika. U Zapisniku (na str. 3) je napisano: „Stručne službe izvješćuju da je od 160 prijavljenih zastupnika prisutno njih 129.“ Dakle, kvorum je zadovoljen. A što je s natpolovičnom većinom kod glasovanja? E, tu je nastupio teško shvatljiv nered i lažiranje.

Glasovalo se susljedno, jedna točka za drugom, tako da se u svega 10-15 minuta glasovalo o svim točkama. Red je bio da se o svakoj točki glasuje odmah nakon što je raspravljena, ali Stipe Botica i Zorislav Lukić su htjeli da se glasuje poslije, kad nakon iscrpljujuće šestosatne sjednice zastupnicima popusti koncentracija i više ne znaju o čemu glasuju i što je o tome u raspravi rečeno. Umornima i dekoncentriranima se lakše manipulira. Budući da je evidentirano 129 nazočnih zastupnika – nijedan drugi broj zastupnika ne spominje se u Zapisniku, koji možete vidjeti na poveznici – proizlazi da je za prihvaćanje svake točke trebalo za nju glasovati najmanje 65 zastupnika (natpolovična većina od 129).

U Zapisniku stoji da je za Izvješće glavnog tajnika glasovalo 66 zastupnika, za Planove u radu Matice hrvatske u 2020. glasovao je 91 zastupnik, za Izvješće Nadzornog odbora 60 zastupnika, Izvješće Časnog suda prihvaćeno je sa 73 glasa, Financijsko izvješće za 2018. dobilo je 57 glasova, a Financijski plan za 2020. dobio je 62 zastupnička glasa.

Iz svega jasno proizlazi da je Izvješće Časnog suda prihvaćeno s najvećim brojem glasova, 73, a da od šest točaka njih tri nisu dobile natpolovičnu većinu, što znači da nisu prihvaćene – a u Zapisnik je lažno uneseno da su prihvaćene.

Teške nevolje s lakim računskim operacijama

Svakomu bi trebalo biti jasno da bi zbroj glasova „za“, „protiv“ i „suzdržanih“ morao u svim slučajevima – pod pretpostavkom da je broj nazočnih u dvorani nepromijenjen i stalan – biti 129. Nije zgorega ponoviti: da bi se neka točka usvojila trebala je dobiti minimalno 65 glasova „za“ (pri čemu je raspodjela glasova protiv i suzdržanih irelevantna).

Zbrojimo li glasove (za+protiv+suzdržani) dolazimo do sljedećih brojeva. O Izvješću glavnog tajnika glasovao je 101 zastupnik, o Planovima o radu Matice hrvatske u 2020. godini izjasnilo se 109 zastupnika, o Izvješću Nadzornog odbora također 109, o Izvješću Časnoga suda glasovalo je 107 zastupnika, o Financijskom izvješću za 2018. glasovalo je njih 113, a o Financijskome planu za 2020. glasovalo je 100 zastupnika.

Doista je nemoguće dati prihvatljivo objašnjenje za tako velik izostanak, za tako velika odstupanja od početno ustanovljenog broja nazočnih zastupnika (129). Primjerice, u odnosu na ustanovljeni broj zastupnika, bilo ih je u jednom trenutku nazočnih 100, što znači da je izvan dvorane bilo 29 zastupnika, a to je razmjerno velik udio i nije moguće da bi takav izostanak prošao nezamijećeno. Treba postaviti logično pitanje zašto bi tako velik broj zastupnika bio u vrijeme glasovanja izvan Starogradske vijećnice. A između pretposljednje i posljednje točke, ispada prema Zapisniku, da je u jednom trenutku dvoranu napustilo 13 zastupnika (njihov se broj sa 113 smanjio na 100).

Kako to da nitko nije zamijetio tako brojan trenutni izlazak zastupnika iz dvorane? Zar su zastupnici duhovi kojima uspijeva biti nematerijalnima i nevidljivima? Ako bi 13 zastupnika htjelo u jednom trenutku napustiti Starogradsku vijećnicu, trebalo bi se ustati sa sjedala i osloboditi im prolaz još najmanje njih triput toliko. Kako je moguće da se u jednom trenutku dogodilo ustajanje i izlaženje, komešanje 30-40 ljudi u Starogradskoj vijećnici, a da to nitko nije primijetio i zatražio da se službeno evidentira?

Ne treba posebno biti upućen u proceduru da bi se razumjelo kako u takvim slučajevima valja prije glasovanja o svakoj sljedećoj točki ustanoviti broj nazočnih zastupnika. Kako je moguće bez utvrđivanja tog broja odrediti njegovu polovicu i natpolovičnu većinu? Budući da u Zapisniku nema ni riječi o izlascima ni ulascima – jedini je mjerodavan podatak da je tijekom uzastopnih glasovanja svaki put u dvorani bilo 129 zastupnika.

Pa zastupnici su na Glavnu skupštinu iz svih krajeva Hrvatske došli najviše radi odlučivanja, tj. glasovanja. To je jedina prilika da o nečemu u Matici hrvatskoj aktivno odlučuju. Zašto bi u trenutku glasovanja u tako razmjerno velikom broju napuštali dvoranu? Ako se nisu htjeli (iz bilo kojih razloga) izjasniti, mogli su biti suzdržani. Zašto bi napuštali dvoranu? Zasigurno ne da bi srušili kvorum.

Stvar će se, kako to obično biva, pokušati relativizirati i zamutiti. – Vidio sam/vidjela sam da su ljudi izlazili – reći će tkogod. Doista, vrlo je vjerojatno da je među tolikim brojem ljudi bilo onih koji su tijekom šestosatne Glavne skupštine izlazili vani (u nužnik ili na „čik-pauzu“) i vraćali se u dvoranu. Ali ovdje je riječ o razmjerno kratkom vremenu kad se odvijalo glasovanje. Jesu li zastupnici tada izlazili, i to u tako velikom broju, i ako jesu – kako to da ih nitko nije zamijetio i to javio Radnom predsjedništvu? Na te eventualne izlaske i ulaske su u svakom slučaju trebale biti upozorene osobe za to zadužene. Što je u to doba radio Provjerbeni odbor čiji je jedini zadatak bio da pobroji broj nazočnih zastupnika i da evidentira svaku eventualnu promjenu toga broja?

Jednostavno zdravorazumsko rasuđivanje nam kaže da postoje samo dvije mogućnosti: ili su zastupnici izlazili iz Starogradske vijećnice za vrijeme glasovanja ili nisu izlazili. Ako su izlazili, a to nije uneseno u Zapisnik, onda znači da je Zapisnik nevjerodostojan i neregularan, da je falsifikat. Time je i Glavna skupština, koje bi Zapisnik trebao biti službeni transkript te konstitutivni upravni i pravni akt, neregularna i protuzakonita. Ako pak zastupnici nisu izlazili za vrijeme glasovanja, onda im je broj stalno bio 129, iz čega bistro proizlazi da tri točke, one koje su dobile 60, 57 i 62 glasa, nisu postigle natpolovičnu većinu, pa nisu usvojene (unatoč tomu što je rečeno i u Zapisnik uneseno da su usvojene). Kako god okrenemo, Glavna skupština je neregularna i protuzakonita.

Zagrebačka Glavna skupština još neregularnija od prošlogodišnje riječke

Već se dosta pisalo o tome što se događalo nakon prošlogodišnje Glavne skupštine u Rijeci, kada je Časni sud Matice hrvatske zbog brojnih neregularnosti i nezakonitosti donio jednoglasnu odluku (5/5) o isključenju iz članstva glavnoga tajnika Zorislava Lukića, a tu je odluku Glavni odbor preglasavanjem preinačio u opomenu a da ni jednu argumentaciju iz presude nije opovrgnuo. Umjesto da opomenuti Zorislav Lukić bude neko vrijeme maknut na stranu – on je opet vukao sve konce, predlagao i birao sve, od brojitelja glasova do ovjerovitelja. I postoji osnovana sumnja da je zajedno s njima učinio prijestupe (ne propuste, nego smišljene prijestupe s predumišljajem i namjerom varanja i obmanjivanja) vjerojatno još veće nego na prošlogodišnjoj Glavnoj skupštini u Rijeci.

Predsjedniku Stipi Botici trebalo bi pred članstvom Matice hrvatske i svekolikom javnošću postaviti pitanje je li mu bilo u interesu i cilju da ovogodišnja Glavna skupština prođe bez ikakvih naknadnih nejasnoća i sumnji, kad dobro znamo što je bilo nakon prošlogodišnje Glavne skupštine u Rijeci. Botica je postupio sasvim suprotno. Kada je skupina zastupnika negodovala prigovarajući da glasovi nisu dobro prebrojani i da se zbrojevi glasova (za+protiv +suzdržani) ne poklapaju, Botica je, umjesto da dopusti ponovno prebrojavanje podignutih ruku s kartonima, viknuo „Idemo dalje!“ I nije dopustio provjeru broja glasova, ponovno brojanje. Neki zastupnici koji su glasove brojali usporedno i neovisno o službenim Botičinim i Lukićevim brojiteljima, kasnije su govorili da je prema njihovom uvidu „zamračeno“ čak 15 ili 16 glasova kada se glasovalo o Financijskom izvješću za 2018. godinu.

Pokušajte zamisliti što bi igrači balota rekli kada bi netko, nakon što mu je prigovoreno da njegova ekipa nema dva punta nego jedan i zatraženo da se pomno izmjeri udaljenost balota od bulina – odgurnuo nogom bulin ne dopustivši ponovno mjerenje i viknuo: „Idemo dalje!“ Takav bi među igračima balota došao na loš glas, ljudi bi izbjegavali s njime dalje igrati, a i družiti se – a u našem slučaju takvi stoje na čelu nekad ugledne i časne Matice hrvatske i, kako se iz kuloara može čuti, pretendiraju na članstvo u HAZU. „Ljudi moji, je li to moguće!“, povikao bi pokojni Mladen Delić, također sin ponosne Cetinske krajine.

Stipi Botici je posebno bilo važno da se ne dopusti ponovno prebrojavanje glasova kod glasovanja o Financijskom izvješću za 2018. jer to je izvješće na prethodnom Glavnom odboru bilo odbačeno. Znakovito je da predsjedniku Matice hrvatske nije bilo u interesu da svi budu zadovoljni i uvjereni da je sve prošlo čisto i korektno. Ovako je samo dao materijala kritičarima koji s pravom iznose sumnju u neregularnosti i nezakonitosti.

Jesu li sada čitateljima jasni istinski razlozi (a ne tobožnji koje je izrekao Stipe Botica) zašto na Glavnoj skupštini Matice hrvatske, održanoj 6. srpnja u Zagrebu, nije bilo novinara niti počasnih gostiju iz Grada Zagreba i Ministarstva kulture? I zašto je Stipe Botica gotovo šest sati predsjedavao Glavnom skupštinom ne dajući da ga zamijeni netko drugi, netko skloniji transparentnosti i demokratskoj proceduri?

Otužne i nedostojne argumentacije na Glavnom odboru

Činjenicu da na Glavnoj skupštini nisu usvojene tri točke pokušali su privrženici Stipe Botice opravdati na najrazličitije načine na sjednici Glavnog odbora 6. rujna 2019. Tom se prilikom Zorislav Lukić trudio „ingeniozno“ objasniti da se brojevi ne slažu zato što je bilo onih zastupnika koji nisu podigli ni jedan kartončić (ni za, ni protiv, ni suzdržani). Ali, pitam se, zna li on da su u brojanju glasova kod prihvaćanja neke točke zapravo važni samo glasovi „za“ (mora ih biti natpolovična većina), a uopće nije važna raspodjela glasova protiv i suzdržanih. Pogotovo nije važan odnos onih što su podigli karton koji označuje suzdržanost i onih koji nisu podigli nikoji karton. U stanovitom smislu su oni koji nisu podigli nikakav karton „još suzdržaniji“ od onih s podignutim kartonom suzdržanih. Ako je razlika između npr. 100 i 129 prisutnih objašnjiva time da je bilo zastupnika koji nisu podigli nikakav karton, znači da ih je u dvorani zapravo bilo stalno 129. Iz toga proizlazi da je natpolovična većina 65 pa tri točke nisu dobile natpolovičnu većinu – a u Zapisniku stoji da su usvojene. Lukićevi su argumenti smiješni i bez ikakve snage. Ujedno su i žalosni jer govore o njegovu u ovom slučaju manjkavom rasuđivanju.

Dvojica članova Matičinih upravnih tijela tumačili su da kada je zadovoljen kvorum tada uopće nije važno koliko je zastupnika kod glasovanja prisutno u dvorani. Nisu međutim objasnili što s člankom 54. u Pravilima Matice hrvatske gdje piše: „Odluke se donose natpolovičnom većinom nazočnih članova Glavne skupštine (…)“ Kako će se, narode moj mili, odrediti natpolovična većina ako se ne zna broj nazočnih članova? Aritmetika je to jednako smislena kao i ona „pola meni, pola tebi, pola Bagi“. Zbog Botice i njegovih poltrona i trabanata u Matici hrvatskoj ta se nekada ugledna ustanova nalazi u teškom sukobu ne samo s pravom i etikom, nego i s aritmetikom. To što se moglo čuti na Glavnom odboru Matice hrvatske, ne bi govorila ni djeca u osnovnoj školi. Jer već u trećem razredu osnovne djeca znaju izračunati polovinu od troznamenkastog broja i tim školarcima je jasno da se ne može izračunati količnik ako prethodno ne polazimo od djeljenika. A za većinu članova Glavnog odbora Matice hrvatske – ugledne književnike, jezikoslovce, pravnike, profesore, akademike itd. – to je, kako izgleda, nerješiva enigma. Umjesto da kažu: ljudi, Zapisnik nije u redu, tri točke nisu dobile natpolovičnu većinu, tj. nisu prošle, idemo vidjeti što nam je raditi da svučemo Matici luđačku košulju koju su joj navukli Botica, Lukić i njihovi istomišljenici – ti članovi Glavnog odbora ili brane Boticu i Lukića kao njihovi uliznički trbuhozborci ili pak indolentno zvjerkaju okolo i jedva čekaju da sjednica Glavnog odbora završi. Od spoznaje da se ljudi na odgovornim mjestima mogu ponašati tako neodgovorno, doista dolazi mučnina.

Jedan je pravnik iz Matičinih upravnih tijela jednom prilikom izjavio da Matica hrvatska ne može raditi ako se striktno drži Pravila Matice hrvatske. Titoizam na djelu (ne treba se držati zakona kao pijan plota)!

Nije samo problem s brojevima i računanjem, nego je u Zapisnik iskrivljeno i krivotvoreno uneseno, ili uopće nije uneseno, ono što su pojedini zastupnici na Glavnoj skupštini rekli i što se na njoj dogodilo. Neki od njih nisu mogli prepoznati svoje rečenice u interpretacijama iz Zapisnika, na koji je svoje primjedbe poslao Časni sud MH i još nekoliko zastupnika. Bilo je rečeno da će se Zapisnik naknadno uskladiti s fonogramom, a je li to učinjeni nije još poznato članovima Glavnog odbora.

Zanimljiva je i izjava jednog od članova Matičinih upravnih tijela da se Zapisnik ne može mijenjati kada je već jednom potpisan. To bi značilo da u Zapisnik netko može svojevoljno unijeti što god hoće, napisati da je zastupnik rekao ono što nije te da nije rekao ono što jest, iskrivljavati, podmetati itd. Zašto su ovjeroviteljice potpisale Zapisnik prije nego su ga zastupnici pročitali i priložili ispravke i primjedbe. Ako Zapisnik ne odgovara činjenicama – onome što se na Glavnoj skupštini dogodilo – onda je riječ o nevjerodostojnom zapisniku. Ako ne prenosi vjerodostojno ono što je rečeno – u tom je slučaju također riječ o nevjerodostojnoj ispravi, krivotvorini, falsifikatu. Krivotvorina ovjerom i potpisom ne postaje vjerodostojan akt. To je svima jasno samo ne nekim matičarima. Vrijeme je da ljudi na određenim položajima i funkcijama postanu svjesni težine javno izgovorene riječi.

Botica u obrani Titova počasnog članstva u MH

Evo jednog vrlo zanimljivog i važnog primjera. Na Glavnoj skupštini 6. srpnja 2019. u ime ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima zatražio je predsjednik tog ogranka dr. Dražen Švagelj da se Josip Broz Tito izbriše iz počasnog članstva Matice hrvatske. Ne pitajte kako to do sada, trideset godina nakon obnavljanja Matice hrvatske i uspostave neovisne i demokratske Republike Hrvatske, nije već učinjeno. Poznato je da Tito spada među najveće masovne zločince u 20. stoljeću. Nakon Hrvatskoga proljeća dao je zabraniti rad Matice hrvatske i njezine istaknute prvake otjerati na robiju ili u najboljem slučaju protjerati s radnih mjesta i ostaviti bez kruha. Novinar Marko Curać je o tome nedavnom događaju zakašnjelog protjerivanja Tita iz Matice hrvatske napisao u „Hrvatskom tjedniku“ (broj 772, od 11. 7. 2019., str. 33) sljedeće: „Unatoč negodovanju Botice, J. B. Tito brisan iz počasnoga članstva Matice hrvatske“. Zatim u istom članku piše i ovo: „Predsjednik MH prof. emeritus Stipe Botica pokušao je glasovanje o prijedlogu odgoditi, izgovarajući se da treba ispitati je li to moguće i je li to po Pravilima MH. No nakon što je više izaslanika zatražilo glasovanje o prijedlogu, budući da je o tomu mjerodavna odlučivati Glavna skupština, predsjedniku MH nije preostalo ništa drugo nego staviti prijedlog na glasovanje.“

Ne kanim ulaziti u to je li prema mišljenju Stipe Botice zločinac Tito pozitivna ili negativna povijesna osoba jer nije moguće proniknuti u Botičin psiho-politički profil glede Titove vladavine odnosno despocije – ali je izvan svake sumnje da se više od stotinu zastupnika na Glavnoj skupštini osvjedočilo kako je Botica pokušao stopirati glasovanje o Titovu brisanju iz Matičina počasnoga članstva. Također je zanimljivo da se Stipe Botica, koji u mnogo čemu pokušava izigrati Pravila Matice hrvatske, pozvao na ta ista pravila kada je trebalo „spašavati“ Tita.

Međutim, u Zapisniku nema ni riječi o tom Botičinu stajalištu glede počasnog Titova članstva u MH. U uljepšanom, friziranom i krivotvorenom Zapisniku nema za buduće generacije, koje će nekad u nekim knjigama i ljetopisima možda čitati o povijesti Matice hrvatske u 21. stoljeću, te istine o Botičinu držanju prema Titovu počasnom članstvu. Upitala bih povjesničare, posebno one u Matici hrvatskoj, dolazi li se tim i takvim manjkavim i krivotvorenim dokumentima do povijesne istine o nekom događaju, skupu i slično.

Zbog Botičina vladanja na Glavnoj skupštini 6. srpnja naš ga je glasoviti i svjetski priznati književnik Miro Gavran na Glavnom odboru 6. rujna javno prozvao i pred svima zatražio da zbog „nedemokratskog i protustatutarnog“ vođenja Glavne skupštine „uputi javnu ispriku zastupnicima ili podnese ostavku i zamjeni ga netko iz Predsjedništva do izvanredne izborne skupštine. Upozorio je kako po mišljenju Časnog suda tri izvješća nisu prošla te predložio da Glavni odbor zatraži od mjerodavnog tijela ocjenu regularnosti skupštine“ (Marko Curać, „Hrvatski tjednik“, br. 782, od 19. 9. 2019., str. 12).

Istomišljenikâ Mire Gavrana, koji se zalažu za ozdravljenje stanja u Matici hrvatskoj, ima u Glavnom odboru barem još sedam. Imena te osmorice su (abecednim redom): Mario Bušić, Miro Gavran, Stipe Kutleša, Krešimir Nemec, Mirjana Polić Bobić, Slavica Stojan, Dražen Švagelj i Damir Zorić (ujedno član Predsjedništva MH).

Ostali članovi Glavnog odbora prave se Englezi. Ali, sve je izglednije da će u bliskoj budućnosti biti u Matici hrvatskoj izglasovani „boxit“ i „luxit“ (neovisno o Ircima i Škotima). Onda će probuđeni odbornici reći da ni o čemu ništa nisu znali.

Pokušaj obmane Ureda za udruge Grada Zagreba

Što se Zapisnika s Glavne skupštine tiče još bih jednom podsjetila da je riječ o drskome falsifikatu. Ne samo da su pojedinci iz vodstva Matice hrvatske pokušali obmanuti nazočne zastupnike pred njihovim očima nego su to pokušali učiniti i s mjerodavnim službama. U Ured za udruge Grada Zagreba poslali su falsificirani Zapisnik koji između ostaloga sažeto tvrdi ovo: budući da je nazočnih zastupnika bilo 129, sve su točke izglasane s natpolovičnom većinom, pa i one koje su dobile 60, 57 i 62 glasa „za“. Sve su te točke prihvaćene jer brojevi 60, 57 i 62 premašuju polovicu od 129. Mi smo stara i ugledna udruga, Matica hrvatska, i očekujemo da nam vjerujete (unatoč svemu što Zapisnik u svojoj lažnosti i nekoherentnosti sadrži). U koji grozomorni teatar apsurda tjeraju Maticu hrvatsku nedostojni članovi njezina Predsjedništva Stipe Botica i Zorislav Lukić.

Ne treba štedjeti krivce, nego jasno navesti imena Botičinih i Lukićevih suučesnika u falsificiranju. Ne kažem da su to svi učinili svjesno, u znanju i zloj namjeri, ali su učinili. Glavni tajnik Zorislav Lukić u ime Predsjedništva MH predložio je u Provjerbeni odbor Zoricu Vargu, Gojka Jelića i Dražena Ernečića. Zapisničarka je bila Valentina Zvonar, a ovjeroviteljice Zapisnika Martina Mičija Palić i Tamara Jurkić Sviben. Zapisnik je potpisao i pečatom potvrdio predsjednik Matice hrvatske prof. emeritus Stipe Botica.

Kazneni zakon o krivotvorenju isprave i ovjeravanju lažnih sadržaja

U Kaznenom zakonu (pročišćeni tekst), Narodne novine 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 (na snazi od 4. siječnja 2019.) u članku 279. piše:

„(1) Službena ili odgovorna osoba koja u službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis unese neistinite podatke, ili ne unese kakav važan podatak, ili svojim potpisom, odnosno službenim pečatom omogući izradbu isprave, knjige ili spisa s neistinitim sadržajem,
kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i tko neistinitu službenu ili poslovnu ispravu, knjigu ili spis uporabi u službi ili poslovanju kao da su istiniti.“
A u članku 281. ovo:

„(1) Tko dovođenjem u zabludu nadležnog tijela učini da ovo u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri štogod neistinito, što ima služiti kao dokaz u javnom prometu, kaznit će kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko takvu ispravu, zapisnik ili knjigu uporabi, iako zna da su neistinite.“

Formulacije su jasne da jasnije ne mogu biti. Kada je riječ o Zapisniku s Godišnje skupštine 2019. u svakom slučaju se radi o ovjeravanju neistinitih podataka jer podatci o broju prisutnih zastupnika, kako okrenemo da okrenemo, nisu istiniti podatci. A neki važni podatci, ponajprije o eventualnom izlasku i ulasku zastupnika za vrijeme glasovanja i time promjeni natpolovične većine, nisu uneseni, također ni ono što su zastupnici doista rekli, što je također kazneno djelo. Brojne su stvari uljepšane, frizirane, iskrivljene, krivotvorene. Neke su tendenciozno izostavljene premda su veoma važne. Trebalo je provjeriti što u Zapisniku piše, trebalo je vidjeti slažu li se brojevi glasača s brojem prisutnih na Godišnjoj skupštini. Navedenim zakonskim odredbama i sankcijama podliježe i onaj tko u Gradskoj uredu za upravu eventualno izda pozitivno rješenje odnosno prihvati Zapisnik.

Znam da mogu očekivati prigovore da prijetim time što sam u navedenom tekstu spomenula zakonom predviđene sankcije. Oni koji bi me bili spremni ishitreno optužiti za prijetnju neka se malo „skuliraju“ i razmisle kako se to može nekom prijetiti citirajući pozitivne zakonske odredbe Republike Hrvatske. Onaj tko Kazneni zakon RH doživljava kao prijetnju – time neizravno priznaje da se nalazi s druge strane zakona, da doista podliježe kaznenom progonu. Čovjeku koji živi čestito i pošteno, poštujući zakone, ne može nikakav zakon biti prijetnja, nego zaštita od prijestupnika. Budući da se problemi, kako sada stvari stoje, ne mogu riješiti u okviru tijelâ Matice hrvatske, sve je vjerojatnija mogućnost da će se proces nastaviti na građanskom sudu.

Stanje u Matici hrvatskoj krajnje je ozbiljno i zbog drugih razloga. Manjak prema bilančnom izvješću Financijske agencije (FINA-e) iznosi 3,65 milijuna kuna, a 180 000 neprodanih knjiga je u skladištu (ili skladištima).

I na kraju citat iz čitanke stare više od 80 godina: „Zlo su ovo nevaljala djeca počinila: igrala se žigicama, kuću zapalila“ (tisak zaklade Narodnih novina, Zagreb, 1937).

I dodajem suvremeni vapaj: „O Matico hrvatska, naš dome, dragi dome, nekada slavni i čestiti!“

Divna Delonga

Post scriptum poeticum

Vijest da je professor emeritus Stephanus Botica pokušao zapriječiti brisanje Josephusa Broza iz počasnog članstva Matice hrvatske, brzo je dostrujala do junačke i ponosne Cetinske krajine, gdje nije naročito dobro prihvaćena. Minulog ljeta, jednog toplog kolovoskog sumraka, našla sam se u stanovitom restoranu uz Cetinu, uz kamene vodenice u kojima se nekoć mljelo žito. Mlinice, rekao bi tamošnji narod, stoljećima sviknut na težak život: Turci, Mletci, Tito, sve nevolje svijeta. A o čuvaru Matičina pečata i Titova počasnog članstva, Stipi Botici, kao što sam mogla čuti, već su spjevane pjesme u epskim desetercima. Ti se stihovi spustiše Cetinom i zažuboriše malo poviše Omiša, a možda su nastavili nizvodno, sve do ušća, ali nisam ih dalje pratila. Sugovornici mi rekoše da je osobito lijepo što je profesor Botica, koji se cijelog života marljivo bavio usmenom književnošću (koju je skupljao, a ne razbacivao) doživio takvu čast da se usmena književnost bavi njime. Svi za stolom složismo se da se tako zatvorio krug te da je lijepa ta uzajamnost, da je dirljiva ta neraskidiva povezanost učenoga profesora i epskih deseteraca. Iako sam bila na godišnjem odmoru, imala sam u ljetnoj pismo-torbici od tvida svoj novinarski diktafon, kao što ga uvijek imam (zlu ne trebalo, a dobru se nadalo) te sam rado snimila ljubazne i vesele kazivače. Sutradan sam napravila transkript fonograma, zapisnik. Pa evo ga:

– Triba vidit je li po statutu,
stoju li nam Pravila na putu.
U Pravila, ljudi, nema toga
da iz članstva našeg počasnoga
izbacimo pricidnika Tita;
ja to ne biʹ ako me se pita. –
Botica je tako besjedio
kad Skupštinu vazdan je vodio.
Na glasanju duše izlazile,
izlazeći nevidljive bile.
Brojevi se nikako ne slažu,
– Sve jʹ uredu – mutikaše kažu.
Šest točaka na Skupštini bilo,
od toga se tri ne priʹvatilo.
A Botica u Zapisnik meće:
– Sviʹ šest prošlo – niko brojit neće.
Na općinu privaru vidiše,
pa Zapisnik falšim ociniše.
Lažni spisi kazneno su dilo,
Mnoge dosad zbog tog osudilo.
Ljudi dragi, čudo neviđeno:
ʹvako, ʹnako, samo ne pošteno.
Nečistoće ima prikoviše,
Matici se ʹvakoj loše piše.

https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo