Vera Primorac: PUKO MI JE FILM

Stvarno mi je puko film. Dosta mi je svega! Dosta mi je i Pupovca i Irineja, i Vučića, i Daćića, i Vulina. I svih onih koji mi zagađuju zrak mržnjom, intrigama, spletkama, lažima….
– Što ti je odjedanput, moja Lucija? Pa, stalno nam je tako. I nikako ne prestaje.
Bože dragi, Bože dragi! S njima nikad na zelenu granu!

– Nikakvo čudo! Stoljećima su im punili glavu kako su oni naj, naj…u svemu naj. Te su najbolji te najpametniji te najjači.
Jer su, kako oni misle i govore. “izabrani nebeski narod” od kojega su nastali svi narodi na ovoj kugli zemaljskoj.
Zbog toga im i svaki poraz teško pada, pa onda svaki od njih, baš zbog toga, moraju proglasiti svojom pobjedom.

I tako se tješiti i lagati sami sebi.

Eto, tako su sada izmislili i nekog Japanca koji je ratovao, s nožem i s mačetom, na strani Kosovara.

– Odakle im sada to? Ma, sigurno se, i ovaj put tješe kako su za poraz krivi drugi i kako su zbog tih drugih izgubili i taj rat!

„A možda je stvarno Japanac i postojao!“, piše pola ozbiljno pola u šali, jedan komentator na stranicama jednog dnevnog lista. „Možda je vidio grafit “Srbija do Tokia”, razbjesnio se zbog toga pa zato i krenuo u rat“.

Ali, šalu na stranu.
No, mora se ipak nešto priznati. Čudan je to, čudan narod!!!
Nikad nisu krivi.
Uvijek su jadni i ugroženi.
I, nikad ne prestaju kukati.

Ugroženi su, jer ih je u onome ratu bilo „ubijeno preko milion“. A za divno čudo, sada im je brojka spala na milijun, kako nas izvješćuje njihov patrijarh Irinej.
I to tvrdi čovjek koji je „prosvijetlio“ papu Franju u svezi beatifikacije našeg blaženog
Stepinca.

“Stepinac je bio krepostan čovjek, stoga ga je Crkva i proglasila blaženim. No, u određenom trenutku u procesu kanonizacije, postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć Irineja. On je velik patrijarh“.

„On je velik patrijarh“, kaže papa Franjo.
Da je to izjavio naš veliki papa Ivan Pavao II, ne znam bi li i tada to primila bez rezerve, ali kada nešto takvo kaže papa Franjo, veliki poznavatelj i ovdašnjih prilika i naše povijesti, onda njemu čovjek mora vjerovati.

Pa nam je tako, svako malo, taj „veliki patrijarh“, osokoljen podrškom pape Franje, slao po neku miroljubivu poruku.
„Dvije skandalozne poruke i laži, poslao je u Donjoj Gradini taj „veliki čovjek“ i prvi čovjek SPC-a:
– prva, da je u Jasenovcu ubijeno preko milijun ljudi srpske nacionalnosti,
– druga, da su neki katolički svećenici bili rekorderi u zločinima u Jasenovcu“.
I, eto, vjerovati mu je na njegovu „časnu svešteničku reč“ kako ih je i u Domovinskom ratu „ubijeno i proterano pola miliona“.

Jer, oni su najugroženiji narod na svijetu. Tako bar kažu i lažu.

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.

Laž je srpski državni interes.
Laž je u samom biću Srbina.
Srbe je toliko puta u povijesti spašavala laž…

U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina“, napisao je Dobrica Ćosić, književnik, član SANU, bivši predsjednik Srbije i „otac srpske nacije“

I SVI LAŽU… I NE PRESTAJU.

Lažu stvaralački, maštovito, inventivno.
„U zločinu u Jasenovcu sudjelovali su i oni koji je trebalo da šire ljubav i čitaju Evanđelje (katolički svećenici) i mnogi su od njih okrvavili ruke do lakata, čak bili rekorderi u činjenju zločina“, tvrdi „veliki čovjek“, istinoljubivi patrijarh Irinej.
I tako „dok istina obuje cipele, laž je već proputovala svijet“.
A oni, lažu li, lažu… I lažu… i lažu…

– I Pupovac je u jednom svom gostovanju na nekoj TV Srbije, ustvrdio kako Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili jači.

Shvaćaš li ti ovo, Lucija!? Pupi skače sam sebi u usta.

Pa, kako mogu biti jaki, a u isto vrijeme, i ugroženi i jadni.
– Ma, kako ne vidiš kako i koliko su ugroženi? Pupi nam stalno zbog ugroženosti plače i nariče. Čovjeku dođe da se, svaki put kada ga čuje, rasplače i počne i sam za njim naricati.
Stvarno smo mi Hrvati grozni!

Kako možemo stalno ugrožavati naše manjince, našu pupovčad, naše veliko bogatstvo?
Ma, gdje će nam duša?
– Lisac je to, lisac, moja Monika. Gluma mu, iako se već istrošila, kod nekih još uvijek pali. Naročito kod onih koji nas Hrvate „vole do besvijesti“.
– Pričaj ti priču, moja Lucija! Ali njemu je dosad sve uspijevalo. Sve se meni čini da se on drži one „tko više tlači, taj je i jači!“ A naš je Pupi odavno počeo tlačiti i nas Hrvate i sve ostale naše manjine. To mu fantastično uspijeva. Euri i kune pritječu sa svih strana. I sve u njegov manjinski džep i na njegov manjinski račun.
A on jača i jača…

I neumorno na sve strane Hrvate blati. Još mu i svi mi, za takve bljuvotine, laprdanja i ucjenjivanja, papreno plaćamo.
Pa, zašto onda i ne bi radio, to što radi? Nikom ne odgovara, nitko ga ne dira.

Doduše, dobije ponekad u glavu koju koricu limuna od kakvog ljubomornog muža, ali i taj napad, naš snalažljivi Pupi, vješto i dobro unovči.
I opet nastavlja po starom.
Hoće mu se, može mu se.

Dovoljno je samo pogledati njegove Novosti! Prelistati i pročitati naslove iznad objavljenih tekstova. Toliko mržnje i toliko laži Hrvatska još ne vidje. A mi i to plaćamo!
– Ma, to je satira, kažu oni!
Ali, izgleda mi kako Hrvatima ni to nije dovoljno da bi podvukli crtu, podviknuli i rekli:DOSTA!!!
– Vrijeme je, ljudi moji dragi, da se karte stave na stol. Vrijeme je da svatko odgovara za učinjeno.
Čaša je prelivena…

Vrijeme je da svi oni koji u ovoj zemlji imaju prava, moraju i izvršavati svoje obveze koje iz tih prava, prema toj istoj zemlji i proizlaze.

A ja, dobronamjerna kakva i jesam, pomislila sam da će se Pupi, nakon onoga debakla na izborima za EU, barem malo primiriti i smiriti. Ali, od toga ništa. I unatoč svim silnim plakatima „Kako je biti Srbin(ovo je Srbin na ćirilici) u Hrvatskoj?“, unatoč glasačima i u Hrvatskoj, i u Srbiji, unatoč i onim uvezenim iz Srbije, unatoč autobusima i besplatnom prijevozu, i unatoč njegovoj dosadašnjoj praksi-obvezatnoj novčanoj nagradi-dobio je manje glasova, nego što je dobila Marijana Petir koja je bila i neovisna i koja je sve sama u rekordnom roku odradila.

Pa umjesto da se primirio, on se raspametio i pobjesnio od mržnje i razočarenja.. Te još žešće i još jače počeo rovariti.

Nije mu lako, mora se priznati. Jer, da je pobijedio i ušao u EU parlament, bio bi to i njegov osobni trijumf , ali i pobjeda Srbije, i njen osiguran put u EU. Naravno, bilo bi to i uz pomoć silnih srpskih lobista i svesrdnog i nesebičnog djelovanja našeg „ prvog Srbina u EU“.

I lova bi pritjecala i slagala se …od podruma sve do krova.
Nažalost, plan je propao. Na „sveopšte“ razočarenje i veliku žalost svih Srba po bijelom svijetu, Pupijevih Srba u Hrvatskoj, i Srba u Srbiji. Jer, uzalud je i u prazno bačen njihov silan novac, a njihov ogroman trud otišao je u vjetar.

Jadni je Pupi bio na rubu suza. Samo što nije zaplakao. Zato su mu i stanke trajale duže, a patnja na licu se jasno vidjela i ocrtavala.
Onda je nastao dar-mar i počeo napad iz svih oružja. Pa je njegov pritajeni bijes ključao… ključao… pa proključao.

A onda i eksplodirao.
Ali, svatko tko gubi, ima se pravo i ljutiti.
Valjda je i to demokracija!
– Nije, nije, moja Lucija! Nije demokracija, rovariti i urušavati državu koja te plaća, u kojoj živiš, a sve po uputama i „načertaniju“ iz druge države.
– A što mi radimo? Dok izvješća mjerodavnih kažu kako kod nas buja i jača četništvo, mi šutimo.
I nikom ništa!!!
Pjevaju se četničke pjesme, trešti ponovo „Marš na Drinu“, traži se uvođenje ćirilice, tj. ćiriličnim pismom ucrtavanje međe za Veliku Srbiju, crtaju se i konstruiraju svastike po stadionima, odvaja se djecu u geto i uči mržnji, šalje ih se na vojne vježbe u Srbiju i priprema za novu balvanijadu. Te, unatoč Ustavu, počinje se u Saboru govoriti i srpski, vrijeđa se Hrvatsku i hrvatske predstavnike u Saboru i šalju protestne note po bijelome svijetu…
Sprem’ te se, sprem’ te!

Zato se naš Pupi i hvali po Srbiji kako Srbi u Hrvatskoj nikad nisu bili jači.
Pa, jer misli kako su jači, sve nas više tlači i tlači!
– Zar se takvo što smije i može raditi, a za to ne odgovarati!?
Zar netko može u ovoj državi dobivati milijune, osnivati banke, vijeća, udruge, stranke (i sam Bog zna što sve ne) i raditi u korist druge, a protiv svoje države? Ima li toga igdje na ovome svijetu?

– Nema nigdje, moja Monika, ali ima kod nas. Jer, svugdje na svijetu, vlast radi za narod koji ju je i izabrao.
Nažalost, naši vlastodršci, naše „suho zlato“ su u službi nekih drugih sila i vjerno im služe.
Isto kao i Pupovac. Dobri su to igrači, dobri! Nema zbora. I zajedno su, kako kaže naš vrli Pupi, na istom poslu.
Ali, kakvom, svi to dobro vidimo i zorno osjećamo.

– Ma nije on kriv. Krivi smo mi jer mu to dozvoljavamo. I kriva je vlast koja mu to tolerira. A sve zbog osobnog interesa, zbog vlasti i zbog opstanka na vlasti.
– DOKLE, DOKLE?

– E, moja Monika! Načekat ćemo se, načekati. Teći će Savom, draga moja, još puno, puno vode dok oni shvate da „ovaj svijet nije stvaran po srpskoj mjeri i ne služi samo njima“.
A dok to ne shvate, lagat će sami sebi i drugima oko sebe, i biti „vječiti gubitnici i zarobljenici svojih frustracija“.
Na žalost, od ove teško izlječive bolesti pate i boluju skoro svi.

– Zato se i pitam: Kada će srpsku manjinu predstavljati oni koji ovu zemlju osjećaju svojom i oni koji su je branili od srpske agresije, agresije JNA i četnika?
„Moglo bi se desiti, desiti velim“. Jer, naš Pupi se već sada lagano prebacuje na drugu, navodno, suparničku stranu. Tako će, kako je izjavio, glasovati za Milanovića.

– Misli li on tako vječno? Misli li kako će mu ta taktika uvijek paliti?
A stavio je, jadničak jadni, sve svoje na tu krivu kartu. Sigurna sam. Zato će i pasti s trona k’o zrela kruška.

Već gubi u Srbiji, s totalnim fijaskom na EU izborima (oni ne žele u svojim redovima gubitnike), a sada će izgubiti i ovdje kod nas.
„Ono što ja cijenim kod Srba iz Srbije je to što oni zaista preziru izdajnike, i to ne samo svoje, nego i one naše koji rade za njih. Oni znaju da tu nema čovjeka i gaze ih kada odrade svoje, kao gnjide. Onako kako i zaslužuju izdajnici roda svoga“.
Tako o njima kažu oni koji ne lažu.

No, njegov je pad odavno počeo. Nema više!!! Plenković je i sam u velikim problemima da bi se bavio još i njegovim ucjenama.
Ali, Plenković ne skače iz tabora u tabor. On to radi mudrije, drugačije. „Plenković je makijavelist: s jedne strane daje joj (Kolindi Grabar Kitarović) javnu podršku, a s druge moli Boga da ne prođe”, tvrdi Milardović.
Pa, tako, Miloradu Pupovcu, našem najpoznatijem etnobiznismenu, ucjenjivaču i najvećem smutljivcu i sijaču mržnje na našoj političkoj sceni, unatoč njegovom dosadašnjem statusu nedodirljivog-biti Srbin u Hrvatskoj- prestaje biti unosan posao . Pa se, tako, i njegovim lažima, podmetanjima, prljavštinama i sijanju mržnje, bliži kraj.
I cijeloj kliki oko njega.
I Dejanu Joviću, i Borislavu Miloševiću, i Vojislavu Stanimiroviću, Srđanu Milakoviću i Veljku Džakuli.
Jer, s njima nikad“na zelenu granu”

“Mnogi koji su izvršili agresiju na Hrvatsku slobodno se šeću, mnogi su abolirani, rade derneke, po cijeloj Hrvatskoj pjevaju četničke pjesme, stavljaju šajkače i kokarde s četiri ćirilična slova S na glavu, pucaju po gradovima za vrijeme proslava, što je u svakom uljuđenom društvu nedopustivo! Dosta nam je toga!!! Dosta smo se mi nagledali i kokardi i šajkača za vrijeme rata. …Zar opet trebamo to gledati? Također paljenje Hrvatskih zastava , skrnavljenja grobova Branitelja, pisanja po fasadama kuća i nadgrobnim spomenicima „ovo je Srbija“ i ispisivanje četiri ćirilićna S . Da to kojim slučajem Hrvat napravi u Srbiji, diglo bi se sve na noge, i kao na traci, štancale bi se prosvjedne note.

Ljudi moji, ne dozvolite da se to više radi u Lijepoj našoj! Ovo je Hrvatska!!!
Prošli smo strahote rata i došlo je vrijeme da se napokon čuje i naš glas. Preko 20 tisuća Branitelja bilo je pravoslavne vjeroispovijesti i druge nacionalnosti koji su branili Hrvatsku. I zato dopustite da se i naš glas čuje. Dosta nam je više terora političara koji ni prstom nije maknuo za nacionalnu manjinu koju , navodno, on predstavlja, nego samo širi mržnju i netrpeljivost.

Za Hrvatsku sam se borila i Hrvatska mi je u srcu.
Ne slažemo se s politikom Pupovca i ne podržavamo ga“, piše jedna braniteljica.

„Kako je biti biti SRBIN u Hrvatskoj?” (riječ „SRBIN” napisana je ćirilicom), pita Pupovac.
„PREDIVNO, AKO JE VOLIŠ KAO JA “, odgovara Peđa Mišić.
I tu je ključ svega.
Ima li što prirodnije od ljubavi prema zavičaju u kojemu si rođen, livadama i stazama po kojima si trčao bos, ljudima s kojima si odrastao, zemlji koja te hrani i u kojoj imaš obitelj, podižeš djecu?
Ne. Nema.

Ali, eto, neki koji lagodno, kao bubreg u loju žive u Lijepoj našoj, na grbači ovog naroda, ne mogu je smisliti – ni državu ni narod. Pljuju u lice svima nama i to bez srama i ikakvog kompleksa. Kleveću, lažu, mrze. Mole Boga da u Srbiji padne kiša a ovdje zavlada suša“.

A gdje nam je u svemu tome naš Peđa Mišić?
Zašto on ne predstavlja srpsku manjinsku zajednicu?
Zašto on ne predstavlja sve one koji su se borili, rame uz rame sa Hrvatima, za svoju domovinu Hrvatsku?
Zašto on nije, na dobrobit svih nas zajedno, „na istom poslu“ sa svakom vlasti?

Zašto se, konačno, ne prestane tetošiti SPC čiji nas čelnici, iz dana u dan, proglašavaju zločincima?
Zašto se u Hrvatskoj ne prizna Hrvatska pravoslavna crkva, kao što je autokefalnost svoje crkve, priznala Crna Gora i Makedonija?
Čega se ovi naši na vlasti boje?
Od čega bježe?
Čega se plaše i zbog koga strepe?

„Već 27 godina Republika Hrvatska je samostalna država i članica UN, EU, i svih međunarodnih organizacija. Ali, „više od stoljeća prešućuju se činjenice, krivotvore se dokumenti i povijesni spomenici, izmišljaju se cijeli dijelovi povijesti s ciljem stvaranja veličanstvene srpsko-jugoslavenske povijesti i ponižavanja hrvatske, naše povijesti.
Krivotvoritelji su nastojali razbiti jedinstvo hrvatskog naroda i zato nametnuti obrazac po kojemu su svi pravoslavci Srbi.

Na neki način krivotvoriteljima je uspjelo i to da Republika Hrvatska sad ima upola manji teritorij, za trećinu manje stanovništva, i gotovo nitko ne zna da su Hrvati pravoslavci, oduvijek dio hrvatskog naroda.
Tako je danas Republika Hrvatska jedina država u Europi, koja na svom teritoriju nema vlastitu pravoslavnu crkvu, nego stranu Srpsku pravoslavnu crkvu (SPS) koja moli o „srpskom narodu i o njegovim pobjedama nad neprijateljima“, kao da je Hrvatska srpska kolonija.

… Republika Hrvatska uzdržava stranu crkvu te je istoj, na nezakonit način, darovala cijelu hrvatsku pravoslavnu imovinu.
Dok u isto vrijeme „ već pet godina uspješno odbijaju registrirati Hrvatsku pravoslavnu crkvu, izmišljajući nezakonite zahtjeve.
…Jer, „najdublje skrivana tajna u suvremenoj demokratskoj Hrvatskoj jest ona da je nekad postojala pravoslavna crkva Hrvata.

Tome svjedoče na stotine uglednih hrvatskih pravoslavaca od Petra Preradovića, Augusta Harambašića, Svetozara Borojevića, Josipa Runjanina do Nikole Tesle.
Zar nam nije vrijeme, posložiti sve kockice i staviti sve stvari na pravo mjesto.
Lakše će se disati…

Prošlo je petnaest godina od kada je Pupovac ustoličen za neupitnoga vođu dijela hrvatskih Srba. Bilo je to na pravoslavni Badnjak 6. siječnja 2004. godine. U Preradovićevu ulicu dolazi tadašnji predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader i izgovora tradicionalnu pravoslavnu božićnu čestitku: ‘Mir Božji, Hristos se rodi’.
HVALA MU ZA TO GDJE ČUO I NE ČUO!!!
Jer, od tada je sve i počelo…

I od tada su „HDZ i SDSS postali vlastodržački sijamski blizanci“.
Zato nam je sada potrebit jedan dobro uigrani stručni tim koji će hitnom intervencijom i preciznim rezom, vješto odraditi konačno njihovo odvajanje!
Jer, što je previše, previše je.
Milorad Pupovac dosad je bio daleko najmoćniji Srbin u Lijepoj Našoj.
Dosad!

Hoće li i kada će Miloradove „igre prijestolja“ konačno završiti, on pasti s trona i neslavno otići u ropotarnicu povijesti? Bumo videli!!!
Ali, BILO BI VRIJEME!!!

Hrvatsko nebo